Ključevi vječne mladosti?

https://www.youtube.com/watch?v=yuu2DdQ8WtE
Forever young..

Poguren starac, sedamdesetih godina, s ključem ovješenim o mjedeni lančić što mu je bio vezan oko kožnog pojasa, uputio se tromim koracima prema brežuljku gdje je bila klijet njegovog vinograda. Svakog bi tjedna bar jednom odlazio onamo da u klijeti prespava jednu noć. Nikome nije govorio što se tada događalo.
Kad god bi tamo spavao, sanjao je kako je mlad čovjek koji se voli s jednom – uvijek istom – djevojkom. Ona bi mu, u tim njegovim snovima, pripravila jelo, ćaskala s njim, spremila mu postelju ili su samo tiho bili jedno kraj drugoga..
Ti su snovi bili toliko živi da ni po čemu nisu zaostajali za javom. Starac, kada bi se probudio, nije znao da li je izišao iz sna, ili je ušao u nj. Tako se to nastavljalo godinama..
Starac je dalje stario ali njegov drugi Ja u snu je uvijek bio jednako mlad. I premda je starac bivao sve slabiji i bolesniji, onaj mladić u snu bio je uvijek isti..
Ključ koji je stalno nosio uza se bio je ključ njegove vjere, njegova ufanja i nade da neće svisnuti od boli i nedaća što su ga, sve teže i sve češće, snalazile u životu. Taj ključ za ulazak u klijet bio mu je i ključ ulaska u snove..u oslobođenje…
Jedne takve noći djevojka mu je u snu rekla:
- Daj mi ključ ove klijeti, tebi više neće trebati.
Mladić-starac imao je puno povjerenje u djevojku i, ne premišljajući, pružio joj ključ. Ona ga uzme, zaključa klijet iznutra i reče:
- Dođi! Već se dugo volimo i vrijeme je da zajedno pođemo kući.

Sutradan ujutro seljaci nađoše u klijeti mrtvog starca. Klijet je bila iznutra zaključana, ali ključa nije nigdje bilo.
A mrtvac je bio upravno nevjerojatno, čudesno mladolik…
( narodna priča)
____________________

U šumi nekoj, na proplanku tajnom,
stoji i čeka nas - izvor mladosti.
Bismo li okusili, popili u čudu sjajnom,
Tu slatku vodu besmrtnosti?

Ponovo proživjeli sve sretne dane,
izmijenili sudbinu, usuli u sebe novi dah,
pogreške izbrisali, bolne ožiljke i rane,
nekoj davnoj ljubavi skinuli izblijedjeli...prah?
_________


Pitanja:

Da jednog dana šećući šumom naiđete na izvor vječne mladosti, biste li okusili tu vodu besmrtnosti?
Što biste promijenili da sve možete početi živjetii - još jednom?
Da li biste htjeli biti – vječno mlada/mlad? Imati "ključeve vječne mladosti"?

Umrla bih od dosade kad bih bila vječito mlada.Nije to to.
Da sve krenem ispočetka...bi li neke stvari drugačije...?Pa...i bih...neke...

Tea je napisao/la:

Umrla bih od dosade kad bih bila vječito mlada.Nije to to.
Da sve krenem ispočetka...bi li neke stvari drugačije...?Pa...i bih...neke...

Ma neee..ja bih odmah popio koliko god mogu...još bih nalio u flašicu, da imam ako magija popusti...
..a što se promjena tiče - mislim da bih UŽIVAO krenuti ispočetka..

Hm? Popis prioriteta koje bih obavezno napravio:
1. Preseliti se u Californiju
2. Nekako se dokopati privatne plaže..
3.

Zanimljivo...sada mi se čini u ovom trenutku...da pih popila...i ostala vječno mlada...lijepo je biti...mlad....ali opet mislim da smo tu i da ta mladost prođe...da ostarimo....i odemo...sve to s nekakvim razlogom....ajmo reči da ipak na kraju odlučim se za vječnu mladost
1. preseljenje na novi zeland....
dalje ni ne trebam jer bi sve bilo drugačije.....

Voljela bih u Rimu živjeti.Možda bih se više posvetila fakultetu...malo sam bila lijena.
Međutim...sve ljude koje sam u životu upoznala i svog muža ne bih mijenjala.Opet sam zadovoljna.Moj mali svijet je zadovoljan u Splitu

Niky je napisao/la:

Zanimljivo...sada mi se čini u ovom trenutku...da pih popila...i ostala vječno mlada...lijepo je biti...mlad....ali opet mislim da smo tu i da ta mladost prođe...da ostarimo....i odemo...sve to s nekakvim razlogom....ajmo reči da ipak na kraju odlučim se za vječnu mladost
1. preseljenje na novi zeland....
dalje ni ne trebam jer bi sve bilo drugačije.....

Možda taj osjećaj da bismo SIGURNO popili s izvora i uživali u vječnoj mladosti i snazi dolazi - tek kad osjetimo da gubimo to?
E.M.Remarq je rekao da samo nesretni znaju što je to sreća, da su sretni samo "manekeni" tog osjećaja?

Citat :

Voljela bih u Rimu živjeti.Možda bih se više posvetila fakultetu...malo sam bila lijena.
Međutim...sve
ljude koje sam u životu upoznala i svog muža ne bih mijenjala.Opet sam
zadovoljna.Moj mali svijet je zadovoljan u Splitu

Lijepo, i ja mislim da bih se posvetio učenju i spoznaji. Samo oni koji su duboko uronili u to mogu naslutiti da je to "druženje" s nekim od najboljih ljudi koji su hodali ovim svijetom..
Hm, tu bi mogli početi problemi - sve oko nas bi se mijenjalo, ljudi koje volimo bi postajali stari i slabi..a mi bismo morali to prihvatiti..
Možda bi bilo lakše kada bismo tu "vodu života" mogli podijeliti onima koje volimo?

