Jedinci - samostalni perfekcionisti

Međusobno, jedinci se dosta lako prepoznaju. Većinom su "teški imdividualci".

Jedinica sam, moj muž je jedinac i dosta naših prijatelja su jedinci. Od mog muža su čak i oboje roditelja jedinci. Većina su „teški individualci“, snalažljivi, okretni i probitačni. Jedinci su nerijetko opsjednuti mislima „mogao/la sam i bolje“, „osjećam se usamljeno“, „ništa što napravim nije dovoljno“, „da bar imam brata ili sestru“… Nedostaci su vidljivi u situacijama kada dijete nema mogućnosti uspoređivanja radi „izvlačenja“ iz problematičnih situacija. Jedinci moraju biti sami sebi primjer, što je često dodatni pritisak na roditelje. Isto tako, jedinci su često izloženi kritikama roditelja, koji ih nemaju s kime usporediti pa često dolazi do sukoba. Takva djeca nerijetko su pod dodatnim pritiskom roditelja i njihovih očekivanja. Jedinci se sami moraju izboriti za svoja prava, upozoravati roditelje na vlastito sazrijevanje, a iz takve samostalnosti često proizlazi prkos i inat. Ustrajnost i borba da dobiju željeno stvaraju dojam kako su razmaženi i netolerantni. Jedinci mogu imati problema s dijeljenjem stvari i posesivnošću, a priznat ćete to i nije čudno s obzirom da nisu morali ništa dijeliti te da su oduvijek ''centar svijeta'' svojim roditeljima. Puno dobrih osobina Jedinci su skloni češćem maštanju, a na različite aktivnosti usmjereni su samo zbog zabave. Obično zbog toga žele imati što više hobija i životnih sadržaja. Djeca koja odrastaju bez braće i sestara, najviše vremena provode s odraslima. Ako su im ti stariji uzori dobri govornici, vjerojatnije je da će to postati i djeca. Jedincima njihova okolina obično vjeruje, ne zato što ih nema tko izdati pa ne ostavljaju dojam lažljivaca, već jednostavno – znaju slušati druge. Obično, jedinci nemaju problema s iznošenjem svoga mišljenja. Imaju izraženo samopouzdanje i ne boje se sami odlučivati. Karakterizira ih dosljednost. Vole biti organizirani, obavljati stvari precizno i razraditi ih u detalje, na vrijeme i do kraja. Obično mrze površnost. Često su skloni perfekcionizmu. Neraskidive veze s obitelji Jedinci su obični i odlikaši. Vole čitati, a stoga im je i vokabular dobro razvijen, pa su samim time i uspješni u školi. Obično imaju izraženu kritičnost i samokritičnost. Nerijetko, upravo jedinci odlaze ranije iz roditeljskog gnijezda. No i nakon toga često ostaju čvrsto povezani s roditeljima. „Krizne situacije“ jedinci doživljavaju kao vrstu usamljenosti, koja ih tjera na dublju introspekciju. Ali i tu ima lijeka, bezbroj je načina kako kompenzirati osamljenost jedinice/jedinca. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Autor:
Tamara Radinger

Jedinci jel to istina..

Ova tema bi zapravo trebala ići na psihologiju, jer radi se o psihologiji ličnosti i intelektualnoj klimi, ali dobro..
Inače, postoji jedno važno istraživanje psihologa Zajonca i Markusa i njihova teorija tzv. "prosječne intelektualne klime" bazirana na istraživanju u Nizozemskoj gdje su dokazali podacima VELIKU POVEZANOST IZMEĐU REDOSLIJEDA ROĐENJA i rezultata na testu inteligencije..
Na osnovu tih podatka ovi psiholozi stvorili su teorijski model, znanstveno validan, prema kojem djeca imaju VEĆE INTELEKTUALNE sposobnosti ako rastu u intel. poticajnoj sredini. To jest, s porastom obitelji ( novim članom) dolazi do SMANJENJA prosječne intelekt.klime ( posebice ako je manji razmak između djece).
Postoji to još prilično konsekvenci u cijeloj ovoj psih.problematici - navedeni autori, npr. tvrde da manji razmak između djece omogućuje mlađoj djeci da postanu intelektualno kvalitetnija. Zatim, da su prvorođenci anksiozniji i agresivniji, ali da su djeca rođena kasnije otvorenija, ugodnija, komunikativnija, popularnija među vršnjacima itd.
U kontekstu naslovne teme iz topica - jedincima je bolje u smislu "rasipanja" resursa, ali postoje neke stvari koje ne mogu kompenzirati ako se usporede sa višečlanom obitelji..

