Vampiri

Cinjenice :
Mnogi ne znaju da je grof Drakula zapravo istorijska ličnost, čiji život nije bio ništa manje krvav od onoga koji opisuje mnogi filmopisci. Njegovo puno ime bilo je Vlad III od Valačije, a nadimak „Drakula" dobio je po svom ocu Vladu Drakulu, što u bukvalnom prevodu sa rumunskog jezika znači „sin zmaja". Istorija beleži da je grof Drakula bio izuzetno surov i okrutan čovek, kako prema svojim neprijateljima Turcima, tako i prema onima koji bi ga izdali ili uvredili. To mu je donelo još jedan neslavan nadimak: Vlad „Tepeš" ili „Cepeš" (zavisno do izgovora), što znači „onaj koji nabija na kolac".
Grof Drakula je lik koji je postojao....covek koji se nabijanjem na kolac svetio svima koji su narusavali njegov mir i slobodu..kasnije je njegov lik zloupotrebljen i izopacen.

Legenda : Najpoznatiji vampir.

Sta vi mislite da li postoje vampiri i da li je ikada postojalo??

Bleky, zaboravila si za Savu Savanovića..

ajd iskopaj nesto sa neta ne mogu da nadjem

"Sava Savanović je najpoznatiji srpski vampir. Jači je od Drakule bar duplo, a mladi (polu)vampiri poput Blejda i one super ribe iz Underworlda mogu samo da mu ga duvaju.
Sava je old skool vampir i nije fenserica ko ovaj mladi naraštaj."




IZVOR

izvor ti je najbolji

pa kažem ti ja da taj Vlada Tepešović nije mu ni do kolena..

Vampiri su bolesnici

Legende o vampirima, tako popularne među ljubiteljima horora, zapravo su zasnovane na čistoj istini. Ljudi koji se užasavaju dnevne svetlosti, imaju žute zube nalik očnjacima, nokte slične životinjskim i alergiju na beli luk stvarno postoje, da ne pominjemo one koji nose pretežno crnu odeću, imaju implantirane očnjake i noću ujedaju starije dame (ponekad pređu na mlađe). Uzgred, činjenica da napadaju starije dame nije nikakav mit; u regionu Kalinjingrada je jedan tinejdžer ubio dvoje penzionera tokom specijalne vampirske ceremonije. Najokrutniji događaj zbio se u Velikoj Britaniji pre 4 godine. Tada je sedamnaestogodišnji tinejdžer zaklao svoju komšinicu, iščupao joj srce i ispio krv da bi stekao besmrtnost.

To je veoma retka bolest – ima je jedna od 20 000 osoba. Telo ne proizvodi crvena krvna zrnca i u krvi osobe nema dovoljno kiseonika i gvožđa što na sunčevoj svetlosti izaziva raspad hemoglobina. Kada se osoba obolela od porfirije izloži suncu, na koži će joj se uskoro pojaviti čirevi i rane i može vema brzo umreti. Bolest takođe može izazvati deformacije nosa, ušiju i hrskavica; prsti počinju da se savijaju; koža oko usta postaje suva i otkriva desni koje poprimaju žućkastu boju jer se porfirin taloži na zubima. Beli luk koji stimuliše stvaranje crvenih krvnih zrnaca u telu zdrave osobe, izaziva pojačavanje simptoma kod obolele osobe. To je sve praćeno oštrim i jakim bolovima, pa tako porfiričari često pate i od mentalnog invaliditeta.

Porfirija nije zarazna bolest ali je nasledna: ako jedan od roditelja boluje od porfirije, postoji 25 odsto verovatnoće da će je imati i dete. Danas oboleli od ove bolesti dobijaju specifičnu terapiju – injekcije na bazi krvne plazme. Nažalost, porfirija nije istražena niti se može izlečiti. Velikim farmaceutskim kompanijama se ne isplati da finansiraju dugogodišnja medicinska istraživanja koja bi dovela do pronalaska adekvatne terapije, jer je bolest retka i teško da će zaraditi koliko zarađuju, na primer, na lekovima za pojačavanje seksualne potencije koje će sigurno kupiti ogroman broj ljudi.

Toliko o postojanju vampira

Tornado je napisao/la:

Bleky, zaboravila si za Savu Savanovića..

