Usamljenost

Usamljenost je ljudska priroda.Sto vise razjeda iznutra to vise dusa ima prostora za rast.ne treba ocekivati da se preraste usamljenost.Ni nadati se pronalasku ljudi koji ce te razumeti,ispuniti taj prostor. .U ocekivanju nalazenja ljudi koji ce te razumeti,osetiti ,postajes razocaran.Covek ne moze postici nista vise do da razume sebe da spozna sta zeli .
Pa onda cemu boravak medju ljudima ako sam tako usamljena ?

Kad sam sama imam bar dobar razlog za usamljenost!

Ja se rijetko osjećam usamljeno,mislim da se to baš radi o nama samima,nekad se osjećam sama i u sobi punoj ljudi,a nekad sam sama pa nisam usamljena i slažem se s gore navedenim ne tražiti osobu koja će te razumjeti,razumi sama sebe,svoje želje i nema usamljenosti jer sve kreće od nas samih,ne od nekog petog,desetog..

Usamljenost i samoća: je li to isto?



Samoća je stvar izbora. Osoba izabire vrijeme koje želi provesti sama i osjeća se dobro. Važno je da neko vrijeme u danu provedemo sami sa sobom, bez drugih ljudi. Biti sam, razmisliti o danu koji je prošao, usredotočiti se na razumijevanje sebe i vlastitih potreba vrlo je važno za psihološku ravnotežu svakog čovjeka. Mnogi ljudi govore o tome da uživaju u trenutcima ili vremenu provedenom u samoći.

Usamljenost je osjećaj da smo sami i da smo žalosni zbog toga. Želimo kontakte s drugim ljudima ali nismo u stanju imati ih. Pritom je sasvim moguće i da smo zaista izolirani ali i da smo okruženi ljudima, a osjećamo se sami. Dobro je poznato da je biti u vezi ili braku i nemati dobar kontakt s partnerom često teže nego biti sam.

Svi se ponekad osjećamo usamljeno. Kada usamljenost postane prečesta ona postaje problem. Oko 20% ljudi izvještava o tome da se osjećaju usamljeno veći dio vremena.

ZAŠTO SMO USAMLJENI?

Mnogi mogu biti razlozi zašto se osjećamo usamljeno.

Prekinuli smo vezu ili se razveli
Osjećamo se nepotrebni ili drugačiji od drugih
Agresivni smo i time odbijamo ljude od sebe
Osjećamo da nas drugi ljudi ne razumiju
Okolnosti nas prisiljavaju da budemo sami
Nedavno smo se preselili ili promijenili posao ili školu
Imamo neobično veliku potrebu za bliskošću pa osjećamo preveliku razliku između onoga što želimo i onoga što imamo u odnosima s drugim ljudima
Imamo povijest loših odnosa u djetinjstvu u obitelji
Sramežljivi smo
Nemamo razvijene socijalne vještine
Imamo nisko samopoštovanje
Ne znamo kako ostvariti bliskost i otvoriti se prema drugim ljudima
Provodimo previše vremena pred TV-om ili kompjuterom bez kontakta s drugim ljudima


I društvo, koje promiče natjecateljski duh i neovisnost te kriva očekivanja da će ljubavni odnos popuniti sve naše praznine i zadovoljiti sve naše potrebe, doprinosi osjećaju usamljenosti. Moderno društvo diktira da se uspjehom smatra imati "najboljeg prijatelja" u dobi od 7 do 13 godina, dečka ili djevojku u dobi od otprilike 13 do 23 i bračnog druga od te dobi nadalje. Zapravo nas društvo u kojem živimo ohrabruje u ideji da će ljubavni odnos i brak riješiti sve naše probleme. Tako se onda oženimo i uništimo odnos očekujući nemoguće od njega. Ostavili smo obitelj i prijatelje, partner nije ispunio naša očekivanja, izgubili smo svoje snove i ne znamo kako sami razumjeti i zadovoljavati vlastite potrebe.

Usamljenost je pasivno stanje. Opstaje upravo zato što se nadamo da će proći i ne činimo ništa da bi to promijenili.

ŠTO OSJEĆA USAMLJENA OSOBA?

Usamljena osoba može osjećati: tugu, otuđenost, bespomoćnost, samosažaljevanje, strah, dosadu, ljutnju, nemir i samokritičnost u smislu: "Ružna sam, glupa, bezvrijedna". Usamljenost smanjuje samopoštovanje, a nisko samopoštovanje je povezano s osjećajem usamljenosti. A nisko samopoštovanje i usamljenost su povezani s depresijom.

