Percepcija realnosti

Kada bismo postavili pitanje što je to realnost, većina ljudi bi bez problema rekla da zna odgovor na to pitanje: realno st je ono što možemo vidjeti, čuti, opipati oko sebe. I doista, nitko ne može osporiti da su ljudi postigli razinu na kojoj neke stvari mogu zvati realnima i prisutnima, a druge ne. Primjerice postoji konsenzus oko imenovanja predmeta, najčešće i oko njihove namjene. Tako ako velikom broju ljudi pokažemo žlicu, većina će se složiti oko toga da je to žlica i da služi kao pribor za jelo. No, čak i ovdje postoje iznimke. Ako slučajno pokažemo tu istu žlicu nekome tko u svojoj kulturi ne koristi i nije nikada koristio takav predmet – on je neće prepoznati kao žlicu i kao dio pribora za jelo, možda će joj čak pronaći neku drugu namjenu, recimo koristiti je kao ukras. Taj primjer nas dovodi do prvog pravila o realnosti:

Realnost je društveno uvjetovana. Naš referentni okvir oko toga što je realno, a što nije su ljudi oko nas i njihov međusobni konsenzus. Ako većina ljudi kaže da je nešto realno, mi ćemo im, najčešće, bez razmišljanja – povjerovati.

No, zaboravimo na trenutak onog čovjeka koji nikada nije vidio žlicu i vratimo se našoj skupini ljudi koja je žlicu vidjela puno puta i redovito ju koristi. Znači, oni su se svi u prvoj točki složili oko toga koji smo im predmet pokazali. No, našu percepciju svijeta određuje jako puno faktora od kojih je tek prva i osnovna ta da prepoznamo i imenujemo neki predmet. Ukoliko toj istoj grupi ljudi postavimo pitanje: „Što biste rekli, kakva je ta žlica?“, nailazimo da vrlo zanimljiv podatak da će se većina i opet složiti oko osnovnih fizičkih obilježja (za koja imamo konsenzusom dogovorena imena), ali ako krenu žlici pripisivati estetske ili emocionalne atribute postoji dobra vjerojatnost da ćemo dobiti jako puno različit ih priča. Npr. netko će reći da je žlica veoma lijepa i jednostavna, netko drugi će reći da djeluje kvalitetno, netko treći će reći da je ružna, a netko četvrti da je to samo žlica i da ga nije briga kakva je zapravo i o čemu svi ti ljudi oko njega uopće raspravljaju J. To nas pak vodi do drugog pravila o realnosti:

Ljudi će se složiti oko toga što je realno, a što ne samo u osnovnim situacijama raspoznavanja dijelova svoje okoline. Čim se uplete vrednovanje i emocije – svatko ima drugačiju realnost.

I tako smo dobili nekoliko verzija „realnosti“ o jednoj običnoj žlici koja je jedan izolirani podražaj. Kako li je tek u kompleksnom svijetu koji nas cijelo vrijeme okružuje ogromnim brojem informacija?

Zamislite četvero posve različitih ljudi koji šeću gradom – istom rutom. Jedna osoba je beskućnik, jedna je domaćica, jedna je visoko kotirani menadžer u nekoj dobrostojećoj firmi, a četvrta je glazbenik. Zamislimo potom da pitamo svaku od tih osoba da nam opiše što je sve vidjela na ruti koju je prošla (zapamtimo, išli su istom rutom!). Rezultat koji bi takav „eksperiment“ vjerojatno donio bi izgledao otprilike ovako:

1. Beskućnik: „vidio sam nekoliko dobrih ulaza u zgrade gdje bih mogao provesti noć i pronašao sam nekoliko predmeta na cesti koje mogu iskoristiti za sebe. Na žalost, kada sam išao ceste su već bile očišćene, a smeća ispražnjena pa nisam pronašao puno toga.

2. Domaćica: „vidjela sam prekrasan dućan sa kućanskim potrepštinama, tamo svakako moram svratiti jedan dan to je vjerojatno novo otvoreno“.

3. Menadžer: „Zgodne su ove nove poslovne zgrade, mislim da bi tamo moglo biti nekoliko firmi koji bi nam mogli biti potencijalni klijenti, osim toga vidio sam i da u onoj knjižari imaju nove knjige o usmjeravanju karijere“.

4. Glazbenik: „U onom izlogu sam vidio puno dobrih CD-a. Osim toga se otvorio novi dućan s glazbenim instrumentima, i da, da ne zaboravim, ona grupa pored koje sam prošao je tako lijepo svirala...“

No da, ovaj članak ne služi tome da potakne stereotipe o različitim skupinama ljudi nego želi ukazati na to da će ljudi sa vrlo različitim interesima i životnim situacijama, čak i u posve istoj situaciji (ovdje je to ulica kojom su prolazili) vrlo vjerojatno vidjeti posve različite stvari i doživjeti posve različitu realnost.

U čemu je točno stvar? Na to pitanje je razmjerno jednostavno odgovoriti: stvar je u tome čemu posvećujemo svoju pažnju. U svakom trenutku našeg života, mi smo okruženi ekstremno velikim brojem informacija. Naš sistem nikada nije u stanju obraditi sve informacije koje su mu u nekom trenutku dostupne, već odabire informacije koje procjenjuje da su mu važne i koje su u skladu s njegovim vjerovanjima o svijetu. Istraživanja su pokazala da ljudi cijelo vrijeme u svijetu oko sebe traže potvrdu za svoj svjetonazor i svoja najdublja vjerovanja. Informacije koje ih potvrđuju - pamte, dok one koje ih opovrgavaju – zaboravljaju. Primjerice, ako netko ima uvjerenje: „ljudi me ne vole“, puno prije će primijetiti neljubaznost službenice u banci prema njemu ili nepristojno i nezainteresirano ponašanje kolege na poslu. To će u svom pamćenju pohraniti kao još jedan dokaz za to da ga/ju ljudi ne vole. One situacije u kojima su mu se ljudi npr. nasmješili će pripisati samo njihovoj pristojnosti i vrlo ih brzo - zaboraviti. Za tu osobu je realnost da ju ljudi ne vole i ta joj se realnost potvrđuje iz dana u dan. Osoba koja je uvjerena da ju ljudi vole, neljubaznost službenice u banci pripisat će nekim njezinim osobnim problemima (ako je uopće i primijeti). Za nju je pak realnost da ju ljudi vole i ona joj se stalno potvrđuje. Iz toga svega nam proilazi i treće pravilo o realnosti:

Kakva će biti nečija realnost ovisi o tome na što taj netko obraća pažnju. Nitko ne može procesirati sve informacije oko sebe, pa tako nitko niti ne može sagledati potpunu realnost. Zbog toga usmjerava pažnju samo na neke dijelove te realnosti i to najčešće na one za koje je učenjem i životnom situacijom zaključio da su važne i one koje potvrđuju njegova već uspostavljena vjerovanja o sebi i svijetu.




Što je dakle realnost? Postoji li doista nešto što bismo sa sigurnošću mogli nazvati realnošću ili je realnost samo stvar naše percepcije? Kako biste dobili taj odgovor, pokušajte jednu vježbu: jedan dan odlučite da tražite u svijetu oko sebe dokaze za sve suprotno od onoga u što vjerujete. Vjerujem da će na kraju dana tih dokaza biti jednako puno kao što ima i onih koji potvrđuju vaša vjerovanja.




Izvor

realnost je ono čemu nas uče od rođenja. realnost nam usađuju.