Mit o čuvenom srpskom vampiru Savi Savanoviću, koji je za života bio vodeničar i veliki ženskaroš, a nakon smrti nesmirena duša preobraćena u vampira, dominantan je u legendama i narodnim predanjima severozapadne Srbije, nastalim u XIX veku.

NEK' SE ZNA
Jedno takvo predanje, nastalo u selima Orovačkih planina (Azbukovica) verovatno u prvoj polovini XIX veka, dakle pre čiča-Milovanove pripovetke, kazuje o prohladnoj vedroj noći punog Meseca, koja je u gluvo doba izrodila tri neobične devojke dugih plavih kosa, bledih lica, krvavih vučjih očnjaka i okrvavljenih belih haljina. Stari gorštaci vele da su im davno upokojeni dedovi pričali kako su neki Cigani kotlari videli vampiruše koje su naglo iskrsle iz nekog zaboravljenog i zakorovljenog starostavnog grobljišta, pa se najednom pretvorile u velike crne leptirice i svetleći poput fenjera odletele ka stenovitom potezu Zabrđe, iščezavajući ispod njega u obližnjoj dubodolini Hajdučkih njiva. Kako kažu, leptirice su usput ugledale nekog seoskog bekriju lutalicu, Milena Radojevog, sletele pred njega i poprimile devojački izgled, a zatim ga napale i isisale mu krv. Bio je beo kao kreč kada su ga sutradan mrtvog pronašli neki lovci iz zaseoka Valetića. Te iste noći, tri devojke vampiruše napale su usamljenu kuću nekog zidara Jevte, u kojoj je živeo sa mladom ženom i dvoje male dece. Leptirice su u brišućem letu udarale u prozore, odbijale se i padale, pa iznova poletale na juriš, pokušavajući da se provuku ispod streha kuće, u čemu ih je sprečavalo glogovo trnje i venci češnjeva belog luka koje i danas pod strehom i u prozorima drži svaka seoska kuća, za ne daj bože. Zidar Jevtinije, kadaran čovek, videvši da je zlo došlo po svoje i da vampiruše neće odstupiti dok ne isisaju krv njegovoj porodici, dočepa pušku kremenjaču i izjuri napolje, praćen vriskom žene i piskom preplašene dece. U mračnom dvorištu leptirice se ponovo preobratiše u devojke i pođoše ka njemu. Jedna, ponajviša koja je hodala u sredini, reče čudnim prozuklim glasom: „Ni vrela voda, ni osvećena vodica, ni krst, pa ni glogov kolac te neće spasti, Jevtimije. Znaš, zbog tebe sam se podala vampiru Savi, pošto si me odbacio i oženio se drugom. Sada, kada mi nema povratka iz sveta mrtvih, posisaću ti krv i odavde ćeš otići sa mnom kao vampir... i bićeš samo moj, Jevtinije“.
Jevta se trže i prepozna srednju vampiricu, svoju upokojenu devojanu, Roksandu Pavlovu, koju beše ugrizao vampir Sava jedne letnje noći na Torničkoj Bobiji. Nešto mu se steže u grlu, tuga, šta li, ali smože snage i diže dugu cev kremenjače, okide, i - ništa. Vampiruše se počeše avetno kikotati i kazivati mu kako puška ne pali na besmrtna stvorenja. Potom, iznenada, srednja vampiruša Roksanda Pavlova skoli Jevtinija, uzjaha mu na leđa i potera ga po avliji kao mladog konja, jezivo se kikoćući, spremajući se da mu zarije vučje očnjake u vrat, dok se iz kuće sve jače čuo vrisak žene i plač dece. Uto se kroz noć prolomi nečiji hrapav i zapovednički avaz i pojavi se silueta visokog krupnog srednjegodišnjaka sa šubarom na glavi, čije su oči sijale kao žeravice. Dve vampiruše, koje su bile po strani, ponizno pritrčaše i kleknuše pred pridošlicu, dok treća, koja je jahala jadnog zidara Jevtu, kao magijom nađe se na zemlji i takođe pritrča visokom čoveku, padajući mu u zagrljaj, moleći ga da joj dozvoli da isisa krv Jevtiniju. Pridošlica se nasmeja i pokaza dva krvava kurijačka očnjaka i najednom odgurnu vampirušu, rekavši Jevti: „Od sadena do večnosti, utupi smrtniče, da vampir Sava Savanović nije oduvek samo vampir, do je nekoć bio i čovek.“
Potom je svega nestalo. U dubini noći čuo se samo zlokoban lepet krila velikih crnih leptirica i utuljeno zavijanje vukova.

ne,a za Vlada sam znao

A za Savu nisi ?

