Kako osoba može doživjeti vantjelesno iskustvo?

Možda ste upoznati s vantjelesnim iskustvom, preko TV emisija, vijesti, ili ste možda i sami doživjeli takvo iskustvo. Stoljećima ovaj čudni fenomen fascinira liječnike, znanstvenike, teologe i laike.
Općenito govoreći, vantjelesna iskustva povezana su s bolešću ili traumatičnim događajima, ali u kolovozu 2007. godine, američki i švicarski znanstvenici su, u akademskom časopisu Science, objavili rezultate istraživanja koji opisuju kako je moguće izazvati vantjelesno iskustvo kod zdravih ljudi.

Eksperimenti su se temeljili na pokušaju da se razumije što to točno događa da mozak zna da je osoba locirana u svome fizičkom tijelu. Je li to prvenstveno osjet vida ili nekoliko osjeta i drugi procesi moraju djelovati zajedno? Što bi se dogodilo da osoba može iskoračiti iz sebe, ogledati se po prostoriji i vidjeti vlastito tijelo kao netko drugi? Bi li se osoba i dalje osjećala smještena u svoje fizičko tijelo ili bi se njeno poimanje sebe premjestilo tamo gdje se nalazi njeno gledište, njene „oči“?

Da bi odgovorili na ovo pitanje, britanski istraživači sa Instituta za neurologiju University Collegea u Londonu proveli su dva testiranja. U prvom testiranju dobrovoljci su sjedili na stolcima i preko svojih očiju imali video displaye. Display je projicirao slike sa dviju kamera smještenih oko 1.8 metra iza dobrovoljaca. Svaka je kamera „služila“ kao oko, jedna je projicirala slike na lijevu, a druga na desnu stranu displaya. Učinak je bio da je svaki sudionik testiranja vidio jednu sliku sa točke koja se nalazila 1.8 metara iza njegovih leđa. Istraživač je tada stao ispred kamera, pa se činilo da on stoji ispred „virtualnog tijela“ ispitanika. S te je pozicije istodobno dodirnuo prsni koš virtualnog i fizičkog tijela sudionika testiranja s dva plastična štapa. Rezultat je bio taj da su ispitanici osjećali da su u svome virtualnom tijelu, iako su osjetili dodir štapa. Mnogi od njih su ovo iskustvo opisali kao smiješno ili neobično.

U drugom su testu korišteni senzori znoja koji su mjerili emocionalne reakcije sudionika. Ispred kamere je istraživač zamahnuo čekićem prema virtualnom tijelu ispitanika. Senzori su pokazali da su se ispitanici bojali kako će stvarno biti udareni čekićem.

Istraživači iz Švicarske proveli su treće testiranje u Laboratoriju za kognitivnu neuroznanost na Ecole Polytechnique Federale. Dobrovoljcima su pokazane tri 3D projekcije: cigla, lutka i njihovo vlastito tijelo. Netko bi tada dotaknuo leđa ispitanika, dok bi druga osoba doticala poleđinu projekcije četkom – u nekim slučajevima istodobno. Istraživači su dobrovoljcima tada stavili povez preko očiju, pomaknuli ih unatrag i zatim im skinuli povez. Kada su od njih zatražili da se vrate onamo gdje su ranije stajali, ljudi čija su leđa bila dodirivana istodobno kad i slika njihovih tijela pomaknuli su se onamo gdje je stajala projekcija – a ne onamo gdje su prvotno stajali. Oni koji su gledali dodirivanje lutke ili cigle vratili su se na pravi položaj.
Kod vantjelesnog iskustva osoba vidi svoje tijelo s točke izvan njenog fizičkog tijela. Vantjelesna iskustva često se povezuju sa teškim bolestima, nesrećama, napadajima, iskustvima "tik do smrti" ili drugim traumatičnim događajima. 1 do 10% stanovništva može nekada imati vantjelesno iskustvo. Ovo je fenomen koji je privukao pažnju raznih znanstvenih disciplina, religija i metafizičkih rasprava.

Nekoliko je mogućih razloga pojave vantjelesnog iskustva kod fizičkog ozlijeđivanja, bolesti ili traume:
- Manjak kisika mijenja aktivnost mozga.
- Mozak se nosi s traumom „napuštajući“ tijelo i tako pomažući osobi da preživi.
- Stres uzrokuje brkanje raznih tjelesnih osjeta, uključujući i pojam o fizičkom sebi, poznat kao samopercepcija.

Jesu li švicarski i britanski eksperimenti proizveli stvarna vantjelesna iskustva? Čini se da su oba eksperimenta pokazala da pojam o samom sebi ovisi o suradnji među osjetima i da eksperimentiranje može radikalno poremetiti ove odnose.

Prošla su istraživanja pokazala da "fizičko" tijelo igra važnu ulogu u tome kako osoba identificira svoje „ja.“ Dr. Henrik Ehrsson, glavni istraživač UCL-ove studije, jednom je proveo istraživanje u kojem su mozgovi ispitanika navedeni da misle kako je gumena ruka ustvari prava ruka sudionika. Jedan od istraživača u švedskim istraživanjima, dr. Olaf Blanke, rekao je da su njihovi pokušaji proizveli nešto blizu vantjelesnom iskustvu, ali „ne u potpunosti istu stvar,“ dodajući da su oni varali ljude. Za razliku od stvarnog vantjelesnog iskustva, kada osoba vjeruje da je ona van svoga tijela, ovi su ispitanici i dalje prepoznavali projiciranu sliku kao nešto „drugo.“ Ipak, istraživanje je pokazalo kako je mozak moguće prevariti, i kako osjećanje vlastitog tijela može imati velik utjecaj na osjećaj sebe i svojega položaja.

Dr. Ehrsson vjeruje da su njegovi eksperimenti proizveli stvarna vantjelesna iskustva kod zdravih ljudi. Ovo je istraživanje bilo naročito važno, rekao je, zbog upotrebe multisenzornih tehnika i zbog postavljanja svog fizičkog „ja“ temeljenog na svijesti. Dodao je da projekcija osobe na njeno virtualno tijelo može imati široku primjenu u postizanju autentičnije virtualne stvarnosti, simulacija video igara ili kod poboljšavanja izvedbe operacija na daljinu.



Izvor: howstuffworks.com

imala sam nekoliko vantjelesnih iskustava. moram priznati da mi nije bilo nimalo ugodno. još uvijek sva protrnem kad se toga sjetim, iako mi je jedna osoba koja se na neki način bavi time rekla da bi mnogi ljudi dali sve da su doživjeli što i ja.

..ma mogu istraživati koliko ih volja.
To znaju samo oni koji su to doživjeli, ako i oni sami znaju kako je to moguće.