Vladati u paklu

Nemoguće je poznavati dobro bez lošeg, kao što znaju oni koji odvoje
vremena za promišljanje o ovakvim ezoteričkim temama. Postoji stanje u
sredini, stanje bez kritičkog razmišljanja gdje ništa ne znači puno, ali
osoba koja mnogo razmišlja o ovome eventualno otkrije neku vrstu osobne
entropije: pošto su sve odluke jednake ovom srednjem stanju, nema
nikakvog smisla donositi bilo kakve odluke. Možete ostati u toj struji i
pustiti sve da prolazi. Naravno, u ovakvom stanju, ne postoji nagrada
za neko postignuće.

Naposlijetku, donošenje odluka nas definira. Od najjednostavnijih
izbora kada odlučujemo očistiti kuću i bolje organizirati naš način
života, do većih izbora, kada se borimo za svoje ideale i principe,
izbori nas čine živim jer u njima iskorištavamo kapacitet života. Ovaj
kapacitet je u najjednostavnijem obliku pokret, a u najsloženijem obliku
kretanje kroz svijet ideja. Osjećamo se živim kada naletimo na neki
izbor i kada donesemo ispravan. Osjećamo se mrtvima kada bježimo od ovih
izbora, čak i ako smo "zadovoljni" sa našim toplim domom, autom,
video-igrama, pornografijom i korištenjem jednokratnih paketića brze
hrane.

Izbjegavajući ovo srednje stanje, mi živimo donoseći odluke prema
onome što je dobro i izbjegavajući odluke koje su loše. Kao i sve
kategorije i kritička mišljenja, one postoje u spektru jednostavnih
dobara poput nadmoći čiste kuće u odnosu na prljavu rupu, do onih
kompleksnih, poput preferiranja društva koje ne propada u odnosu na ono
koje nam dopušta ekscese u uživanju. Naši izbori su podučeni od našeg
znanja o onomu što je dobro, ili o onom što završava na način koji je
koristan za nas i od onog što je loše, ili o onom što proizilazi iz
lošije organizacije i nekorisnijih aspekata. Nered je drugi oblik
entropije koji je fatalan kako za društvo tako i za pojedinca.

Naše poznavanje dobrog i lošeg u cijelosti ovisi od našeg iskustva,
iako dolazimo sa već programiranom određenom količinom znanja. Zmije su
većim dijelom loše, u našem genetskom naslijeđu, i ovisno od toga odakle
su potekle naše obitelji, mogu postojati i druge iskonske želje i
strahovi. Nijemci izgleda vole red i urednost iznad svega, dok Talijanu
topli dom sa dobrom hranom predstavlja sami vrh. Ono što dijelimo sa
svima koje nije naučeno je znanje da će neke stvari završiti dobro, dok
druge neće. Ako poznajemo sebe, dobijemo duboki osjećaj nelagode u nama
ako smo upleteni u neku stvar za koju sumnjamo da će se loše završiti.

Pitamo se da li je i naš svemir naučio pomoću iste metode, budući da
naše misli i njihovo sazrijevanje toliko sliče procesima u prirodi, bilo
da se biljke stvaraju od kružnih plinova, ili da se vrste prilagođavaju
generalnim principa prema specifičnim okolišima. Naša najviša
razmišljanja mogu zamisliti prazninu toliko apsolutnu da ona uopće nije
prazan prostor, nego odsustvo u svemu, koja je u nekom trenutku zbog
rutinske pogreške mogla prepoznati svoja dva posebna dijela i tako
stvoriti "prostor" tako da bi oba mogla postojati. Da li je svemir
sačinjen od mišljenja? Svakako se čini da djeluje na takav način.

U "Izgubljenom raju" Johna Miltona su najljepši anđeli napravili
"Pogrešku" i pobunili se protiv Boga koji sve vidi, te su stoga prognani
u Pakao, dijeleći postojanje na Raj i Pakao i njihovo središnje
područje, smrtni prostor vremena i tijela koji je poznat kao "život na
zemlji". Sotona, zajedno sa svojim suborcima, u ruševinama razmišlja o
svojoj sudbini sa čvrstinom junaka grčke tragedije. "Bolje je vladati u
paklu", zaključuje on, "nego služiti u raju." Od pogreške se stvara novi
život i od Sotoninog pada se dolazi do važnosti ovakvog izbora i kroz
pogrešku se svemir proširio.

Kada se vratimo iz naše prostrane zamisli u stvarnost naše
sadašnjosti, možemo vidjeti paralelnu konstrukciju: bez određenih
znanja, nismo u stanju znati što će se dogoditi u budućnosti. Dijete
neće postati zabrinuto ako ljudi oko njega uzimaju metamfetamine, jer to
postaje "normalno" u djetetovom iskustvu, na sličan način dijete može
biti podučeno da živi oko bilo koje populacije ili ponašanja, ali to ne
znači da će takva ponašanja završiti dobro ili loše. Isto tako, mi koji
smo odrasli u određenom društvu ga poznajemo kao "normalnog" i moramo
aktivno odrediti važnost društvenih pricipa i djelovanja u odnosu na to
kako će se oni završiti.

