Rad je radost, nužno zlo ili muka?

Piše: Ljubica Uvodić Vranić, psiholog-psihoterapeut, Ordinacija medicine rada, Dom zdravlja Zagreb-Zapad, predsjednica Udruge Petkom u pet, Zagreb
Mnogi ljudi vole raditi. Ili se ponašaju tako da to o njima mislimo. Evo kako nas odnos prema radu može potaknuti da se ponašamo drukčije nego što bi se možda očekivalo od nas:
Možemo izbjegavati ili barem skratiti bolovanje, ili tražiti bolovanje kad ono i nije baš nužno.
Možemo izbjegavati mirovinu ili se u nju žuriti.
Možemo odustati od ranog roditeljstva zbog školovanja i karijere ili prekinuti školu zbog (ne)planiranog proširivanja obitelji.
Možemo se poslije više godina "opametiti" i umjesto povremenog bježanja u hobi odbaciti sigurnost nekoga klasičnog zanimanja koje nam je do tada zapravo bilo muka i prepustiti se svojoj pravoj ljubavi koja je bila tek povremena zabava u slobodno vrijeme.
Možemo raditi zbog nužnosti, ili straha, iako za taj posao ne primamo odgovarajuću pa čak nikakvu nagradu.
Možemo volontirati ili na neki drugi način napraviti nešto dragovoljno i slobodno iako to nitko od nas nije tražio.Pripadam onoj grupi psihologa koji menadžere i druge ljude posvećene svojoj karijeri i poslu podsjećaju na njihove roditeljske i prijateljske obveze, jednako kao što osobe kojima se baš ne radi i misle da je bolje da se brinu za obitelj podsjećam na to koliko je važno vlastitim primjerom pokazati djetetu vrijednost rada i učenja.
Vlastiti primjer često je i najbolji način kojim prenosimo poduku. Izravna briga za djecu i verbalna poduka o svemu pa i o tome da je korisno raditi i učiti mogu biti nedovoljni. Radeći, itekako dobro možemo se brinuti za svoju obitelj. U partnerskim odnosima također se događa da partner koji ne radi katkad previše očekuje od zaposlenog partnera jer nezaposleni ima više vremena za partnerske odnose.
I jedne i druge, zaposlene i nezaposlene, uvijek podsjećam na to da čuvaju jedno životno područje koje ovisi jedino o njima: hobi, rad na sebi, rekreaciju, zabavu; kako god to nazvali.
Čovjek ne smije biti gljiva i stajati na jednoj nožici - karijera, obitelj ili hobi - nego je puno stabilniji kad je tronožac. To znači da je za odraslog čovjeka važno da ima i posao, i obitelj, i hobi. Za dijete je važno da se može igrati, da ima obitelj i da uči. Kad se dan raspodijeli na tri dijela - obitelj, posao/ili učenje i hobi (neka samostalna djelatnost) - lakše se ostvare očekivanja. Ako jedan dio ne ide baš dobro, druga dva postanu uporište i pružaju zadovoljstvo koje s druge strane u jednoj sferi našeg života trenutačno nemamo. Tako se lakše "izvučemo" iz krizne situacije i preživimo.
Rad, fizički i psihički, a svaki rad ima obje komponente, iznimno je važan dio našeg života.
Ljudi koji nisu sposobni za rad zbog zdravstvenih poteškoća, spominju nemogućnost zapošljavanja kao važan razlog slabije kvalitete svog života. Mnogima je obitelj, a ne rad na prvom mjestu. Ipak rad nam pomaže da održimo obitelj, pa kad odgovorno radimo, na važan se način brinemo o svojoj obitelji.Izbjegavanje i skraćivanje bolovanja
Moja je vremešna prijateljica upravo izišla iz bolnice. Iako su sve njezine prijateljice u mirovini, ona još uvijek radi pa ju je napad boli zatekao usred posla. Žučne kamence su otkrili, hitno ih operirali i nakon tjedan dana otpuštena je na kućnu njegu. Svi su očekivali kako će taj događaj, koliko god bio nemili, imati i svoju dobru stranu - biti za nju dobar povod da se opusti i odmori.