DOB, SPOL, OBRAZOVANJE

Nakon šezdesete ljudi su manje usamljeni od onih u mlađoj odrasloj dobi.
Od usamljenosti osobito pate adolescenti.
Visokoobrazovani ljudi i ljudi koji obavljaju vrlo zahtjevne i prestižne poslove, manje su usamljeni nego ljudi ostalih zanimanja.
Ĺ˝ene češće izjavljuju o osjećaju da su u vezi ili braku, a osjećaju usamljenost jer odnos nije zadovoljio njihova očekivanja.
Poznato je da su žene, za razliku od muškaraca, više usmjerene od ranog djetinjstva na odnose s drugim ljudima pa tako imaju bolje razvijene vještine koje im pomažu da budu uspješnije u uspostavljanju i održavanju prijateljstava. Ĺ˝ene lakše izražavaju svoje osjećaje, a i suosjećanje za osjećaje drugih ljudi. Muškarci se pak češće izolirani i naučeni biti kompetitivni pa tako imaju manje ili uopće nemaju bliskih prijatelja.


VRIJEME JAVLJANJA

Jačina osjećaja usamljenosti varira tijekom dana i tijekom tjedna.
Ljudi se više osjećaju usamljenima za vrijeme blagdana, vikendom i za vrijeme godišnjih odmora.



ŠTO LJUDI NAJČEŠĆE ČINE KADA SU USAMLJENI?

Kada pitate ljude što čine kada su usamljeni oko 50 % kaže da čitaju, slušaju glazbu ili nazovu prijatelja. Najčešći odgovori se mogu grupirati u nekoliko kategorija:

1. Tugovanje i pasivnost (plačem, spavam, gledam TV, pijem, koristim droge, jedem, ne radim ništa)

2. Aktivna usamljenost (čitam, radim, pišem, slušam glazbu, vježbam, bavim se nekim hobijem)

3. Trošenje novca, poboljšanje izgleda (kupujem odjeću, kozmetiku)

4. Sami sebi nastoje olakšati razmišljanjem: "Imala sam prijatelje", "neće to trajati zauvijek", "A što mogu".

5. Poziv prijatelju, pomoć nekome, priključenje nekoj grupi koja se bavi određenim aktivnostima i sl.

Prva kategorija je uobičajena za usamljene ljude i vrlo često samo produbljuje usamljenost.

Ostale kategorije su uobičajene metode samopomoći koje su najčešće dobre i korisne.

izvor

2. Aktivna usamljenost (čitam, radim, pišem, slušam glazbu, vježbam, bavim se nekim hobijem)


I na kraju se opet osecam usamljeno

1. Tugovanje i pasivnost (plačem, spavam, gledam TV, pijem, koristim
droge, jedem, ne radim ništa)

al pomaze...bar na kratko....

Nikad se ne osjećam usamljenom.

Samo ponekad kad legnem spavati u prazan krevet se osjetim usamljeno... Srećom to se desi stvarno vrlo, vrlo rijetko...
Preko dana nemam vremena ni volje razmišljati o tome...

Od nje se možete razboleti, ona utiče
na san i podiže krvni pritisak - usamljenost nije trenutna, već hronična
emocionalna bol koja pogađa oko 15 % ljudi. Naučite kako da je
izbegnete.

Biti sam nije najgora stvar na svetu.
Napravite listu stvari koje morate da uradite – srediti ormar, oprati
prozore... Potom sebi poklonite male užitke poput parčeta sladoled torte
ili koncerta. I, onda, s vremena na vreme, probudite se i pomislite da
ne možete više tako i da ne možete opet sebe da dovodite u red i
potrošite sledećih besanih 15 sati pobijajući činjenicu sopstvenog jada,
napisala je poznata britanska spisateljica i kolumnista Zoe Heler.

Ali,
oni to čine. Usamljeni ljudi dovode sebe u red. Oni pobijaju činjenicu
svog jada i kotrljaju se prema napred, noseći teško breme, sat za satom,
godinu za godinom. Hodaju ulicama bez obzira na to koliko se nepoželjno
i neprimećeno osećali samim tim što u stvari postoje. Oni su umorni
zbog svoje odvojenosti od drugih.