Ali naše iskustvo nas ograničava i u ovom vidimo mudrost pakla.
Većina odraste u običnosti i ne postavlja pitanja, nego prihvaćaju
društeve poraze kao normalne te čine sve da ih izbjegnu. Manje od jedan
posto ljudi zanima trenutni smjer u kojem društvo ide ili njegov budući
učinak. Među ovima, samo nekolicina su tražili ili vidjeli pakao i
ostali dovoljno prisebni da ga analiziraju.

Naravno, pakao ima mnoge oblike. Neki nađu pakao na bojištu, drugi u
nesređenoj obitelji, a neki u zločinu ili ekonomskoj propasti. Drugi ga
suptilnije nalaze u ljudskim odnosima. Osvojite nagradu, dobijte
promaknuće, stvorite umjetničko djelo ili postanite slavni i odjednom
ćete shvatiti da vam se prijatelji počinju osvećivati. Ili se
pretvarati, očekujući da ih častite, a da ih nije briga šteti koju će
nanijeti vašoj kući. U mirnim trenutcima poslije ovakvih situacija, kada
začuđeni um pokušava shvatiti situaciju, dođete do otkrića da drugi
ljudi mogu biti motivirani osvetom, malodušnom zavišću, pa čak i
jednostavnom parazitskom željom za krađom.


Budući da smo vidjeli pakao stvoren od ljudi, ili čak i pakao koji
nam pojedinac može nanijeti, postajemo kritičniji o svakoj potencijalnoj
radnji. Naša sfera dobrih očekivanja je potresena, ali slično kao što
je i Sotona u otkrivanju pakla pronašao određenu slobodu, otkrivamo da
smo otpali od društva zbog iluzije. Ne vjerujemo više je sve dobro bez
obzira kako djelujemo. Kroz učinak užasa i shvaćajući isprazne i lažne
motivacije drugih, shvaćamo da smo ne samo u kontroli nad našim
životima, nego da nema zagarantiranih stvari koje će same od sebe dobro
završiti--prije da će se završiti užasno, budući da mnogi od vladajućih
osoba imaju isti osvetoljubivi pogled kao i drugi u kojima smo otkrili
novi pakao.

Isto kao što i neiskusni Sotona nije mogao znati moć vlastitog
izvora, jer nikad nije imao priliku da uprska stvar i bude prognan u
pakao, moderni ljudi su neiskusni i ne poznaju pakao. Oni ne poznaju
istinsku depresiju, strah i užas jer imaju zamjenska iskustva
zadovoljstva i boli u sustavu koji se ne mijenja--iako taj sustav odgađa
sve svoje najveće katastrofe kao što i zagađuje okoliš, stavlja
kriminalce u zatvor, ispušta toksični otpad u oceane i postavlja
nesposobne ljude u vladu. Ljudi postaju uzbuđeni zbog promjene posla i
depresivni zbog pokvarenog automobila. Ali da li se susreću sa stvarnim
užasom ili pobjedom, prilikom za promjenu ne onih događaja unutar
njihovih života, nego u formi samog života?

Osoba ne može gledati u strukturu stvari dok ne upozna pakao. Iza
vidljivog i trenutnog postoji način na koji elementi situacije djeluju
da bi je učinili trajnom. Vidjeti pakao znači da ove stvari donose
negativnost. Vidjeti pakao znači željeti znati da jedini način da ju
izbjegnemo predstavlja suočavanje s ovim teškim, složenim, ali i
nagrađujućim nevidljivim strukturama. Svaki idiot može odalamiti
napadajućeg vuka po glavi, ali koliko nas može shvatiti da uništavanje
lovnog područja tjera vuka na nas? Ili uočiti grešku koja ne napada
izravno poput vuka, ali izostavlja potrebne stvari, postavljajući temelj
budućoj propast. Vidjeti pakao znači shvatiti, poput Sotone, da je
vidljivo samo dio onoga što moramo uzeti u obzir.

Shvatiti pakao znači vidjeti da se moramo suočiti s nevidljivim
svijetom. Ne možemo isključivo postojati u vidljivom svijetu, gdje su
nam prezentirani opipljivi koncepti, te mi glasamo za njih, ili ih
kupujemo, ali nikad ne mijenjamo strukturu društva. Vidljivi svijet je
ono što ljudi stvaraju jedno drugomu, sa riječima, simbolima i
zastavama. Nevidljivi svijet je buduća posljedica njihovih namjera
sprovedenih u djela. Nevidljivi svijet je ono što će utvrditi razliku
između Raja i Pakla dugo prije nego ih posljedice prošlih odluka
prizovu.


