Smisao života

Pitanje o smislu života je proganjalo čovječanstvo hiljadama godina. Pa da li uopšte postoji neki odgovor na ovo pitanje?

Ljudi su još od samog postanka čovječanstva pokušavali da nađu odgovor na pitanje šta je smisao života. Pa naravno da je to nešto što nas je proganjalo svih ovih godina jer kako objasniti šta mi radimo na ovoj planeti koja lebdi u nekom prostranstvu koji smo nazvali svemir. A šta je svemir, šta je planeta? Pa sve je to nekako bez smisla, makar za ove naše umove. I iz svega toga možemo izvući milion pitanja na koje možda nikada nećemo naći pravi odgovor. Jer stvarno je ovaj nas život krajnje tajanstven.

U potrazi za smislom života
I tako je čovjek tokom svih ovih godina tragao za nekim logičnim objašnjenjem. Kroz svo to traganje je i pronašao neke stvari koje je smatrao smislom života. A da li je sve to bio pravi odgovor? Pa naravno da je teško prihvatiti ideju da ne znamo ko smo i šta smo jer naš um traži "logična objašnjenja" za sve što se desava oko nas. Pa zar nije čitav ovaj naš život "logičan". Sve što smo napravili sluzi nečemu a ako nešto ne služi ničemu onda je to beskorisno i kao takvo ga većinom odbacujemo. Logično je imati ambicije, želiti uspjeh na poslu, želiti puno novca. Nije logično nemati ambiciju i ne želiti puno novca. Svi oni koji odstupaju od pravila društva su čudni i za njih ćemo reći da su promašili "smisao života". Jer čovjek je takav. On voli da rasuđuje i osuđuje i stvara neke lične ideje o tome kako nešto treba da bude. I ako nije tako onda ne valja. Pa zar to nije tipično ljudski.

Još od samog postanka se čovjek nije puno promjenio. U suštini je ostao isti, egoističan i svojeglav. Koliko samo religija je nastalo kroz koje je čovjek pokušavao da objasni svoj postanak. Prije mnogo godina se vjerovalo da je zemlja ravna i svako ko bi mislio suprotno bio bi proglašavan nevjernikom. Oni koji su uviđali istinu bili su proganjani, zatvarani pa čak i ubijani. Eh, šta je ta ljudska egoističnost u stanju da uradi. A najgore je što je većinom nismo ni svjesni...da, nismo je ni svjesni.

Pa koliko je samo bogova izmišljeno. Jer kako prihvatiti da naš život nema smisla. Ti bogovi su po tim vjerovanjiima stvorili zemlju, upravljali nama i našim postupcima i sve što nam se dešava je pripisivano kao njihova volja. Tako je čovjek bio miran jer, našao je smisao života. U nama kao da postoji nešto što traži da zna ko smo i šta smo. I onda se mora naći neko "logično" objašnjenje koje će nam dati odgovor, pa makar i bio lažan.

Ima mnogo raznih primjera koji ukazuju na ljudske pokušaje objašnjenja smisla života. I svaki od njih je za te ljude koji su vjerovali u to istinit. U suštini niko i ne može reći da li su sve te teorije lažne ili istinite jer niko od nas u suštini ni nema moć da spozna pravu istinu, ako prave istine uopšte ima.

Nema krutih pravila
Mislim da ne postoji objašnjenje koje će nam pojasniti sva čuda ovoga svijeta, dati odgovore na sva naša pitanja, dati smisao svih naših boli i razočarenja. Tako nešto je iluzorno tražiti, makar na ovom stadijumu našeg razvoja. Možda jednog dana i shvatimo i uvidimo ko smo i šta radimo ovdje, a do tada (sigurno nakon mnogo hiljada godina) moramo da se pomirimo sa činjenicom da odgovor na to pitanje nećemo spoznati tokom ovog našeg života.

Mnogi se neće složiti sa ovom tvrdnjom. Svi oni koji vjeruju u svoje bogove, vjernici i predstavnici raznoraznih religija će reći da je to besmisleno. Jer kako živjeti a znati da život nema nekog određenog cilja, da možda nema Boga onakvog kakvim ga mi zamišljamo, sveznajućeg, koji se brine o nama, koji misli na nas, koji cijeni naše molitve.

Većina pravila i vjerovanja su stvorena iz te naše potrebe da pronađemo svoj identitet, svoju ulogu u ovome svijetu. A u suštini su sva ta pravila samo plod čovjekovog uma. Pravi smisao leži u nama i nema neke istine koja je dobra za sve. Svaki čovjek je unikatan za sebe i ne treba da slijedi tuđe puteve nego upravo svoje. Možemo tražiti informaciju, spoznavati neke nove stvari, razgovarati sa drugima, čitati, ali sve to nam samo pomaže da nađemo svoj put, put na kome ćemo se osjećati dobro i zadovoljno. Pronaći taj put nije nimalo lako jer za tako nešto treba uložiti dosta truda i energije. Mnogi možda misle da je to čak nemoguće, ali mi smo čudesna bića i u stanju smo da uradimo mnogo više nego što mislimo da možemo.