Granica bliskosti

Postoji
cela legija usamljenika. Procenjuje se da je od 10 do 15 % svetske
populacije hronično usamljeno, odnosno između 29 i 45 miliona ljudi.
Međutim, naučnici otkrivaju sve više socijalno izolovanih osoba, kao i
posledice usamljenosti na njihovo zdravlje. Sve do 1969. godine
usamljenost se u stručnoj literaturi gotovo i nije spominjala.

Kada
je doktor Robert Vajs, tada profesor na Odseku za psihijatriju na
Harvardu, počeo da istražuje tu temu ranih 70-ih, otkrio je da je
četvrtina ispitanika izjavila kako se oseća usamljeno. Tada je napisao
knjigu „Loneliness: The Experience of Emotional and Social Isolation“
(Usamljenost - iskustvo emocionalne i socijalne izolacije) u kojoj, na
primer, piše da se reč „usamljenost“ više koristila u stihovima pesama
nego u stručnim tekstovima. Nastavljajući tamo gde su Bitlsi stali, Vajs
je počeo da proučava to stanje. Danas je on počasni profesor na Odseku
za sociologiju Univerziteta Masačusets u Bostonu i kaže da je njegovo
zanimanje za temu usamljenosti bilo nusproizvod njegovog istraživanja o
braku.

„Vrlo rano otkrio sam da je usamljenost pitanje mnogih
ljudi koji su se razveli“, kaže Vajs. Vremenom je stavio po strani svoje
istraživanje o braku i pokušao da otkrije na koje se sve načine ona
manifestuje.

Njegov posao bio je poput lovljenja leptira, jer ne
postoji 11 vrsta usamljenosti niti 1.011, već ih ima milion! Postoje
ljudi koji su fizički odvojeni od prijatelja ili porodice, oni krhki,
samosvesni... Ili pak muškarci i žene koji se bez obzira na svoje
socijalne obaveze osećaju kilometrima daleko od ljudi koji su prisutni u
njihovim životima. Drugi su pak ulovljeni u manje vidljivu i gotovo
nelogičnu usamljenost koja postoji između dvoje zaljubljenih ljudi - onu
koja obeležava egzaktne granice bliskosti i duboko razočaranje koje
ispliva kada konačno upoznate nekoga, i svejedno se osećate usamljeno. I
tako do unedogled.

Vajs je na kraju shvatio da ne mora da
pronađe sve tipove usamljenosti, već treba da ih podeli u dve
kategorije. Prvu je opisao kao emocionalnu izolaciju koja je odgovor na
nedostatak bliske i intimne povezanosti. Druga je socijalna izolacija
koju je opisao na primerima. Ona se može uporediti sa detetom koje dođe
iz škole bolesno i shvati da kod kuće nema nikoga. Ljudima koji pate od
takve vrste usamljenosti nedostaje osećanje za zajednicu – zdravu mrežu
prijatelja, poznanika ili kolega.

Društveni stereotip

Vajs
smatra da je problem usamljenih u tome što misle da ništa ne znače
drugim ljudima. Neki naučnici nastavili su tamo gde je Vajs stao, na
primer doktor Daniel Rasel došao je do zaključka da usamljeni ljudi nisu
uopšte toliko čudni kako se to pre smatralo. „Pokušali smo da razumemo
na koji je način usamljenost drukčija od samoće“, izjavio je Rusel sa
Unverziteta u Ajovi.

On i njegov tim došli su do saznanja da je
usamljenost povezana sa individualnim očekivanjima. Ako neko oseća da mu
je potreban blizak prijatelj, dva prijatelja sa kojima će ići u bioskop
i partner, i nedostaje mu jedna od tih veza, velika je verovatnoća da
će se osećati usamljeno. On i njegov tim stručnjaka odbacili su
društvene stereotipe i došli do zaključka kako su usamljeni ljudi
jednako inteligentni kao i oni koji to nisu. Njihovi prihodi uporedivi
su s ljudima koji ne osećaju usamljenost.

Njihov nivo
obrazovanja, prosečan indeks telesne mase i ishrana u potpunosti su isti
kao i kod ostalih ljudi. Za razliku od svojih kolega, Džon Kaciopo,
profesor na Odseku za psihologiju Univerziteta u Čikagu, smatra da je
usamljenost u 48 % slučajeva nasledna. Ako ste rođeni sa niskim pragom
društvenog bola, ali ste vaspitavani u brižnoj i zdravoj okolini,
postoji verovatnoća da nikada ne razvijete usamljenost. Takođe, ako ste
tokom godina kada ste se formirali, rasli u nezdravoj okolini, bez
obzira na genetiku, mogli biste izrasti u usamljenu osobu.

