Pablo Neruda

First topic message reminder :



Pablo Neruda (1904-1973) kome je pravo ime “Neftali Ricardo Reyes Basoalto” se rodio 20og jul. 1904, u gradu “Parral” u Cileu. Njegov otac je bio zeleznicar a njegova majka, koja je umrla kratko posle njegovog rodjenja, je bila uciteljica. Nekoliko godina kasnije njegov otac, koji se tada preselio u gradu «Temuco», se nanovo ozenio «Doña Trinidad Candia Malverde»
Poeticar je proveo njegovo djetinstvo i mladost u «Temuco», tamo se i upoznao sa Gabrijelom Mustralom, gazdaricom djevojacke srednje škole. Od trineaste godine je vec poceo saradjivati u listu «La Mañana» usred toga i u «Entusiasmo y Perseverancia»--njegova prva publikacija--i prva pjesma. U 1920 god. je postao saradnik knjizevnog lista «Selva Austral» pod nadimkom «Pablo Neruda», koje je usvojio na uspomenu od Cehoslovackog poeticara «Jan Neruda» (1834-1891). Neke pjesme koje je Neruda tada napisao su publicirane u njegovoj prvoj publikaciji knjiga «Crepusculario» (1923). Sledece godine je bila publicirana «Veinte poemas de amor y una cancion desperada» jedna od njegovih najpoznatijih i najviše prevedene poezije. Pored njegovih pisanja pjesama Neruda je studirao Francuski i pedagogiju na fakultetu u Santiago. Izmedju 1927 i 1935e godine, drzava ga je stavila na konzulatu. Zato je imao priliku da posjeti mnogo zemalja kao na primjer Burmu, Cejlon, Javu, Singapor, Buenos Aires, Barcelonu, Madrid i tako dalje. Njegove poeti?ne produckcije u tom periodu je po?etak njegove 'knjizevne pobjede'

Španski gradjanski rat i ubistvo Garcije Lorce, koji je bio najbolji drug Nerude, je njega pogodilo toliko strašno da je ucestovao u republickom pokretu. Prvo u Španiji a posle u Francuskoj, gdje je pocela njegova kolekcija pjesama «España el Corazon»(1937)
U istoj godini se on vratio u njegovoj domovini. Njegova poezija je karakterisana politickim i socijalnim predmjetima. Knjiga «España el Corazon» je prouzrokovala veliki utisak medju narodima, pogotovo zato što je bilo štampano na frontu gradjanskog rata.

U 1939e godine Neruda je bilo naredjeno da bude konzulu Španskoj emigraciji u Parizu. A kratko vrijeme posle toga konzul Meksika. U Meksiko je nanovo napisao «Canto general de Chile». Promijenio je originalne pjesme u epskoj pjesmi o citavom juznoamerickom kontinentu i njegovom narodu, prirodi i istoriskoj sudbini. Ovo knjiga, nazvano «Canto general» je publicirana iste godine. Knjiga od prilike ima 250 pjesama. Brzo posle publikacije knjiga je prevedena na mnogim jezicima. Skoro sve njegove pjesme su napravljene u teškoj situaciji kada je Neruda zivio u inostranstvu.

U 1943e godine Neruda se ponovo vratio u Cile. U 1945e godine je bio izabran da bude senator republike. I tako je isto stupio u komunisticku partiju Cilea. U vrijeme protesta protiv predsjednika «Gonzales Videla» on je morao 2 god. da zivi u podzemlju sve dok nije uspijo da pobjegne u 1949e godine. Zivio je u razlicitim Evropskim zemljama. U 1952e godine se Neruda ponovo vratio kuci. U 1954e godine je knjiga «Las Uvas y el Viento» publicirana .

Njegove dalje publikacije:
1970 «La espada encendida»
1970 «Las piedras de cielo»
1969 «Fin del mundo»
1968 «Las manos del dia»
1967 «La Barcarola»
1967 «Musical: Fulgor y muerte de Joaquin Murieta»
1966 «Arte de Pajaros»

LJUBAVI

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.

Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

U svim republikama razvijao je vetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvijetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnela.
U nasoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

Pablo Neruda

Ljubav

Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima čeznem za
mirisima proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice, ne sjećam se više tvojih ruku;
kako su se tvoje usne našle na mojima?
Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smijeh;
zaboravio sam tvoje oči.
Poput cvijeta sa svojim mirisom, ja u sebi nosim
maglovito sjećanje na tebe. Živim sa boli poput rane;
dotakneš li me samo, smrtno
ćeš me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju, poput bršljana na
sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav, još uvijek išćem odraz
tvog lika u svakom oknu.
Zbog tebe, teški mirisi ljeta nanose mi bol; zbog
tebe, opet tražim oko sebe proročanske znakove
nenadanih želja: padajuće
zvijezde, komete.
Pablo Neruda

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

Poći ćeš sa mnom

"Poći ćeš sa mnom"-rekoh-i niko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: pođi sa mnom, kao da već umirem
i niko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
niko ne vidje ti krv što se penjala u tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kada sam čuo tvoj glas kako ponavlja
"Poći ćeš sa mnom"-kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina.

što se iz ovog potopljenog podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osjetih ukus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.

Pablo Neruda

SADA

Sada si moja. Počivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noć se okreče na svojim nevidljivim kotačima,
a ti si uza me čista ko jantar uspavani.

Nijedna neće, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ići ćeš, ići će mo zajedno vodama ovoga vremena.
Ni jedna neće sjenom zajedno sa mnom,
samo ti, uvijek živa, uvijek sunce i mijesec.

Sada su ruke tvoje otvorile nježne šake,
ispustile nježne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oči sklopiše kao dva siva krila,

dok slijedim vodu koju nosiš, koja me nosi:
noć, svijet i vjetar raspliču svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo još tvoj vlastiti san.


Pablo Neruda

Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Sviđaš mi se kada šutiš...

Sviđaš mi se kada šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojo
izranjavaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te.
Pusti me da šutim s mučenjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također svojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prosto kao jedan prsten.
Kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleko i jednostavno.

Sviđa mi se kada šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što si živa.

Znat ćeš

Znat ćeš da te ne volim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.

Noćas bih mogao napisati

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.