Kritično razmišljanje, ili sposobnost analiziranja složenih ideja
gdje ne postoje podržavajuće ideje (linearnost), nego ravnoteža svih
pogleda koja uravnotežava sve druge (arhitektura), je najrjeđa od svih
osobina na svijetu. Ono zahtijeva mislioca koji posvećuje vrijeme i
energiju prema razumijevanju, ali također zahtijeva viziju o dovoljnoj
količini pakla kako bismo željeli raj. Nije iznenađujuće da su nas naši
najbolji mislioci, pisci, vođe i umjetnici upozoravali da je naše
društvo put prema paklu i mnogi ponavljaju ove riječi i ne mijenjaju
ništa od svoga ponašanja ili političkih stavova. Oni nisu vidjeli pakao,
jer je pakao nevidljiv dok se ne počnu osjećati posljedice. Za one koji
rano predvide ove posljedice pakao stiže ranije.

Pradavni ljudi su smatrali kritičko mišljenje za inteligenciju. Oni
su znali da se, uz dovoljno vježbe i upućivanja, granično inteligentni
ljudi mogu učiniti "inteligentnima" u užem području s nekoliko taktika
koje treba primijeniti. Možete naučiti gotovo svakoga da bude računalni
programer, jer se većina "razmišljanja" odnosi na odgovaranje na
varijacije već poznatih slučajeva i pamćenja koje omogućava nalaženje
odgovarajućeg dijela kao rješenja. To je poput stavljanja odgovarajućih
oblika u odgovarajuće rupe. Naši pametni ljudi danas su linearni
mislioci singularne funkcije, ili djelomične inteligencije koja im
omogućava usavršavanje u nekom području bez imalo kritičkog razmišljanja
i zbog ovog razloga oni ne prepoznaju pakao. Njima se pakao mora
pokazati i zbog ovoga se naši autori i mislioci sve više trude da im
pakao pokažu.


Ipak oni koji mogu napraviti put od raja ignorantne nesvjesnosti
(moderni način života) do shvaćanja ne samo osobne tragedije nego i
lošeg dizajna civilizacije koja vodi u neizbježni budući pakao, će
iskusiti promjenu u životu. Nevažne brige nestaju. Zjapeća provalija
između percepcije i stvarnosti koja će nas progutati postaje očigledna u
svemu što vidimo. Kada ona izblijedi, postajemo naviknuti na trpljenje
situacija koje su tako loše formirane da je jasno da će loše zavriti,
ali većina ljudi bezumno ide prema njima. Oni ne poznaju pakao, bio on
vidljiv ili nevidljiv.


Nasuprot našim proizvodno-orijentiranim medijima, koji nam pokušavju
učiniti privlačnim različite vrste pakla (rat, geto, sodomija, droga,
AIDS) zbog njihovog nedostatka pravila, oni koji su iskusili pakao će
imati drugačiji pogled. Oni će željeti pobjeći od toga, jer razumiju da
iako je iskustvo pakla revolucionarno, življenje u njemu nije--ono je
zamorno i u dnevnom trpljenju i u znanju njegovog sigurnog pada. Ljudi
koji su vidjeli pakao teže traženju mudrosti u tradicionalnim
obiteljskim ulogama, u neopipljivim zadovoljstvima poput kreativnosti i
znanja, i napuštanju grada kako bi razmišljali o nevažnosti ispod
bezgrančinog neba. Oni su vidjeli pakao i shvaćaju da naš moderni raj
vodi k njemu, stoga moraju pobjeći.

Ali naravno, za većinu je kasno. Oni nemaju vremena, nemaju dovoljno
mozga, ili znanja, da bi vidjeli pakao, a kamoli nevidljivi pakao. Zbog
toga u našem društvu je 90% ljudi nesvjesno, a 8% je zauzeto
profitirajući od pakla, dok ih je tek 2% zabrinuto. Pravi pakao je danas
lako izbjegavati, jer su ljudi zabrinuti zbog vidljivog pakla poput
rata ili anarhije. Naše društvo, naravno, kao sve-uključujuće mjesto ima
predrasude protiv genija, jer geniji ne samo da ne trebaju uključivost,
nego se i opiru naporima da ih normaliziraju. Društvo prezire one koji
se uzdignu iznad gomile jer su takvi i socijalno i birokratski nezgodni
za objasniti drugima. Zbog ovoga tako malo glasova govori o paklu koji
nas očekuje, ali su zato ovakvi glasovi obično najpametniji i
najiskusniji.


Nekome tko je iskusio pakao svijet se najviše proširuje na dva
izbora: izbor za nastavak kretanja prema paklu, ili izbor da se krene
negdje drugdje. Za one koje nisu vidjeli pakao, ideja pakla--"slobode"
za tinejdžerskog, samo-podilazećeg Sotonu u Raju--se čini privlačnom.
Ali za one koji su ga vidjeli, pakao ne samo da nije primamljiv, nego ni
rijedak. On je svakodnevan. Sloboda pakla i nesvjesnost raja vode do
istog mjesta, koje se zove propast, a namjera iskusnog je izbjegavati i
jedno i drugo. Kao što je svemir prepoznao svoju vlastitu prazninu, a
Sotona vidio svoje poraze kao oslobođenje, mi možemo naći oslobođenje u
gledanju u pakao bez treptanja, a onda čvrsto odlučiti da odaberemo
drugi put.