Usamljeni
ljudi žele da se povežu sa drugim ljudima, ali očekuju da će biti u
potpunosti odbačeni, i zato stvaraju samozaštitno ponašanje. „Mi smo
društvene arhitekte svog ličnog sveta više nego što smo toga svesni.
Strah od osećanja odbačenosti razlog je što se usamljeni ljudi ne
otvaraju”, kaže Kaciopo.

Znak da smo ljudi

Za razliku od
depresivnih ljudi koji su nezadovoljni svim i svačim, oni usamljeni
nezadovoljni su vezama koje (ne) ostvaruju sa drugima. Ali, usamljenost
može voditi ka depresiji. A prema istraživanjima, usamljene žene imaju
osam puta veće šanse da obole od depresije. Lekari su otkrili da
usamljeni ljudi imaju slabiji imunitet i povišeni krvni pritisak, kao i
da pate od nesanice. Koje je rešenje za čoveka koji je zaglibio u, kako
ga Vajs naziva, „Antarktik duše“ i koji uz sve ostalo još mora da se
brine i zbog prehlade, depresije i moždanog udara? Gotovo svi stručnjaci
kažu da je prvi korak izlazak iz kuće.

Ljudski kontakt, čak i
onaj sa prodavačicom u supermarketu, može ublažiti usamljenost. Naše
društvo potencira individualizam. Ljudi bi trebalo da budu dovoljni sami
sebi, ali je sve otišlo malo predaleko. Pokušavamo da se ne oslanjamo
na druge. Teška razdoblja često proživljavamo sami. Ne tražimo pomoć
dragih ljudi, ne pozajmljujemo šećer od komšija preko puta jer ne želimo
da ikome išta dugujemo. Time što nećemo da tražimo neku uslugu gubimo
mogućnost da nekoga bolje upoznamo. Usamljeni ljudi ne mogu da prisile
druge da ih vole, ali mogu barem da postanu svesni navika koje su uzrok
toga da ih drugi izbegavaju.

„To nije smrtna ili životna presuda
– to je znak koji nas čini ljudima. Usamljenost je podsticaj koji nas
spaja i tera da s drugima delimo ono što imamo“, smatra Džon Kaciopo

Ja baš ne znam šta je osamljenost.Nekad i poželim malo nekih trenutaka za sebe...uvijek nekud trčim.

Mozda je i bolje da ne znas...sve je lakse u dvoje, troje...

A sto se odmora tiche - bolje je i 5 minuta kvalitetno sa muzem ili decom...nego 5 sati sam...

Da svakako...životnog suputnika imati je velika stvar...Tako neke trenutke odvojim za kavice sa prijateljicama.To me fino odmori.

Eto, male stvari cine radost zivljenja...

Nisam nikad bila usamljena..i kad sam sama ne osjecam se usamljena ...nekad pozelim kao i Tea nekih mirnih usamljenih trenutaka da nikog nemaoko mene ...ali sto bi rekli "nije se rodio taj ko je covjek ugodio"..onaj ko je usamljen ..da mu je da ne bude ..ko nije taj zeli da jeste..

Da ...treba odvojiti te trenutke za sebe,za knjigu,za seriju,za meditaciju za prijateljice...to mi je važno.Međutim osamljenost je baš osamljenost...nisam nikad bila.

Treba znati uživati u vremenu u kojem smo sami. I Robinson Crusoe je bio sam, pa je živio.

Sa svakom situacijom se treba znati nositi. Ako smo kvalitetno emocionalno i intelektualno izgrađeni kao osobe, onda znamo biti sretni i kada smo sami.

U životu sam imala raznoraznih faza, pa sam imala i takvu fazu usamljenosti koja na sreću nije dugo trajala...

Mislila sam da sam usamljena, a u stvari me samo prao osjećaj da me nitko ne voli, dragi naročito, zbog njega sam se povlačila uz sebe i bila nezanimljiva okolini... Onda sam se zapitala ako me već nitko ne voli, zbog čega je to tako? Greška MORA biti u meni, jer ljude volimo ili ne zbog onog što jesu, kako se ponašaju...

Sreća privlači ljubav ( i prijateljsku) , ljubav potencira druženje, druženje eliminira osamljenost...

Kako postati sretan? Poslušala sam savjet koji sam pročitala u nekom tin-časopisu a ide ovako:

Kad ste loše volje ili u depresiji, stanite pred ogledalo, gledajte sami sebe čvrsto u oči i 3 puta (polako s razmacima između) recite "Ja sam sretna !!! " uz obavezan osmjeh na ustima.

