Pablo Neruda

Pablo Neruda (1904-1973) kome je pravo ime “Neftali Ricardo Reyes Basoalto” se rodio 20og jul. 1904, u gradu “Parral” u Cileu. Njegov otac je bio zeleznicar a njegova majka, koja je umrla kratko posle njegovog rodjenja, je bila uciteljica. Nekoliko godina kasnije njegov otac, koji se tada preselio u gradu «Temuco», se nanovo ozenio «Doña Trinidad Candia Malverde»
Poeticar je proveo njegovo djetinstvo i mladost u «Temuco», tamo se i upoznao sa Gabrijelom Mustralom, gazdaricom djevojacke srednje škole. Od trineaste godine je vec poceo saradjivati u listu «La Mañana» usred toga i u «Entusiasmo y Perseverancia»--njegova prva publikacija--i prva pjesma. U 1920 god. je postao saradnik knjizevnog lista «Selva Austral» pod nadimkom «Pablo Neruda», koje je usvojio na uspomenu od Cehoslovackog poeticara «Jan Neruda» (1834-1891). Neke pjesme koje je Neruda tada napisao su publicirane u njegovoj prvoj publikaciji knjiga «Crepusculario» (1923). Sledece godine je bila publicirana «Veinte poemas de amor y una cancion desperada» jedna od njegovih najpoznatijih i najviše prevedene poezije. Pored njegovih pisanja pjesama Neruda je studirao Francuski i pedagogiju na fakultetu u Santiago. Izmedju 1927 i 1935e godine, drzava ga je stavila na konzulatu. Zato je imao priliku da posjeti mnogo zemalja kao na primjer Burmu, Cejlon, Javu, Singapor, Buenos Aires, Barcelonu, Madrid i tako dalje. Njegove poeti?ne produckcije u tom periodu je po?etak njegove 'knjizevne pobjede'

Španski gradjanski rat i ubistvo Garcije Lorce, koji je bio najbolji drug Nerude, je njega pogodilo toliko strašno da je ucestovao u republickom pokretu. Prvo u Španiji a posle u Francuskoj, gdje je pocela njegova kolekcija pjesama «España el Corazon»(1937)
U istoj godini se on vratio u njegovoj domovini. Njegova poezija je karakterisana politickim i socijalnim predmjetima. Knjiga «España el Corazon» je prouzrokovala veliki utisak medju narodima, pogotovo zato što je bilo štampano na frontu gradjanskog rata.

U 1939e godine Neruda je bilo naredjeno da bude konzulu Španskoj emigraciji u Parizu. A kratko vrijeme posle toga konzul Meksika. U Meksiko je nanovo napisao «Canto general de Chile». Promijenio je originalne pjesme u epskoj pjesmi o citavom juznoamerickom kontinentu i njegovom narodu, prirodi i istoriskoj sudbini. Ovo knjiga, nazvano «Canto general» je publicirana iste godine. Knjiga od prilike ima 250 pjesama. Brzo posle publikacije knjiga je prevedena na mnogim jezicima. Skoro sve njegove pjesme su napravljene u teškoj situaciji kada je Neruda zivio u inostranstvu.

U 1943e godine Neruda se ponovo vratio u Cile. U 1945e godine je bio izabran da bude senator republike. I tako je isto stupio u komunisticku partiju Cilea. U vrijeme protesta protiv predsjednika «Gonzales Videla» on je morao 2 god. da zivi u podzemlju sve dok nije uspijo da pobjegne u 1949e godine. Zivio je u razlicitim Evropskim zemljama. U 1952e godine se Neruda ponovo vratio kuci. U 1954e godine je knjiga «Las Uvas y el Viento» publicirana .

Njegove dalje publikacije:
1970 «La espada encendida»
1970 «Las piedras de cielo»
1969 «Fin del mundo»
1968 «Las manos del dia»
1967 «La Barcarola»
1967 «Musical: Fulgor y muerte de Joaquin Murieta»
1966 «Arte de Pajaros»

Sviđaš mi se kada šutiš...



Sviđaš mi se kada šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojo
izranjavaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te.
Pusti me da šutim s mučenjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također svojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prosto kao jedan prsten.
Kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleko i jednostavno.