Da uzme, ne dobije, nego baš uzme, mjesec dana bolovanja. Koje koristi inače od bolesti i hitnih liječničkih intervencija ako se poruka koju nam tijelo šalje - odmori se tijelo kad si zaslužilo - ne iskoristi za dodatni predah? Ipak, ona je prije obvezne kontrole i prije nego što je to itko i pomislio, došla natrag na posao.
Zašto je to učinila? Zašto joj je povratak na posao bio toliko važan? Riječ je zapravo o osobi koja je relativno dobro profesionalno orijentirana, što znači da je izabrala posao koji joj odgovara i da ga obavlja s voljom. Ona je uspješna u svom poslu pa joj to u svakom radnom danu daje pravi osjećaj moći iz kojeg crpi svoje samopouzdanje. Dan dobije smisao kad se u njemu učini nešto vrijedno i korisno. Takav joj dan omogućuje da nakon posla bude zdravo umorna i da ima osjećaj da je "zaradila" dnevni odmor, a nakon pet dana rada i tjedni odmor preko vikenda.
Radni joj dan daje dodatnu disciplinu i raspored: ustajanje u određeni sat, organiziranje ostalih obveza koje rad nameće, odijevanje, briga o izgledu, pravljenje rasporeda koji ne ostavlja vrijeme za mnogo praznog hoda.
Nakon mnogo radnih ne samo dana i tjedana, već mjeseci i godina, stvorila se navika koja uključuje mnogo malih postupaka koji su vezani za rad, pripremu za njega, izvođenje i rezimiranje radnih rezultata nakon obavljenog posla. Ta navika ima toliko aspekata i na mnoge je načine oblikovala tu osobu. Za to se mogu navesti mnogi dobri, ali ne pravi, a pogotovo ne jedini razlozi za takvo brzo vraćanje na posao. Na primjer: financijskim razlozima za skraćivanje bolovanja vrlo se lako taj postupak objasni sebi i drugima. Bolovanje je trošak. S jedne strane troškovi rastu, a s druge primanja padaju.
Drugi razlog za brzo vraćanje na posao može biti i preventivan, da se eventualni zamjenik/ica ne ustoliči na mjesto odsutne osobe te je (ne)svjesno istisne. Preraspodjela kućnih poslova koja "prijeti" ako se neki član obitelji zadržava mnogo duže kod kuće nego inače, također je dobar razlog za prekid bolovanja.
Nekim je osobama lakše raditi na poslu i pomalo kod kuće, nego da, budući da su kod kuće pa imaju više vremena, obavljaju više, pa čak i gotovo sve, kućne poslove. Osoba koja je na bolovanju, naime, često se iz statusa zaposlene osobe pretvori u osobu koja je gotovo kućanica. Takvo bolovanje nije pravi odmor.
Evo vidimo kako ovoj osobi ne odgovara bolovanje. Ne samo njoj, nego i mnogima drugima. Čini mi se da mnogi više ne funkcioniraju prema nekadašnjem načelu: sedmi (mjesec) - bolovanje, osmi - godišnji.
Iako vjerojatno i danas ima ljudi koji "voze" na dva kolosijeka pa im poneko (ne)opravdano bolovanje dobro dođe jer za vrijeme bolovanja intenzivno obavljaju svoje druge poslove, hobije ili zabave.
Mnogi ljudi s drugim, dodatnim poslom potpomažu osobni i obiteljski budžet. Pa je onda njihov odnos prema radu vrlo složen. Kad izbjegnu jedan posao odlaskom na bolovanje, prihvate se drugog. Ukupan odnos prema svim poslovima koje osoba mora ili želi raditi itekako je pozitivan, premda odnos prema poslu koji se povremeno izbjegava bolovanjem ne izgleda kao da je osoba dovoljno angažirana.
Bolovanja koja su produžena da se ne bi ništa radilo, a nisu medicinski opravdana, pokazuju jedan sasvim drugi odnos prema radu i odgovornosti. Osoba koja izbjegava odgovornosti, slabi, mijenja se pa i razboli.