Nema prave definicije smisla života, ali ipak...
Stoga ne tražimo previše odgovore na pitanja na koje ne možemo naći odgovor. Ne pitajmo se zašto smo ovdje, ima li svemir kraja, zašto sunce sija. Pokušajmo se ne držati nekih krutih pravila i ubjeđenja, vjerovati u neke sekte koje navodno nude objašnjenja. Jer sve su to samo iluzije i okviri koji nas udaljavaju od nas samih. Niko ne zna šta je smisao svega ovoga, a vjerujem da nekog posebnog smisla i nema. Nije smisao imati, sticati, biti neko i nešto. Treba živjeti slobodno, koračati putem koji nas ispunjava. Svako od nas duboko u sebi zna koji je njegov put. Može se reći da je "smisao" u razvoju svijesti, znači da idemo dalje, da radimo na sebi da bi se bolje osjećali. To je jedini prihvatljivi put jer nam dopušta da živimo bez okvira, potpuno slobodno upravo onako kako to ta neka sila koja je sve ovo stvorila želi.

Stoga, skinimo okvire i krenimo putem "vlastite" sreće. Stvorimo svoj vlastiti smisao jer nekog generalnog nema. Za nekoga će smisao biti da bude muzičar a za nekoga političar. Za nekoga da sjedi i meditira a za nekoga da nauči da pliva. Jer kao što rekoh, nema krutih pravila. U svemu tome zadržimo samo našu ljudskost i ljubav prema sebi i svijetu oko nas.

izvor

Smisao zivotu se daje vec i sa tim ako pronades zadovoljstvo u dobru u ljudima i u fizckoj okolini ....lijepo je osjetiti kad ti zastane dah nad nekim prizorom koji sretnes setajuci ili vracajuci se sa posla...npr kad ugledam prelijepo rascvjetano drvo na putu ka kuci...ili kod mene sad kad vidim masu divljih patkica koje plivaju i igraju se ..kad vidim dijete u kolicima kako sa osmijehom spava ..a majka sa jos ljepsim osmijehom gura ta kolica ...
recimo dopada mi se misao tj zapazanja Seligmana i Petersona .."da je ponekad nužno najprije oljuštiti slojeve snobizma, a da bismo bili sigurni što zapravo procjenjujemo"
pa pomislim nekad ..da bi puno ljepsi bio smisao zivota da cijenimo i pogledamo malo oko sebe a ne da gledamo da samo sebi nabavimo neke materijalne stvari u kojima cemo uzivati ..jer materijalne stvari mogu nas usreciti ali samo onaj tren dok ih donesemo do kuce i onda na njih zaboravimo a ove ostale sitne zivotne stvari svaki tren nas mogu ciniti sretnima ako ih znamo primjetiti...trebamo nekad pokusati i odvojiti dobrotu od ljepote ..jer poznato je da lijepo nekad ne mora biti i dobro..
zalim ljude koji kroz zivot idu zavezanih ociju i zato ne vide svu onu ljepotu koja prolazi pored njih

Ako izostavimo sva vjerovanja i sve potencijalne mogućnosti vezane za smisao života koje nam mogu pasti na pamet, preostaje nam jedino što svi i znamo, a to jest da imamo pred sobom život za odživjeti.

Citat :

Većina pravila i vjerovanja su stvorena iz te naše potrebe da pronađemo svoj identitet, svoju ulogu u ovome svijetu. A u suštini su sva ta pravila samo plod čovjekovog uma. Pravi smisao leži u nama i nema neke istine koja je dobra za sve. Svaki čovjek je unikatan za sebe i ne treba da slijedi tuđe puteve nego upravo svoje.

Mislim da je upravo ovo ono što možemo trenutno reći o smislu života, barem što smo zasad u stanju "vidjeti". Svatko ionako vjeruje u ono što želi i što mu je smisleno.