Prvi puta je osmjeh kiseo i oči ljute... drugi puta je već osmjeh blaži i oči sjajnije... Nakon trećeg puta sam već zračila srećom... zašto? Zato što sam sama sebi bila toliko smiješna kreveljeći se neuspješno pred ogledalom da sam se morala nasmijati...

Pokušajte... pomaže...

Svaka cast ..na postu Gricko ne treba nikad dozvoliti da si usamljen ili da ti je dosadno ..sami sebi cinimo sitnicama kako cemo se osjecati ...ako si kazemo da smo usamljeni to cemo ubrzo i biti ..zato uvijek osmijeh i nikad ne reci da smo usamljeni ...

pored ovolikih stanara u glavi... nikad nisam usamljena

Bleky ko ih nema ...bitno je da se nije usamljeno

naravno

To što ste stari ili mladi, u romantičnoj vezi ili ne ili to što živite u blizini bliskih prijatelja i obitelji ne igra ulogu u tome hoćete li se osjećati usamljeno ili ne. Usamljenost je stvar subjektivne procjene.

Neki ljudi uživaju u samoći, no studije sa Sveučilišta Arizona pokazuju da su istinski osjećaji usamljenosti povezani s percepcijom i mogu imati ozbiljnih posljedica po zdravlje.

Dva istraživanja provedena na spomenutom sveučilištu pokazuju, naime, da velik broj prijatelja ne mora nužno poništiti osjećaje izgubljenosti, jada i samoće što znači da je usamljenost stvar percepcije.

Zapravo brojnost naših međuljudskih kontakta ne utječe na osjećaj usamljenosti, ma koliko prijatelja na Facebooku imali. Jake emocionalne veze bitne su za osjećaj povezanosti s drugima dok površne mogu samo rezultirati osjećajem odvojenosti i usamljenosti, a ovo se može negativno odraziti i na zdravstveno stanje.

"Postoji veza između društvene mreže i zdravlja no precizan mehanizam koji ih povezuje nismo ustanovili," rekla je dr. psihologije Stacey Passalacqua koja je uz dr. Chris Segrin vodila spomenuta istraživanja.

Ustanovili su da stres igra ključnu ulogu kod onih koji su rekli da se osjećaju usamljeno. Usamljeni su skloniji manjem broju bliskih veza, teže se nose sa svakodnevnim stresom i vode manje brige o zdravlju. Osim toga, usamljeni su često spavali manje nego je to poželjno.

Niti jedna dob, romantična veza ili mjesto stanovanja udaljeno ili blizu bliskih prijatelja i obitelji nisu štitili od osjećaja usamljenosti. Zapravo, ustanovili su znanstvenici, bliski odnosi s prijateljima i obitelji u pravilu su štitili više nego romantična veza.

Uz sve to, zaključili su i da je usamljenost stvar osobne percepcije."Usamljenost je rezultat između vaše razine postignutog i željenog društvenog kontakta. Teško je zapravo opisati tipičnu usamljenu osobu jer najvažnije ono što je u glavi," rekla je dr. Segrin.

Ljudi tako mogu iskusiti različite stresne situacije, možda im se pokvari automobil, ili ostanu bez novaca ili im ljubavna veza baš i ne funkcionira i imaju sasvim drugačije reakcije.

"Percepcija je sasvim dovoljna, A kad ste već iskusili stres to ima i fiziološki utjecaj na tijelo. Um ima tako snažan utjecaj na tijelo, a percepcija oblikuje naš svijet," dodala je.

Net.hr.

Ne osjećam se usamljeno , uvijek sam okružena ljudima. Iako mi ponekad u nekim situacijama odgovara malo samoće ,kada osjetim da mi treba , onda to i napravim.

O usamljenosti i samoći
AUTOR: JELENA ORLANDIĆ
Kada kažemo da je neko usamljen, najčešće ga zamišljamo izolovanog od drugih, tužnog, čak i depresivnog. I u velikoj meri smo u pravu. Međutim, kada kažemo da neko samuje, da je u samoći, slika koju zamišljamo gotovo da je ista kao prethodna. Ali, ovog puta nismo u pravu. Samoća podrazumeva, naravno, da u blizini mena nikoga, ali ona ne znači i osećanje usamljenosti i ne nosi sa sobom loša osećanja, a čak može dovesti i do boljeg poznavanja sebe i stanja veće svesnosti o sopstvenim postupcima i razlozima za njih.