Zapravo, jedna od važnih pouka ovog istraživanja bila bi svojevrsna poruka roditeljima da se drugo dijete rodi "čim prije", kako bi se smanjilo vrijeme u kojem starije dijete nema priliku podučavati mlađe..

ps. dobra tema, Kiky..

nisam jedinica...ali sam u nekim stvarima uff..previše cjepidlaka

evo je premjestena tema ...kiki dobra tema ...

ja sam jedinica ...i sa 70 % stvari bi se slozila iz ovog teksta ...samo sto ja nisam nikad imala osjecj da sam jedinica ...uvijek sam imala priajtelje uz koje nikad nisam bila sama ...i nisam razmazena ...

Moja čera odrasta sama..i najvjerovatnije će tako i ostati. Ne čini mi se da joj išta fali za sada.. samostalna je..bujnu maštu ima..zna se izboriti za sebe iako ne odrasta s djecom oko sebe..nije joj strano nekom od klinaca kazati kada ju gnajve, ako se nađu i igri u pr4oblemima ne traži mene da uskačem ako ima problema..
Ali nije prefekcionist..mala ljenguza..
Sve može, ali sve radi ofrlje..njoj tako sve dobro..

Ako na poslu želite izbjeći sukobe, neka samci ne budu kraj jedinaca - ove grupe ljudi najčešće se sukobljavaju
Dr. Andrejs Ozolins, profesor na odsjeku za psihologiju Sveučilišta Växjö u Švedskoj, proučavao je kako ljudi na radnom mjestu dolaze u sukob jedni s drugima, zavisno o svom ljubavnom životu i o tome imaju li braće ili sestara.
Od 300 ispitanika, izdvojile su se dvije skupine kad je riječ o konfliktima - samci i jedinci.
''To je kao ljestve s najmlađom djecom na dnu i jedincima na vrhu. Jedan razlog sve objašnjava: veze. Ako imate braću, brzo naučite da ne možete uvijek dobiti najveći komad torte'', objašnjava dr. Ozolins.
Dodaje da su ljudi koji nisu u vezi skloniji konfliktima jer često nemaju s kime razgovarati o svakodnevnim problemima i onome što ih muči. Ali dobar prijatelj može samcu zamijeniti partnera u tom smislu.
''Ponašanje se prije svega objašnjava samoćom, a ljudi koji nemaju partnera su i najusamljeniji. Jedna od najgorih kazni koje je čovjek smislio je isključivanje nekoga'', kaže Ozolins. On se nada da će ovo istraživanje pokazati važnost veza, i na poslu i izvan njega.

Srušen je mit da su jedinci razmaženi, sebični i neprilagođeni

U najnovijem broju, Times magazin donosi opširnu priču o obiteljima s jednim djetetom, odnosno o djeci jedincima i mitu koji je oko njih isprepleten - da su usamljeni, sebični, društveno prikraćeni i manje uspješni od svojih vršnjaka. Ne samo da ništa od toga nije istina, već se mit temelji na jednom jedinom istraživanju starom 120 godina.
Većina roditelja jedinaca, osobito u vrijeme recesije, jednostavno racionalno ocijenjuje kako si ne mogu priuštiti drugo dijete. Recesija doista jest promijenila želje za majčinstvom i očinstvom. Samo u SAD-u, 64% žena u jednom je istraživanju izjavilo kako u ovakvim ekonomskim prilikama ne žele donijeti još jedno dijete na svijet, a 44% izjavilo je kako će odgoditi drugu trudnoću za neka bolja vremena.

Ipak, kada pričate s majkama koje imaju jedno dijete, često čujete rečenicu "Pa htjela bih još jedno da Josip ne bude sam. Da se ima s kime igrati". Ovakva rečenica temelji se na društvenom mitu da nije dobro imati jedinca ili jedinicu. Naime, desetljećima se priča i vjeruje kako su jedinci razmaženi, sebični i neprilagođeni samotnjaci. A ni jedan roditelj ne želi imati takvo dijete.