Toliki ljudi imaju besmislene živote. Kao da su u nekom polusnu, čak i onda kada rade nešto za što misle da im je važno. To je zbog toga što jure pogrešne stvari. Jedini način na koji možeš unijeti smisao u život jeste posvetiti se ljubavi prema bližnjemu, posvetiti se zajednici koja te okružuje, stvaranju nečega što će tvom životu dati svrhu i smisao.
Tomas Man

Ponekad je neophodno boriti se s Bogom. Svako ljudsko biće, u jednom trenutku, vidi kako mu neka nesreća prolazi kroz život; to može biti rušenje nekog grada, smrti djeteta, optužba bez dokaza, bolest koja nas ostavlja zauvijek obogaljene. Tog trenutka, Bog izaziva čovjeka da Mu se suprotstavi i da odgovori na Njegovo pitanje: “ Zašto si se tako grčevito uhvatio za jedan život koji je toliko kratak i ispunjen patnjom? Koji je smisao tvoje borbe?”
Tada se čovjek, koji ne umije da odgovori na to pitanje, miri sa sudbinom. Neki drugi, pak, koji traga za smislom života, zaključuje da je Bog bio nepravedan, i počinje da izaziva svoju sudbinu. U tom trenutku, s neba se spušta drugi oganj – ne onaj koji ubija, već onaj što razara stare bedeme, i pruža svakom ljudskom biću njegove prave mogućnosti. Kukavice nikad ne dopuste da njihovo srce zapali ta vatra – jedino žele da se novo stanje što pre vrati na pređašnje, da bi mogli da nastave da žive i razmišljaju na onaj način na koji su navikli. Oni hrabri, međutim, spaljuju sve što je staro, i – čak i po cijenu strašne unutrašnje patnje – napuštaju sve, uključujući i Boga, i nastavljaju naprijed.
Hrabri su uvijek tvrdoglavi.
Sa neba, Gospod se zadovoljno smješkao – jer to je bilo upravo ono što je On želio – da svako drži u svojim rukama odgovornost za vlastiti život. uostalom, dao je svojim sinovima najveći od svih darova: sposobnost da biraju i odlučuju o svojim postupcima.
Jedino su muškarci i žene sa svetim plamenom u srcu imali hrabrosti da se suoče s Njim. I jedino su oni poznavali put povratka ka Njegovoj ljubavi, jer bi naposljetku shvatili da nesreća nije bila kazna već izazov.
Koeljo

Prava istina može zadovoljiti razum ali ona nikad ne pokazuje smisao ljudskog života, kojeg duša obuhvata i izražava. Psihoneuroza je u krajnjem slučaju, bolest duše koja nije našla svoj smisao. Ali iz ove bolesti duše nastaje svekoliko duhovno stvaralaštvo i svekoliki napredak duhovnih ljudi i razlog bolesti je duhovna regresija, duševna neplodnost.
Jung

Znači da ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi napred, u stalnost, u mir i dostojanstvo, nego da se svi krećemo u krugu, uvek istim putem, koji vara, a samo se smenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani… Samo se putuje. A smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umemo da ih na?emo sami u sebi. Ni puta ni cilja. Samo se putuje. Putuje se i troši i zamara.
Andrić

Neuroza u stvarnosti obuhvata dušu bolesnikovu ili bar njen bitni dio, i ako bi se ona kao odgovarajuća racionalizovana namjera mogla otkloniti kao bolestan zub, time se ne bi ništa postiglo već nešto suštinsko izgubilo to jest toliko koliko je misliocu cilj sumnja u istinu, ili moralnom čovjeku iskušenje, ili da se hrabar čovjek oslobodi straha. Neuroze se otarasiti znači isto što i postati izlišnim predmetom, jer život baš time gubi svoj vrhunac i smisao. Bolesnik se mora naučiti ne na to kako da je se oslobodi već kako da je “nosi”.
Jung

Najviši cilj ljudskog bića je da shvati potpunu ljubav. Ljubav nije u drugome, već u svakom od nas i mi je sami u sebi budimo. Međutim, da bismo je probudili, potreban nam je drugi. Univerzum jedino ima smisao ukoliko imamo nekoga s kim ćemo dijeliti svoja osjećanja.
Koeljo

ŽIVOT POSTOJI PO NEKOM VIŠEM SMISLU



Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao). Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Meša Selimović

ŽIVOT POTROŠEN UZALUD

Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke.
Jednom tako naiđe i učitelj, neki čangrizav čovjek.
Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a učen čovjek ga upita:
“Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?”
“Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja.“, reče splavar.
“Zar nisi nikada učio jezika u školi?”
“Nisam“, odgovori splavar.
“Tada si pola svoga života potrošio uzalud.”
Na to je splavar ćutio.
Ali ne prođe dugo i naiđe strašno nevrijeme.
Udariše gromovi i kiša kao iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.
Na to se splavar nagnu saputniku pa ga upita:
“Jesi li ikad učio plivati?”
“Ne”, reče učen čovjek.
“E učitelju tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”

Ja ne vidim smisao u razmišljanju o smislu.
Trebamo živjeti ..odrastati i donjeti potomka i probati u svemu tome pronači veselja i radosti ..znati uživati u tome što možemo disati i gledati sve te lijepe slike prirode oko nas. Uživati što možemo čuti ptica pjev i naravno uživati dok gledamo djecu kako nam odrastaju i žive pored nas.

Baš svatko mora imati potomstvo? Ne bih rekao da je to toliko bitno. Divno svakako je, ali ne pod svaku cijenu.