Sviđa mi se kada šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što si živa.

Tijelo žene



Tijelo žene, bijeli brežuljci, bijela bedra,
slična si svijetu kada se daješ.
Ruje te moje tijelo divljeg ratara
i sin iskače iz dubine zemlje.

Bijah sam kao tunel. Ptice su od mene bježale.
I u meni započe noć svoju moćnu invaziju.
Kovao sam te kao oružje da bih te nadživio
ko strijelu za svoj luk i kamen za svjoju pračku.

Ali stiže i čas osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka snažna i lakoma.
Ah pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah ruže pubisa ! Ah glas tvoj spor i tužan!

Tijelo žene moje, u tvojoj ću ostati ljupkosti.
Žeđi moja, tjeskobo bez granica, pute neodlučni!
Tamna korita rijeka gdje vječita žeđ ostaje,
gdje ostaje umor i bol beskrajna.

Noćas bih mogao napisati



Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Ne budi daleko od mene



Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Kad umrem



Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

Mome srcu su dovoljne


Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
iz mojih usta poletjet ce u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši.

U tebi je varka svakog dana
stižeš kao rosa na cvijetne krunice
potkopavaš obzorje svojom odsutnošcu,
poput vala bježeci neprestano.

Rekao sam da pjevala si u vjetru,
kao što pjevaju pinije i jarboli
ti si kao oni visoka i šutljiva
i cesto tužna kao putovanje.

Utocište kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi cežnje,
budim se i ponekad sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši.

Danas je: sve juče propalo je
između prstiju svijetla i očiju sna,
sjutra ce doći zelenim koracima:
rijeku zore ne zaustavlja niko.

Ne zaustavlja niko rijeku tvojih ruku,
ni oči tvojih snova, ljubljena.
Ti si drhtaj vremena što prolazi
izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,

i nebo sklapa nad tobom svoja krila
dižući te i noseći prema mojim rukama
tačnom, tajnovitom milošću:

i zato pjevam danu i mjesecu,
moru, vremenu i svim plenetama,
tvome dnevnom glasu i tvojoj noćnoj puti.

Ti si kći mora i sestričina mazuranu,
od čiste je vode tijelo tvoje, plivačice,
kuvarice, krv ti je kao živa zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

K vodi ti idu oči i podižu valove,
zemlji tvoje ruke i skače sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

Najado, tvoje tijelo siječe tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
tako da preuzimaš sve ono što postoji

i najzad spavaš okružena mojim rukama
što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrće, alge i trave: pjenu tvojih snova.

Obnažena, jednostavna si kao jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malecna, okrugla i prozračna,
sadržič linije meseca, puteve jabuke,
naga, majušna si kao zrno žita nago.

Obnažena, plava si kao kubanska noć,
u kosi su ti bršljani i zvezde,
naga, velika si i žuta
kao leto u nekoj crkvi od zlata.

Naga, malena si kao tvoj nokat jedan,
povijena, krhka, ružičasta dok dan se ne rodi
i zavlačiš se u podzemlje sveta

kao u neki dugi tunel odela i poslova;
tvoja se svetlost gasi, odeva, osipa
i ponovo postaješ samo ruka gola.

Izgubili smo i taj suton
niko nas noćas nije vidio spojenih ruku
dok je modra noć padala na zemlju.

Vidio sam sa svog prozora
svečanost zalaska na dalekim bregovima.

Ponekad bi se kao novčić
užario komadić sunca u mojim rukama.

Sjećah te se duše stegnute
i po toj tugi ti me poznaješ.

Gdje si tada bila?
S kojim ljudima?
Koje si riječi govorila?
Zašto mi sva ta ljubav dolazi odjednom
kada sam tužan i znam da si daleko?

Pala je knjiga koja se uveče uzima
i kao ranjeni pas moj plašt se uz noge vuče.

Uvijek, uvijek ti odlaziš uveče
tamo gdje sumrak juri brišući statue.

Ne volim te zato što te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stižem
i do čekanja kada te ne čekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato što te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeći te molim,
i mjera moje putujuće ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.

Možda ću potrošiti siječanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravši sebi ključ spokoja.

U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.