Nisam uopće luda za tim elikisirom mladosti...što se mene tiče ovo života je dovoljno.Priroda je priroda i prihvaćam je.Bitno je samo da sam funkcionalna i pokretna i da mi mozak radi do zadnje.Što se tiče mladosti...sve svojim tijekom.Bitan je duh i volja za životom u svakoj fazi.Dok to imam to je vrhunac...a nije lako u nekim trenucima.

Tea je napisao/la:

Nisam uopće luda za tim elikisirom mladosti...što se mene tiče ovo života je dovoljno.Priroda je priroda i prihvaćam je.Bitno je samo da sam funkcionalna i pokretna i da mi mozak radi do zadnje.Što se tiče mladosti...sve svojim tijekom.Bitan je duh i volja za životom u svakoj fazi.Dok to imam to je vrhunac...a nije lako u nekim trenucima.

Ponekad i ja tako razmišljam, ali ipak - ponekad mi se javi jaka želja da "produžujem" trajanje, da snaga traje vječno..
U prirodi je čovjeka da izbjegava patnju i bol, da bude snažan i zdrav, da "trajanjem" ostvaruje svoju povijest..
"da mozak radi do zadnje" - hm? zanimljivo je to, ta želja da sviješću uvijek "polijemo" sve; kao što jedan moj prijatelj kaže: "Da su naše pameti šeširi, pa da ih vjetar nosi - svatko bi uvijek trčao za svojim ( svojom)". Toliko smo, valjda, zaljubljeni u sebe i svoj svijet..

Pa, i meni se javi ta želja.Samo se pitam ima li smisla...ja da vječnu mladost imam,a ostali ništa.Ne bi mi bilo loše...dapače.Samo bi jednog dana dosadilo...to sigurno.Samo se pitam...kojeg bi se to momenta desilo.Nakon koliko godina samo...čini mi se da bih bila jako tužna da svi moji dragi stare i odlaze.Ne bih bila sretna.

Tea je napisao/la:

Pa, i meni se javi ta želja.Samo se pitam ima li smisla...ja da vječnu mladost imam,a ostali ništa.Ne bi mi bilo loše...dapače.Samo bi jednog dana dosadilo...to sigurno.Samo se pitam...kojeg bi se to momenta desilo.Nakon koliko godina samo...čini mi se da bih bila jako tužna da svi moji dragi stare i odlaze.Ne bih bila sretna.

Ah, da..Tea, možda su to samo naši snovi...o izvoru sreće i užitka?

Od cjelokupnog pamćenja vrijedi samo uzvišen dar prizivanja snova. ( Antonio Machado)

Ne bih hvala..nikako ne bih bila vječno mlada..da svi koje volim stare, a ja ostajem sama..bolje ovako..uživamo svi skupa dok ide ide..kada budemo prestari priroda će odraditi svoje..
Iako me strah smrti..za sada ne mislim o njoj...ali ne bojim se starenja...ne planiram se mijenjati u duši..jasno ako me život uz put ne slomi...i zauvijek ću ostati mlada.

ne bih pila tu vodu...i nebi voljela ostat vječno mlada...

a da popijem tu vodu dali bi bešto mjenjala... mislim da nebi ...sve ima svoje razloge zašto se dogodilo...a i iz nekih grešaka sam ponešto i naučila...tako, neka ostane meni moj život ovakav kakav je...

kakav je, takav je ...moj je i nebi ga mjenjala

Ne bi popila tu vodu...mozda bi se samo umila...da mi lice ostane lepo...

Cemu zivot ako ne starimo...i sarost ima svoje drazi...

Ariela je napisao/la:

ne bih pila tu vodu...i nebi voljela ostat vječno mlada...

a da popijem tu vodu dali bi bešto mjenjala... mislim da nebi ...sve ima svoje razloge zašto se dogodilo...a i iz nekih grešaka sam ponešto i naučila...tako, neka ostane meni moj život ovakav kakav je...

kakav je, takav je ...moj je i nebi ga mjenjala

Citat :

Ne bi popila tu vodu...mozda bi se samo umila...da mi lice ostane lepo...

Cemu zivot ako ne starimo...i sarost ima svoje drazi...

Bojimo se da bismo mogli ponoviti ono što se ne usudimo priznati i sebi samima?
Ima jedna odlična priča portugalske spisateljice Ane Hatherli koja me baš asocira na ovu temu..


DVIJE ZMIJE
Bile jednom dvije međusobno zavađene zmije. Jednoga dana srele se one na nekoj veoma uskoj stazi pa budući da jedna nije podnosila drugu, uzajamno se proždriješe.Pošto je svaka od njih proždrla onu drugu, nije preostalo ništa. Ova starodrevna priča poručuje nam kako treba ljubiti svoga bližnjega ili pak obratiti pozornost na ono što se jede.( A.Hatherly)
__

Očitavam u podlozi ove alegorije nešto tako ljudski: tu vječnu želju da ne prihvatimo mogućnost da smo nesavršeni...i vječno uvijek želimo uništiti sebe, ne opraštajući si pogreške, zablude, uzaludnosti, hladni led u nama...