Živimo u svetu koji je jako brz, gde je komunikacija zlatno pravilo, a ogromne količine informacija se razmenjuju za svega nekoliko sekundi. I pored toga što ovakav svet ima puno dobrih strana kao što su dostupnost informacija i brže, praktičnije i efikasnije načine završavanja određenih poslova, ipak, on sa sobom nosi i veliki pritisak, osećanje preplavljenosti informacijama i zahtevima koje često može rezultovati preteranim reakcijama na sitne probleme i osećanjem da ne možemo da pratimo taj ritam. U takvom svetu ponekad nam je potrebno osećanje da smo mi ti koji imamo kontrolu i „držimo volan u svojim rukama“. Jedno od konstruktivnih rešenja bilo bi da naučite da uživate u samoći, kao i da joj se povremeno prepustite.


Važne razlike samoće i usamljenosti

Da biste u samoći uživali važno je da znate razliku između usamljenosti i samoće. Iako se ove dve reči često koriste kao sinonimi, one to ni u kom slučaju nisu. Spolja, one zaista mogu izgledati isto, obe karakteriše to da nema prisustva druge osobe. Ali tu, na površini, suštinski sva sličnost prestaje.

Usamljenost je negativno stanje koje obeležava osećanje izolacije. Nije redak slučaj da se, čak i kada smo okruženi ljudima, osećamo usamljenim, i to je jedan od najgorih oblika usamljenosti. Usamljenost je osećanje koje signalizira da nešto nedostaje. Najčešće je to razumevanje drugih kada smo njima okruženi, a nedostatak drugih kada nismo, ali usamljenost ne definiše u potpunosti samo prisustvo drugog.

Samoća je situacija u kojoj smo sami, ali se ne osećamo usamljeno, u samoći nema osećanja izolacije, osećanja da smo na neki način izopšteni, da ne pripadamo i da nam nedostaje razumevanje drugih. Samoća je pozitivno i konstruktivno stanje u kome se bavimo sobom, svojim mislima, osećanjima, ponašanjima i razlozima za ta ponašanja. U samoći možemo da analiziramo svoje postupke, napravimo strategiju ponašanja koja će biti najbolja za nas. Ovde, ipak, treba napomenuti da ono što je najbolje za nas ne sme i ne može biti štetno za druge, minimum zbog toga što će tuđa negativna energija koju smo svojim postupcima stvorili opet uticati loše na nas. Samoća je stanje u kojem smo sebi divno i dovoljno društvo, stanje za analiziranje sebe i konstruktivna rešenja o tome kako se ponovo uključiti u svet.

Usamljenost je negativno stanje koje obeležava osećanje izolacije. Samoća je stanje u kojem smo sebi divno i dovoljno društvo, stanje za analiziranje sebe i konstruktivna rešenja o tome kako se ponovo uključiti u svet.


Korist koju imamo od samoće

Samoća nam omogućava kreativnost, u samoći ćemo najbolje biti u stanju da se posvetimo čitanju, uživanju u prirodi, razmišljanju, sopstvenom razvoju. Samoća podrazumeva unutrašnji mir koji proizilazi iz stanja unutrašnjeg bogatstva. Ona predstavlja uživanje u tišini i ona je nešto što sami razvijamo. Takođe, ona predstavlja priliku za samoregeneraciju i obogaćuje nas.

Samoća je nešto što sami biramo, usamljenost nam je nametnuta od strane drugih.

Samoća je svima potrebna. U zavisnosti od toga kakvi smo kao ličnost, zavisiće i to koliko nam je samoće potrebno. Nekima će biti dovoljno desetak minuta dnevno, nekima će biti potrebni sati. Postoje ljudi koji imaju faze samoće i faze društvenosti, oni kojima će biti potrebno više ili manje samoće, ali nam je ona svima potrebna. Ukoliko vam samoća nije potrebna ni malo, ukoliko nemate potrebu da budete sami nikada, to može da znači da ste, zapravo, uplašeni usamljenosti, ili čak i da jeste usamljeni iako ste okruženi ljudima. Ukoliko vam samoća baš nimalo ne prija i ukoliko vas ideja da budete sami plaši, bilo bi dobro da poradite na tome. Da razumete zašto je situacija takva i da vidite šta možete da učinite da je promenite. I, ukoliko ne možete da to učinite sami, potražite pomoć, jer lični razvoj je važan, a do njega ćete jako teško doći ukoliko ne možete da podnesete samoću.