Izbjegavanje odlaska u mirovinu
Poznajem mnoge ljude koji na početku svake godine gledaju u koje je vrijeme neki blagdan i hoće li će se moći spojiti uz pomoć samo jednog dana s neradnim vikendom. Planiraju kako "ukrasti" ili nekako dobiti, ishoditi taj samo jedan dan kako bi se imalo nekoliko dana za odmor ili neke slobodne aktivnosti.
Kad dođe vrijeme za mirovinu, perspektiva se promijeni. Počinje se, katkad i grčevito, planirati kako ostati što dulje na poslu. Mnogi pritom kažu: tek sad imam dovoljno iskustva i tek sad mogu dati pravi doprinos, a već moram u mirovinu. Sreća da neki od tih ljudi mogu i dalje raditi, pogotovo ako više nisu toliko potrebni obitelji. Njihov ostanak na poslu to je važniji ako im je njihov posao ujedno i njihov najvažniji hobi. Neki od onih koji žele i dalje raditi su na primjer profesori emeritusi, akademici, umjetnici ili obrtnici koji i dalje vode svoj obrt.
Neki se žure u mirovinu imaju osjećaj da su je zaslužili. Ili se opet žure da s jednog prijeđu na drugi posao. Neki se ljudi lako odreknu svoje, pa čak i vrlo uspješne, karijere radi svoje nove titule bake ili djeda.
Neki nažalost odu u mirovinu ranije jer su je zaslužili, jer su pravno to mogli. Međutim ako nemaju ona druga dva uporišta u svom životu: obitelj i neku aktivnost koja ovisi samo o njima, nisu uvijek zadovoljni. Ako nisu našli, jer ne mogu ili ne žele naći, novi dodatni posao, neki se u ranoj mirovini osjećaju prazno. Dosadno im je, smanjuje im se kvaliteta života pa čak i naruši zdravlje.
U mirovini, u praznijem životu, brže se stari i lakše obolijeva. Pa tako onaj koji misli da je nešto dobio ranom mirovinom, zapravo je često izgubio i bilo bi mu mnogo bolje, zanimljivije i zdravije da je još malo radio Prekidanje učenja i zapošljavanja zbog novonastalih obiteljskih obveza
Emocije katkad preplave ljude i oni svoju započetu karijeru naglo prekinu. Zaljubljenost odvede nekoga daleko od njegove struke i veže ga za novoosnovanu obitelj. Ljubav nas odvede u drugi grad, u drugu zemlju, u različitu kulturu, u drugi jezik. Katkad se čini da nakon te krupne promjene nema više mjesta nastavku karijere. Neke se škole ili neki studiji prekinu jer ljubav odvede na dugu stranu pa osoba počne pratiti karijeru svoga muža ili žene, a prestane se brinuti za svoju.
Nekad se (ne)planirana trudnoća ispriječi učenju, studiranju i zapošljavanju. Neki to nadoknade poslije. Za nekog je to životna odluka, za koju tvrdi da ne žali zbog nje. Nekome pak zbog toga ostane cjeloživotni osjećaj uskraćenosti, promašenosti i gubitka. Pogotovo ako druga dva uporišta tronošca slabije funkcioniraju pa se tronožac počne klimati. Pretvaranje hobija u svoj "pravi" posao
U generaciji sadašnjih baka i djedova više, nego u generaciji očeva i majki, a nadajmo se da u generaciji koja se sada školuje bit će još manje ljudi koje su roditelji spriječili da se ne školuju za neka neprofitabilna zanimanja. Ima mnogo ljudi koji su završili u pravnoj, ekonomskoj ili nekoj tehničkoj struci, a to nisu htjeli. Srce ih je vuklo prema nekoj grani umjetnosti ili prema sportu i s teškom su mukom prihvatili zanimanje za koje su roditelji mislili da je sigurnije. Dugo se vremena nisu mogli snaći niti se priviknuti na svoju struku, a potom su se utopili u sivilo svoga života, neki su se pomirili s novonastalom situacijom, a neki su se hrabro oslobodili lanca koji im je donosio i sigurnost, ali i nesreću i donijeli životnu odluku: vratiti se svojoj ljubavi koja im je do tada bila samo hobi ili neostvarena želja.
Takav potez traži mnogo hrabrosti, ali istodobno iz osobnog života uklanja puno nervoze, stresa i glavobolje i oslobodi osobu u svim njezinim potencijalima.
Katkad se čovjek osjeća oslobođenim tek u kasnijim godinama, u jeseni svog života. Ali nikad nije kasno - tako mislimo mi optimistični psihoterapeuti - da se doda životu malo boje, "gušta" i šarma, da se okrene nova stranica.Poremećaji povezani s radom
Pored ovoliko nezaposlenih ljudi kod nas, mislim da je inače zanimljiva tema - radoholičarstvo zaista manje važna ako ne i marginalna u našoj aktualnoj situaciji. Ipak, recimo da mnoge lijepe stvari možemo izvitoperiti i pokvariti nerazumnim ponašanjem i poremećenim ponašanjem.
Rad je važan, ali radoholičarstvo, odnosno ovisnost o radu je poremećaj osobnosti. Kao što se u mnogim ponašanjima može biti stabilan, skladan, normalan, tako se i u radu može biti nezainteresiran, lijen ili bezvoljan s jedne strane, odnosno preangažiran, u stresu pa čak i radoholičar.Lažno zaposlene osobe