Elizabeta Báthory

Grofica Elizabeta Bathory (Báthory Erzsébet na mađarskom, Alžběta Báthoryová na češkom, Alžbeta Bátoriová(-Nádasdy) na slovačkom, Elżbieta Batory na poljskom) rođena je 1560. u jednoj od najstarijih i najbogatijih obitelji u Nyirbatoru, Mađarskoj. Imala je puno moćnih rođaka; kardinala, princezu i bratića koji je bio ugarski premijer. Najpoznatiji pripadnik obitelji Báthory bio je poljski kralj Stjepan (1575. - 1586.)
Nadimci su joj: Krvava grofica, Bloody Lady of Čachtice, Lady Dracula itd.



Život

Raniji život

Elizabeta Báthory je rođena u Mađarskoj 1560. Bila je kći baruna i barunice Jurja i Ane Báthory. Već u ranoj dobi razboljela se od jedne vrste epilepsije. Osjetljivo dijete trebalo je pažnju, no majka se nije bavila njome. Sva je briga prepuštena dadiliji koja joj je u svemu povlađivala i ugađala.


Brak i život nakon smrti muža

Elizabeta i grof Franjo Nadasdy bili su obećani jedno drugom od njezine jedanaeste. Udala se za njega 8. svibnja 1575. godine, kad je ona imala 15, a on 26 godina. Zadržala je svoje prezime dok je Franjo svoje promijenio u Bathory. Zajedno su živjeli u dvorcu Csejthe u Mađarskoj. Grof Nadasdy (sada Nadasdy-Bathory) puno je vremena provodio u ratovima zaradivši nadimak "Crni heroj". Dok je grof ratovao, Elizabeta se upoznala sa okultnim preko sluge Thorka.

Elizabeth je bila žena iznimne ljepote. Njezina duga crna kosa bila je u kontrastu sa svjetlim tenom. No, bila je iznimno tašta i narcisoidna što ju je nerjetko vodilo do novih dubina perverzije. Provodila je dane ispred velikog zrcala koje je dala dizajnirati posebno za sebe. Da bi joj bilo što udobnije, pošto je provodila sate pred ogledalom, imala je posebne naslone za ruke da se ne bi umorila. Erzsebet je rodila tri kćeri izuzev one nezakonite: Annu, Orsiku (Ursulu, Orsolyu), Kato (Katherinu, Katalin) i jednog sina Paula.

Mlada grofica je čak pobjegla s tamnim slugom, ali se brzo vratila, a Ferenz joj je oprostio. U to je vrijeme već počela mučiti sluškinje uz pomoć svoje stare dadilje Iloone. Tamnim su se obredima pridružili i domar Ivan Ujvary, sluga Thorko i dvije vještice Darvula i Dorottya.

Prijelomni trenutak u razbuktavanju njene poremećenosti bio je kad je kao mala prisustvovala izvršenju smrtne kazne nad Ciganinom optuženim za izdaju – rasporili su jednom konju trbuh i ušili nesretnika unutra. Okrutnost tog čina nije je dirnula, naprotiv – shvatila je da može raditi što želi s onima koji nisu plemićkog roda.

1600. godine grof Ferencz umire i legenda o Elizabeti Bathory počinje bivati stvarnost. Grofica je bila lijepa i tašta i starenje ju je plašilo više od svega. Jednog je jutra sluškinja češljajući slučajno počupala groficu. Elizabeta ju je udarila jako, do krvi. Krv mlade sluškinje zaprljala je grofičine ruke. Ovoj se učinilo da je njena koža poprimila svježinu i mladost djevojke. Naredila je domaru i Thorku da raščereče sluškinju i iscjede njenu krv u veliki kotao. Elizabeta Bathory se okupala u kotlu punom krvi zbog ljepote vlastitog tijela.
Tijekom sljedećih deset godina sluge su dovodile nove djevojke za rituale i krvave kupke, a jedna je nesuđena žrtva pobjegla.


Uhićenje i smrt

Tajna je procurila i vlast je saznala za grozote koje su se godinama odvijale u dvorcu Csetje. Mađarski kralj Matija naređuje grofu Cuyorgiju Thurzu, upravitelju provincije, da osvoji zamak. 30. prosinca 1610. godine Csetje pada i tamnice dvorca se otvaraju. U samom je dvorcu nađena jedna mrtva djevojka bez krvi, u podrumima nekoliko živih dok su ispod dvorca u katakombama nađeni ostaci 50 žrtava.