Psiholozi danas, a posebno socijalni psiholozi, ističu veliku važnost potrebe da se pripada grupi, potrebe da se osoba uklopi u svoje socijalno okruženje, da bude dobro adaptirana i da ima dobru komunikaciju sa ljudima oko sebe. Tačno je da je čovek društveno biće i da mu je neophodan dobar kontakt sa drugim ljudima. Do te mere čak da je socijalna adaptiranost veoma često kriterijum mentalnog zdravlja. Ništa od ovoga nije netačno. Socijalni kontakti uistinu su od suštinske važnosti za svakog čoveka. Međutim, kada smo suviše fokusirani na jednu sferu, imamo tendenciju da zanemarimo druge. Stoga psiholozi danas često zanemaruju važnost samoće. Dešava se da je zanemare čak i onda kada osoba dođe u situaciju da ima problem u socijalnim kontaktima, ili da želju ljudi da budu sami protumače kao patološku posmatrajući situaciju kroz lupu adaptacije u socijalnim odnosima. Ne treba zanemariti koristi koje možemo imati od samoće. Pa ipak, ne treba ni preterati…


Ukoliko vam samoća nije potrebna ni malo, ukoliko nemate potrebu da budete sami nikada, to može da znači da ste, zapravo, uplašeni usamljenosti, ili čak i da jeste usamljeni iako ste okruženi ljudima.





Balans samoće i kontakta

Ekstremnost nikada i ni u čemu nije dobra. Postoji izreka koja promoviše vrednost balansa i glasi “zlatna sredina”. Zato treba biti oprezan u tome kako tumačimo i kako doživljavamo, bilo sebe ili svet oko nas. Da bismo bili dobro balansirani, uravnoteženi i u stanju da radimo na sebi i svom ličnom razvoju, moramo postići ravnotežu između potrebe za samoćom i potrebe za društvom. Kada je previše ili premalo bilo jedne, bilo druge – to nije dobro.

Fokusiranost na socijalne kontakte današnje psihologije plasira sugestiju da, ukoliko imate potrebu da budete sami, mora biti da nešto nije u redu sa vama. Možda je vaša potreba za pripadanjem krenula u pogrešnom pravcu. Možda nemate zaista potrebu da budete sami, već ste anksiozni i izbegavate ljude. Međutim, istraživanja su pokazala da neki ljudi zaista imaju potrebu da određenu količinu vremena provedu sami i da smatraju to vreme pozitivnim i konstruktivnim. Takođe i da to ne znači kako beže od ljudi.

Istraživanja u Americi došla su do zanimljivih rezultata. Rid Larson je ispitivao učenike prvog razreda srednnje škole i došao do zaključka da starija deca, odnosno deca koja ulaze u pubertet, biraju da više vremena provode sami. Ono što je važno je da su se njihovo emotivno doživljavanje i razvoj poboljšali nakon nekog vremena koje su proveli sami. Oni adolescenti koji su proveli optimalno vreme sami, ni previše, ni premalo – ispostavili su se kao mentalno, psihološki najzdraviji.

Svet u kome živimo je svet komunikacije ili pre razmene informacija. Svakodnevno neko od nas nešto zahteva i očekuje, traži, telefon često zvoni, čak se i kompjuter oglašava bilo nekim zvucima ili signalima koji zahtevaju naš odgovor. Ali je svet takav i važno je da se u velikoj meri u njega uklopimo, da smo u stanju da odgovorimo na većinu zahteva koji se pred nas postavljaju i da budemo u kontaktu sa njim. Međutim, u svetlu svega toga, često zaboravljamo i koliko je važno biti u stanju da se isključimo iz njega povremeno i da stavimo u stranu trenutne i momentalne zahteve koje ljudi pred nas postavljaju. Jer, na kraju i tako ne možemo svima ugoditi, zar ne?

Postoji još jedno zanimljivo istraživanje Rida Larsona u kome su ljudima slali poruke u nepravilnim vremenskim intervalima i kada bi im stigla poruka oni su izveštavali o svojim iskustvima. Nije iznenađujuće to što su rezultati pokazali da su ljudi bili mnogo manje svesni sebe kada su sami nego kada su u prisustvu drugih ljudi.