Kao što neki ljudi žive u braku bez ljubavi, u prijateljstvu bez poštovanja, tako neki ljudi rade, a ne dobivaju plaću. Kako je to uopće moguće? Nadaju se da će zlo lice koje ih iskorištava i koje živi puno bolje od njih to promijeniti i platiti svoj dug. Vole više tu svoju nadu, a nemaju hrabrosti i samouvjerenosti, a možda ni priliku, potražiti novi posao ili promijeniti svoj status od lažno zaposlene osobe u istinski nezaposlenu osobu koja traži plaćeni posao.Volonterski rad
Svatko onaj koji se ikada okušao u volonterskom radu zna kolika je to sreća. Učiniti nešto korisno, na primjer posaditi neki borić na opožarenom području i unaprijed znati da je taj rad poklon i da iza njega ne postoji nikakva financijska nagrada, izaziva veliko unutarnje zadovoljstvo. Primiti (recimo na terapiju ili u svoj dom) nekoga besplatno, pomoći i savjetovati, opskrbiti i zaštiti, ne podrazumijevati nikakvu nagradu, čini nas boljim ljudima. Maknuti suzu s nečijeg lica, često znači staviti osmijeh na svoje lice.
Lijepo je zaraditi, veseli nas kad dobijemo poklon, ali najljepše je darovati. Onaj koji daje, osjeća se dobro, on osjeća da ima kad daje. Zaista i treba imati barem minimalno da bi se moglo davati i volontirati. Tada altruizam postaje najveća sebičnost, jer onaj koji daje uživa možda i više nego onaj koji je dar primio. Pogotovo onaj koji brzo daje, taj daje dvostruko. Pod tim brzo misli se - čim nastupi potreba. Nije samo glupo nego i okrutno tražiti da volontira netko tko nema ni ono najosnovnije za život. A i to se susreće u životu: siromašni volonteri daruju dobrostojećima.Traženje posla
Nezaposleni ljudi često gube samopoštovanje i nemaju osjećaj samo-ostvarenja.
Velika je razlika između slobodnog izbora: ostati kod kuće i staviti neke obiteljske odnose na prvo mjesto od situacije u kojoj osoba nije imala izbora i morala je ostati kod kuće jer nije mogla naći, ne samo odgovarajući, nego nikakav posao.
Među toliko nezaposlenih ljudi u našoj zemlji ima veliki broj ljudi kojima je zbog uskraćenosti samo-ostvarenja u poslu ili nemogućnosti zarade za osnovne životne potrebe, posao postao prva briga i najvažnija stvar u životu.
Ono što nemamo, postaje nam važno, mnogo važnije nego kad to imamo. Mnogi od onih koji broje dane do godišnjeg odmora, ne mogu ni slutiti kako bi neki ljudi koji žive tu oko nas barem neko vrijeme bili sretni da mogu raditi pa čak i bez godišnjeg odmora. U prirodi je čovjeka da bude žedan kad nema vode, gladan kad nema hrane, da želi ono što nema. I da se osjeća manje vrijedan kad ne radi.
Jedna od primarnih čovjekovih potreba je da na pitanje: Tko si ti? - može odgovoriti s imenom i prezimenom, a na sljedeće pitanje: Čime se baviš? - može odgovoriti kojim se zanimanjem i poslom bavi. Ljudi koji ne rade na drugo pitanje odgovaraju žalosnim glasom: Ničim. Nezaposlen sam. Čak i kućanice katkad kažu: Ništa. Samo sam kućanica. A da ne spominjemo one dječje priče: moj tata vozi auto, a moj veliki bager, moj tata ima bolji posao od tvog tate, moja mama radi u banci, moja u dućanu, moja mama ima bolji posao od tvoje mame. Uvijek među tom djecom postoje i ona koja šute jer se svojim nezaposlenim roditeljima ne mogu hvaliti.
Jednako je tužna i ona priča kad umirovljeni roditelji daju svojoj odrasloj djeci novac od svoje skromne mirovine jer njihova djeca ne rade.
Čovjekova je osnovna potreba da se ostvari u ulozi u obitelji, u ulozi na poslu i u hobiju. Čovjek preživi bez obitelji, pomognu mu katkad kolege na poslu, šira rodbina, pomognu mu prijatelji. Čovjek preživi bez hobija. Ali bez posla je vrlo teško dostojanstveno preživjeti.
Onaj tko ne radi, mora prositi, bogati je nasljednik ili mora primati pomoć. Tu pomoć dobiva od svoje obitelji, rodbine, prijatelja ili se mora snalaziti, često i na načine koje je teško odobriti i teško da onaj tko ne radi može biti siguran, samouvjeren kao onaj tko radi. Neki je cinik rekao da je sreća dobro zdravlje i loše pamćenje.
Za mnoge je ljude sreća život od svoga rada i rezultata svoga rada. Samostalnost ostvarenu ekonomskom neovisnošću čini osobu slobodnom. A samo je slobodan čovjek - sretan čovjek.
Neizvjesnost u kojoj živi nezaposlena osoba teško narušava i samouvjerenost pa čak i psihičko zdravlje. Teška je svakodnevna borba sa samim sobom. Nada, beznađe pa opet nada.
I na kraju recimo: da bi čovjek bio čovjek, mora biti slobodan, mora biti onaj kojeg se poštuje i koji ima priliku raditi i za svoj rad dobiti odgovarajuću zaradu. Ako se čovjeka plaća više nego što zaslužuje, to mu šteti jer mu izgrađuje lažnu sliku o sebi pa katkad prisvoji sebi više moći nego što je razumno i što zna s njom upravljati. A ako ga se manje plaća, ili čak nikako, čovjek se osjeća ne kao čovjek nego kao niže biće.

