» Srbi: Eto, Hrvati, opet smo braća, da ne kažemo drugovi"

BEOGRAD - Što se ovde događa? Zašto ima toliko policije - pita postariji Beograđanin kojem policijska opsada onemogućava svakodnevnu šetnju od Knez Mihailove do Kalemegdana, gdje s društvom bistri politiku i igra šah. Dolazi hrvatski predsednik, onaj Ivo Sanader - kaže prijekorno postarija žena koja se već raspitala u čemu je stvar.
Jura Stublić u Beogradu


- Ma ne Sanader, nego Josipović - usput kaže mladić na štandu s DVD-ovima i CD-ovima koji jednim okom napeto prati policajce koji zaviruju po štandu, dok njegov kompanjon diskretno odvlači prepune kutije negdje u “dubinu” drvene konstrukcije. Toliki broj policajaca ometa ga u poslu i čini nervoznim. Na okolnim stupovima hrvatske i srbijanske zastave. Na plakatima najave gostovanja Jure Stublića i Davorina Bogovića.
- Eto, opet smo drugovi, da ne kažem braća - posprdno dobacuje nabildani taksist.
Predsjednici Josipović i Tadić u ova dva dana susreta svakom svojom gestom nastoje pokazati da su odnosi Hrvatske i Srbije gotovo idilični, a da su oni osobno na početku jednog divnog i dugotrajnog prijateljstva.
Svi ovdašnji mediji najviše ističu najavu prelaska granice dviju država s osobnim iskaznicama, što su u Srbiji posebno pozdravili jer su ovdašnji građani donedavno imali rigorozan vizni režim sa zemljama Europe.
Izbjeglice u Pančevu


Jadranka Kosor približila nas je Sloveniji, a Josipović Srbiji, pa je tako Hrvatska podigla razinu odnosa sa svojim važnim postjugoslavenskim susjedima na visoku i zadovoljavajuću razinu.
U uredu predsjednika Tadića održan je težak i emotivan sastanak nekoliko prognaničkih obitelji Srba iz Hrvatske s hrvatskim predsjednikom.
Obitelji su predsjedniku i hrvatskom izaslanstvu iznijele niz svojih problema u vezi s povratkom, od dobivanja dokumenata, povratka imovine, mogućnosti zaposlenja u Hrvatskoj… Prema srbijanskim procjenama, u Srbiji ima još oko 60.000 Srba iz Hrvatske koji čekaju na povratak.
- To su ljudi koji se nisu snašli u Srbiji, a normalno je da očekuju povrat svoje imovine na koju imaju pravo - kaže nam čovjek koji je bio u njihovoj pratnji.
Prognanici su iz Zagreba, Siska, Petrinje, Donjeg Lapca i Benkovca, a svi su smješteni u koletivnom izbjegličkom centru Krnjača kod Pančeva. Jedni spremno pristaju na razgovor, dok drugi samo hladno odvraćaju: “Gdje ste bili 18 godina? Što ste se sada zainteresirali?”
- Čekamo već 18 godina, sto smo puta već izgubili nadu, ali valjda će se sada nakon ovog razgovora nešto pomaknuti. Obećanje je palo, doduše još jedno u nizu, ali ipak je to ‘predsjedničko obećanje’ - kaže Vukašin Anđušić iz Siska, bivši zaposlenik tamošnje rafinerije, koji je otišao još 1991. godine.
- Godinama se potucamo po izbjegličkim centrima. Tiha jeza, što da vam pričam. To nije bio život - ubacuje se njegova supruga Milka.
Njihov mlađi sin ne može do hrvatskih dokumenata iako je rođen u Sisku. U njihovu stanu već godinama žive drugi ljudi.
Stalno smo po barakama


- Mi bismo povrat stana. Imamo stanarsko pravo da ga otkupimo. Ako se sredi, vratili bismo se - kaže Vukašin, dok njegova supruga samo neodlučno sliježe ramenima.
Marija Grijuč iz Daruvara i njezin suprug Zoran Požar iz Petrinje upoznali su se u srbijanskom izbjeglištvu, dok su se, kaže, potucali od barake do barake. Oženili su se i dobili dijete, ali nikako da se skrase.
- Stalno po barakama. Već nam je dosta - kaže Marija. Zoranov se otac vratio u Klinac kod Petrinje, obnovio kuću i čeka ih, ali Zoran ima rješenje da je osuđen na 6 godina u odsutnosti iako je, kaže, početkom rata, kao vojnik JNA, razmijenjen.
- Predsjednik Josipović nam je obećao da ćemo za nekoliko dana dobiti odgovor u vezi s presudom, a vratila bih se sutra - kaže Marija.
Pomalo razočarani


Marica Lalić iz Lipika prvo uznemireno kaže da na sastanku nije riješeno ništa te da je malo razočarana, očekivala je da će u razgovoru s “njihovim i našim predsjednikom” doznati nešto konkretnije. No, poslije se smirila i rekla da čeka što će biti napravljeno, a dosta joj je “vozanja” i “naših i njihovih” koje traje predugo, dodala je gotovo na rubu suza.
Jutarnji.hr

_______________________________________________________________
I treba da se odnosi napokon više normaliziraju pa prošlo je 20 god. Nikada se ništa ne smije zaboraviti ali ne smije se niti živjeti u prošlosti.
Sto posto ima brdo starijih ljudi...ma i malđih zatucanaca koji o ovim posjetama jednog predsjednika drugom nemaju dobro mišljenje..ali to je njihov problem...jer ne gledaju širu sliku. Mi smo..htjeli to neki priznati ili ne.. usko povezani i moramo raditi skupa. Imamo svoje susjede i jedni druge trebamo gurati.
Govorkalo se jučer non stop o posjeti Tadića Vukovaru i snimke Vukovarca govore ..ma nikako nema šanse.
Ma zašto nema šanse..pa nije Tadić pucao po njima niti je naredio da se puca. Koliko vidim netrebaju ga tu..kao da će netko njih pitati..a on se samo trudi ispraviti sve. A po meni naši političari bi trebali kod njihovih u školu da vide kako se vodi politika.

A po meni naši političari bi trebali kod njihovih u školu da vide kako se vodi politika.

Tu se slažem. Srbi doista imaju pojedine političare znalce, koji znaju štititi svoje interese u međunarodnoj zajedinci i raditi svoj posao na domaćem polju.
Odnose treba normalizirati, neka ove i nove generacije grade nove bolje odnose i zaborave što je prije bilo.