Samoća i kreativnost


Sposobnost da se bude sam je povezana sa kreativnošću. Istraživanja koja su sprovođena na adolescentima pokazala su da oni adolescent koji nisu u stanju da tolerišu da budu sami imaju značajno manju verovatnoću da će ispoljiti svoje kreativne sposobnosti.
Osim očiglednog razloga zašto je dobro povremeno biti manje svestan sebe jer to predstavlja određen vid odmora, koji su drugi razlozi? Neki stručnjaci smatraju da je jedan od razloga kreativnost. Istraživanja koja su sprovođena na adolescentima pokazala su da oni adolescent koji nisu u stanju da tolerišu da budu sami imaju značajno manju verovatnoću da će ispoljiti svoje kreativne sposobnosti.

Tačno je, naravno, da drugi ljudi mogu biti naporni, da nam mogu skretati pažnju i oduzimati vreme, ali kada govorimo o samoći, i o tome da treba biti odvojen od ljudi neko vreme, fokus nije na ljudima koji nas nerviraju ili na onima koji su previše zahtevajući i zavisni. Čak i kada smo okruženi divnim ljudima, onima sa kojima nam veoma prija da provodimo vreme, čak i tada oni zauzimaju određeni deo naših emocionalnih i kognitivnih resursa. Mada vam se može činiti da nije tako ili je u pitanju jako nizak nivo intenziteta, vi ipak koristite deo svoje psihičke, mentalne energije na razmišljanje o tome koje su njihove potrebe i brige, ili na razmišljanje o tome kakav utisak ostavljate na njih. Ovo je slučaj čak i onda kada niste nesigurni u sebe i kada nemate poroblema sa samopouzdanjem. Postoji još jedna mogućnost koja crpi vase resurse, ma kako malo. To je situacija u kojoj prosto osećate nečije prisustvo u prostoriji, osećate da sa nekim delite prostor, makar i onda kada između vas nema komunikacije i/ili razgovora.

U samoći postoji sloboda, i to ne samo sloboda od ograničenja koja dolaze sa prisustvom drugih ljudi, već i sloboda da radimo šta god želimo i sloboda da pustimo naše misli da lutaju. To je još jedan od razloga zašto je samoća, kada je umerena i ne prelazi u ekstrem, predstavlja pre karakteristiku snage nego razlog za zabrinutost. Ovo je posebno tačno onda kada samoća rezultuje konstruktivnoću i kreativnošću.

Samoća i sposobnost uživljavanja


Ljudi koji uživaju u samoći, kako istraživanja pokazuju, imaju bolju sposobnost uživljavanja.
Ljudi koji uživaju u samoći, kako istraživanja pokazuju, imaju bolju sposobnost uživljavanja. Tako ljudi koji biraju profesije koje zahtevaju samoću (kao što su istraživači polarnih oblasti) imaju bolju sposobnost da se užive u film koji gledaju ili saopštavaju o većem stepenu zadovoljstva u aktivnostima kao što su posmatranje prirode, meditacija i tome slično.

U samoći smo mnogo skloniji da, kada razmišljamo, pronalazimo nove načine za posmatranje sebe, ali i da postavimo listu prioriteta u svom životu koja je autentična i koja će nas, ukoliko je sledimo, činiti srećnijim i zadovoljnijim. Takođe, kada u samoći razmišljamo o drugim ljudima, i tu nalazimo nove načine posmatranja tuđih postupaka i lakše dolazimo do razumevanja drugih, a samim tim i do načina da sa drugima bolje funkcionišemo, sarađujemo itd.

Neki ljudi više vole samoću od drugih. To su ljudi koji često, mada ne uvek, više vole da budu sami nego sa partnerom. Psihologiju čeka dalek put u istraživanjima na ovu temu, ali je moguće da ovi ljudi promene doživljavaju pre kao ugrožavajuće nego kao oslobađajuće i da su naučili da u određenim situacijama pronalaze smisao izvlačeći snagu iz unutrašnjih izvora zato što je spoljni sistem podrške zakazao. Oni su naučili da je, u teškim situacijama, samoća najisplativija.

Da li je i za vas i u kojoj meri morate odlučiti sami. Pronađite balans između samoće i društva. I onda u potpunosti uživajte u njemu.

Autorka je dipl. psiholog i savetnik OLI integrativne psihodinamske psihoterapije i savetovanja

jelenaorlandic@gmail.com

Izvor

U samoći uživam, a osjećaj usamljenosti me ponekad uhvati kad sam u pms..
Ali nije ni to ništa kad se sjetim koji me još osjećaji čope u pms stanju!

Ja mogu izdržati tjedan dana od žeđi, dva tjedna od gladi, beskućništva mnogo godina, ali ja ne mogu podnijeti samoću ...