Od 70-tih godina prošlog stoljeća, provedeno je niz istraživanja među jedincima i jedinicama koja su rasvijetlila njihove osobne karakteristike u pozitivnom smislu. Zašto se onda i dalje brinemo da nešto neće biti u redu ako naše dijete ne dobije brata ili sestru?

Vuk samotnjak

Ovaj stereotip u društvu je usadio jedan jedini čovjek - Granville Stanley Hall. Prije 120 godina Hall je osnovao jedan od prvih američkih psihološko-istraživačkih laboratorija, no najpoznatiji je po svom istraživanju iz 1896. godine o "osebujnoj i iznimnoj djeci". U njemu je opisao jedince kao trajno neprilagođene. Desetljećima su se akademski stručnjaci i savjetnici pozivali na njegovu teoriju i zaključak da jedinci ne mogu koračati kroz život s jednakim kapacitetom prilagodbe, kao djeca koja imaju braću.

Hallova teorija više je puta pobijena, a najpoznatiju studiju provela je Toni Falbo, profesorica psihologije i sociologije na Sveučilištu u Teksasu. Ona je proučavala na desetke tisuća djece jedinaca u SAD-u i Kini početkom 70-tih. Isto tako, sakupila je i s kolegama analizirala 115 istraživanja među jedincima provedenih od 1925. godine.

Njezin tim je proučavao psihološku prilagodbu, karakter, socijalizaciju, postignuća i inteligenciju jedinaca, te su došli do zaključka da se djeca bez braće baš po ničemu ne razlikuju od vršnjaka koji su odrasli s braćom i/ili sestrama.

Štoviše, baš poput prvorođenaca i osoba koje su odrasle s jednim bratom ili sestrom, jedinci su pokazivali bolje rezultate na testovima inteligencije i postignuća.

Mit o tome da su razmaženi temelji se samo na materijalnim pokazateljima, jer roditelji koji imaju jedno dijete sve što imaju daju samo njemu. Roditelji imaju više vremena, energije i novca koje poklanjaju jedincu. To je možda i jedan od razloga zbog kojeg su jedinci uspješniji na socioekonomskoj ljestvici. Ti resursi ne raspršuju se među više djece.

No nastavno na ovu teoriju, može li biti istina da se jedincima istovremeno previše povlađuje? Psiholog Carl Pickhardt kaže: "Nema sumnje da se jedincima previše povlađuje i da su vrlo zaštićeni. No to ne znači da je stereotip o njihovoj sebičnosti istinit. Jedinci dobivaju više pažnje i brige u razvoju, ali to se ne može izjednačiti sa sebičnošću. Ukoliko postoji ravnoteža, ta razina angažiranosti roditelja je dobra stvar. Sva ta pažnja daje djeci energiju da izgrade samopouzdanje i postignu puno u životu".

Hoće li nas još jedno dijete učiniti još sretnijima?

To je pitanje koje si roditelji često postavljaju. Kao prvo - hoće li još jedno dijete usrećiti našeg jedinca ili jedinicu? A tek onda - hoće li još jedno dijete usrećiti nas? U temelju ovog pitanja je stav o tome koji je smisao braka - "zajednička sreća i ispunjenje" ili "rađanje i odgoj djece". U ta dva stajališta mora postojati neka ravnoteža između sreće i ispunjenja koje nam djeca daju i žrtve koju za njih svakodnevno podnosimo.

U prijašnjim desetljećima, imali smo više vremena, ali manje smo se bavili djecom, kažu sociolozi. Poslali bismo ih na ulicu ili u park da se igraju, a mi bismo se nakon posla odmarali. Danas imamo manje vremena, ali smo aktivniji kao roditelji. Svaki slobodni trenutak rezerviran je za djecu, a takvih je trenutaka malo. No, ono što se događa s roditeljima i mlađim generacijama jest da su ponovno počeli vrednovati svoje slobodno vrijeme i žudjeti za tih nekoliko sati tjedno samo za sebe.

A to je puno lakše samo s jednim djetetom.

(JK-klinfo.hr