Ako me zaboraviš


Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Ja te obožavam

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

* * *

Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneći se, tih,
hljeb mi ne daje snagu i zbunjuje me zora,
tražim tekući zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnio sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

i gladan idem i vraćam se njušeći sumrak
tražeći te,tražeći tvoje toplo srce
kao neka puma u samoći Quitratue.

* * *

Ljubim komad zemlje koji si ti,
jer u poljanama planetarnim
nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
umnožavanje svemira.

Tvoje beskrajne oči svijetlo su koje imam
sjaja rasutih zvijezda,
koža tvoja drhti kao što drhte putevi
kojima meteor putuje u kiši.

Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
od toliko gorućeg svjetla ko med u sjeni

tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
i tako prelazim vatru tvog oblika ljubeći te,
malu i planetsku, golubicu i geografiju.

Ništa mi nisi dala

Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Sto održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem....

Ovdje te ljubim

Ovdje te ljubim,
U tamnom borju vjetar se raspliće.
Svjetluckanje mjeseca iznad nemirnih voda.
Jednaki dani idu, jedan za drugim hita.

Razbuđuje se magla u likove što plaču.
Srebrni galeb od zapada se otkida.
Ponegdje neko jedro. Visoke, visoke zvijezde.
Ili crni križ nekog broda.
Sam.
Kad kada osvanem, a duša mi bude vlažna.
Zvoni i odzvanja daleko more.
To je luka.
Ljubim te ovdje.

Ovdje te ljubim i zalud te obzorje skriva.
Ljubim te premda je sve ledeno oko mene.
Kad kada moji poljupci odlaze s lađama teškim
Koje putuju morem tamo gdje stići neće.
Znam, već sam zaboravljen ko ova stara sidra.
Kejovi još su tužniji kad uz njih pristaje veče.

Život je moj umoran od uzaludne gladi.
Ljubim ono što nemam. Oči su tvoje daleke.
Moja se dosada bori sa sporim sutonima.
Mjesec u pokret stavlja svoje divovske sne.
Tvojim me očima motre one najveće zvijezde.
I kako ja te ljubim, tako u vjetru borovi
Svojim igličastim lišćem ime ti pjevati žele.

Srce moje

Srce moje, kraljice načave i celera
leopardu mali i konca i luka
rado gledam gde blista tvoje malo carstvo,
oružje od voska, od vina i ulja,
od češnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama,
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena creva.
Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti što rukuješ sapunima u peni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,
ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pesku moje bilježnice
izgubljena slova što traže tvoja usta..

Umrem li, nadživi me s toliko čiste snage
da probudiš bijes blijedila i studeni,
podigni s juga na jug nerazorive oči,
od sunca do sunca da zvone ti usta gitare.

Neću da oklijevaju ni smijeh, ni tvoji koraci,
ne želim da umre moje naslijeđe radosti,
ne kucaj o moje grudi, ja sam odsutan.
Živi u mojoj odsutnosti kao u nekoj kući.

Odsutnost je kuća toliko velika
da ćeš u nju ući preko zidova
i objesiti slike o zrak.

Odsutnost je kuća toliko prozirna
da ću te bez života vidjeti kako živiš
i budeš li trpjela, ljubavi, umrijet ću ponovo.

Divno je, ljubavi, znati

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moj san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja.

Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvrđuje
visoke šare sunca u šikarju.

Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjeću i pjesmu
na svaki prozračan pokrer rijeke.

U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,

sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
stručak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobičnu strijelu nekog divljeg mirisa.

Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i žito, breskve prozračne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svježinu.

More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek učinjen u pesku
i sada je njegov ženstveni oganj ruže
tek mjehur na koji sunce i more nasrću.

Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljeće.
O lijepa, odsjaju nerazorive pjene,

O, neka tvoji bokovi polože u vodu
novu mjeru labuda ili žuta lopoća
i neka plovi tvoj kip po vječnome kristalu.

Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
Moram ih brojati i hvaliti jednu po jednu:
drugi ljubavnici žele živjeti s nekim očima,
ja želim biti samo tvoj vlasuljar.

U Italiji su te nazivali Meduzom
zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
Zovem te: čupava moja i razbarušena:
i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.

Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi

u svijet mračan na svim svojim putevima
što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
dok se sunce ne popne na toranj tvoje kose