K

Citat :

ad se dan raspodijeli na tri dijela - obitelj, posao/ili učenje i hobi (neka samostalna djelatnost) - lakše se ostvare očekivanja. Ako jedan dio ne ide baš dobro, druga dva postanu uporište i pružaju zadovoljstvo koje s druge strane u jednoj sferi našeg života trenutačno nemamo. Tako se lakše "izvučemo" iz krizne situacije i preživimo.

bas ovako treba ..kad ti jedno ne ide ..prebacis se na nesto sto ti ide trenutno ..a ne .. praviti problem od nicega ...mozda sutra nas to krene sto nije htjelo danas ...

Citat :

Nekim je osobama lakše raditi na poslu i pomalo kod kuće, nego da, budući da su kod kuće pa imaju više vremena, obavljaju više, pa čak i gotovo sve, kućne poslove. Osoba koja je na bolovanju, naime, često se iz statusa zaposlene osobe pretvori u osobu koja je gotovo kućanica

ko radi ne uzimat bolovanje ... koliko god bolestan neko bio i nije sposoban za raditi na poslu ..u kuci je uvijek i te kako sposoban za rad..u kuci ko radi ne zna za bolest ..zato bolji je put ka ozdravljenju na poslu nego u kuci....

Citat :

nije samo glupo nego i okrutno tražiti da volontira netko tko nema ni ono najosnovnije za život. A i to se susreće u životu: siromašni volonteri daruju dobrostojećima.

uvbijek je bilo da siromasni daruju bogate ...i niko sretniji od siromaha sto je poklonio ...

dobar tekst

ja sam u mirovini 7 g. prva godina je bila katasrofa,dosadno,sve ti smeta
no godinama se čovjek privikne

Onaj tko ne radi, mora prositi, bogati je nasljednik ili mora primati pomoć. Tu pomoć dobiva od svoje obitelji, rodbine, prijatelja ili se mora snalaziti, često i na načine koje je teško odobriti i teško da onaj tko ne radi može biti siguran, samouvjeren kao onaj tko radi.


S ovim se potpuno slažem,sad dal je radost,nužno zlo ili muka bude svega nekad je jedno nekad drugo,znam samo da kad radim osjećam se ja bolje,samuvjerenije iako bude i teških dana kad mislim samo jbte radiš dok ne umreš i di si tu si al to je rjetkost u radu je spas,naravno ako si plaćen za taj posao i ako radiš ono što voliš