Elizabeta je stavljena u kućni pritvor, a suđenje je održano 1611. godine u Bitcsu. Grofica je odbila priznati krivnju ili tvrditi nevinost. Potpuni prijepis suđenja danas postoji sačuvan u Mađarskoj. Domar Ivan Ujvary svjedočio je o umorstvu 37 neudanih djevojaka od kojih je šest on sam doveo u dvorac. Žrtve su bile zavezane i rasječene škarama. Elizabetina dadilja je posvjedočila o mučenju i umorstvu 40 djevojaka.
Svi umješani u ubojstva osim grofice i vještica su pogubljeni. Sud nikada nije osudio Elizabetu Bathory za zločine. Grofica je živa zazidana u zamku, ostavljena je samo mala rupa kroz koju joj je davana hrana. Godine 1614. jedan od stražara poželio je vidjeti tu poznatu ljepoticu i našao je mrtvu.


Iron Maiden

Ubrzo, grofica je počela gristi svoje žrtve. Doslovno bi odgrizla dijelove mesa s njihovih vratova, obraza ili ramena. Krv je postala grofičina opsjednutost, a nastavila je mučiti svoje žrtve s žiletima, bakljama i vlastoručno načinjenim posebnim srebrnim pincetama.
Stigla je u dvorac unijeti i najokrutnije instrumente za mučenje. Slavni „robot“ poznat kao Željezna djeva (Iron Maiden) bio je smješten u njezinoj sobi za mučenje. To je zapravo bila lutka ljudske veličine i boje, a imala je satni mehanizam. Gola, obojana, prekrivena draguljima s plavom kosom koja je sezala do poda imala je mehanički uređaj tako da je mogla micati oči i nasmiješiti se. Da bi proradila, bilo je nužno dotaknuti jedan od dragulja na njenoj ogrlici. Elizabeth bi poručila sluškinji da popravi dragulje na 'Željeznoj djevi', a kad bi se određeni dragulj pomaknuo, 'Djeva' bi ugrabila djevojku, šiljci bi izašli iz grudi, a djevojka bi ubrzo iskrvarila do smrti.
Grofica je dala napraviti jedan oblik 'željezne djevice', kutiju oblikovanu po ljudskom tijelu s oštrim šiljcima koji su stršali u unutrašnjost kutije. Mučitelj bi u kutiju zatvarao žrtvu, a kada bi zatvorio poklopac kutije, šiljci bi probili tijelo uzrokujući nevjerojatne boli i patnju te obilno krvarenje. Potom bi željeznu djevicu užad povukla u viseći položaj, a jedna od grofičinih sluškinja bakljom bi palila žrtvu te bi se ona vrpoljila u agoniji i sve jače nabijala na šiljke. Grofica bi sjedila ispod kaveza, a krv bi curila po njoj.
Sadističko i erotsko značenje ovih postupaka potvrđeno je činjenicom da je sprava za mučenje imala nacrtane stidne dlake i crvene bradavice. Postojali su i posebno konstruirani kanalići kojima je krv mogla istjecati, filtrirati se i sakupiti u posudu te pohraniti i kasnije koristiti za grofičine krvave kupke.
Kavez, prenizak da bi se u njemu stajalo, ali preuzak da bi se u njemu sjedilo bio je grofičina najdraža igračka. Kavez je imao mnoštvo šiljaka koji su ulazili u njega, a njihao bi se kako bi djevojke unutra ostale razderane u dijelove zbog šiljaka.

Ovu bi ja Elizabet doslovno zatvorio u blindirani lijes i tamo bi je ostavio da trune.
Ne, ne...ovo bi napravio, prvo bi joj iskopao oči, zatim bih te oči njoj ugurao u usta i zalijepio ljepsljivom trakom, onda bi joj nožem jedan po jedan prst na nogama i rukama kidao dok na kraju od svih tih bolova nebi umrla.
Đubretara prokleta.
Nadam se da sad gori u paklu

To je i zaslužila.

Nemoj te mi zamjeriti na ovom mom izražavanu ali me zaista uzrujalo kad sam pročitao što je tim jadnim ne dužnim ljudima sve radila.