Moj svijet u slikama ( TAT)?

First topic message reminder :




Ova tema je, zapravo, nešto interdisciplinarno, nekakav "mix", psihologije, igre i književnih kreativnih predložaka..ali ja ću je staviti ovdje jer mislim da je težište na ovom posljednjem..
Ipak, mali ( psihologijski uvod) ...

Važan zadatak kliničke psihologije je procjenjivanje ličnosti, pri čemu se koriste različite tehnike za opažanje čiji, opet, izbor ovisi o teorijama na koje psiholog kliničar pristaje, što ga zanima više ( ponašanje, motivacija, stavovi itd.) itd..
Kliničar opaža ličnost u prirodnoj situaciji, zanima ga spontanost u ponašanju, prati znakove, simptome, a koristi se i različitim skalama procjene, upitnicima i inventarima ( tzv. „testovi ličnosti“) – a sve, naravno, u cilju da se poveća objektivnost pri stvaranju nečeg što se zove psihološki profil..
Problemi ovih instrumenata su ogromni a najčešći prigovori su da je ličnost proces, a ne nekakva statička struktura neovisna o okolini,zatim ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života što je problem ovakvih mjerenja, cijela situacija se zahvaća segmentarno, atomistički, nedostaje cjelovit pristup ličnosti itd., itd., itd..
No, da sad ne dužim ono o čemu se ovdje radi je TAT – test tematske apercepcije ( Morgan, Murray) koji su se koncentrirali na projektivnu tehniku gdje se kao podražajni materijal koristi slika/fotografija.Manjkavosti ove projektivne tehnike su toliko velike ( npr. priča može biti rezultat čitanja, filma, iskustva drugih a ne autobiografska, simbolika je problematična itd.) a nitko ovdje (?) nije psiholog kliničar božanskih sposobnosti da samo na osnovu priče izvede neke teške intimne zaključke..igrača..
__________________

Pravila su dakle, slijedeća:

- Poželjno je dati naslov priči..
- osoba na osnovu fotografije ispriča priču( stil i način izaberite ponaosob..) gdje mora iznijeti što pojedina situacija prikazuje sada, iz čega je proizašla i kako će se dalje razvijati u budućnosti,
- poželjno je opisati osjećaje i mišljenja osoba na slici..
- nakon toga zadaje se NOVA fotografija po vašem izboru novom igraču..

Ali - kako kaže F.Nietzsche - valja uvijek pripovijedati primjerom - pa evo moje prve priče ( prema gornjem predložku)
_________________________________________

Maria i samo obična igračka..

Maria nikada nije znala kuda će ju dovesti toliko različitih osjećanja. Ipak, nadala se da će sve jednom postati samo zaborav, da će sve jednom biti samo sjećanje..
Uvijek je bila i šamar i lice, uvijek je sjedila sama za stolom u restoranu, nikada nikome nije davala do znanja koliko ju sve to boli..a boljelo je..
Danas je drugačije, nije osjećala tugu, samo da sve mora sjesti na svoje mjesto da bi bilo bolje, da bi se svijet mogao okretati kako treba.Nasmiješila se, skriveno, da nitko ne vidi..taj osmijeh je značio da se prepušta osjećajima, ne onim od prije koji su lomili nelomljivo, već da, kada dodirne usne, da se više ničeg od prije neće sjećati, baš ničeg..
Zatvorila je oči, odlučila se ustati i otići, dati mu do znanja da ju ne boli njegova grubost, njegova neosjetiljivost, njegova tama..
Srce je igračka, znala je to sigurno, a igračke se, zapravo, uvijek nakon nekog vremena potroše, iskrzaju i na kraju bace u najbliže grmlje..jer su beskorisne i šuplje..
_____________

Zadatak za slijedećeg "igrača"?

Pravda je lijepa, ali spora i dostižna


Iz ognja zemlje izlazi kao puževa kućica. Sporo se kreće da bi došla do svog cilja. Ona sjaji izvana, ali je na dnu dočekuje vatra koja teži ka zlobi. Pravda se odupire malo po malo vatri da bi na posljetku dostigla svoj vrhunac, ljepotu i čar. Pravda obasjava svijet i diže svoje ruke u zrak šireći svoju ljepotu. Ona je najljepša.


Sljedeći zadatak:

NEIZVJESNOST..

Dvanaest posloženih slova..ta riječ..
koja bi sigurno mogla zvučati i sasvim drugačije..
ali uzaludan je trud oko premetanja slova..
kada iza nje..uvijek..taj užasan osjećaj..
svejedno je kako će se zvati..
neizvjesnost..
ta zahtjevna..iscrpljujuća..
koja bez milosti cijedi i zadnju trunku pameti..
i ostaje dosljedna samo svome bitku..uvijek samo sebi..
do kraja..
neizvjesnost..neizvjesnosti..
muci..
u kojoj k sebi čvrsto je prigrlila..
sve moguće i nemoguće osjećaje..
složila..
zdravom razumu neraspletivu mrežu..
ubitačnog društva..
vlada strah..
a glava..
koja inače razmišljati zna..
smanjuje se i postaje mak..
kojega samo zgnječiti još treba..
u toj agoniji poželim da učine i to..
tvrda kopita koja bez prestanka udaraju s lijeva i s desna..
pitanje..odgovor..pitanje..odgovor..pitanje..pitanje..pitanje..
cijeli dan..Bože..Vraže..netko...bilo tko..
samo neka prestane sve ovo..
što tutnji do neizdrživosti..
dok prolazi to okrutno društvo svega i svačega..
a kada padne noć..i od svega poželim samo san..
u lice se počinju kreveljiti kosturaste prikaze sa srpom iznad glave..
u odrpanim haljama polako gmižući kako bi što dulje ostale..
i mučile..
plašile svojom užasnom pojavom..
sitne ostatke preumornog uma..
u neizvjesnosti..

Očajnički je žudio za zemljom.
Sada mu more zauvijek nastanjuje srce.
( Nuno Artur Silva)
___

MORE U SRCU

Ponekad samo, kada se riječi slože pogrešno, dovoljno mu je da u ogledalu više ne vidi svoj lik i da posegne za riječima..
Onim riječima, koje se nastanjuju kada predjeli tuge dosegnu oblake...
Pobjeći - ponekad ta riječ padne na plodno tlo svijeta u njemu i sva pitanja o stvarnosti preliju se preko rubova i više ne može biti u svom svijetu, onom...u kojem je sve moguće ostvarivati, ali..to nije svijet koji želi...
More u srcu se osjeća kada se lebdi, tako sigurno to zna, tako sigurno osjeća jer - lebdjeti je moguće, zagrliti tu paučinastu strukturu i primiti to nježno drago biće za ruku i otisnuti se put visina, tamo..tamo..gdje su kamene stijene oblaka..
Zastao je za trenutak, uzeo njene usne i više ništa nije bilo važno...
Samo lebdjeti, samo nestati, samo proživjeti puteno taj svijet...u sebi.
( možda..sada..kada razmišlja o svemu..možda je to bio taj jedini trenutak kada je shvatio svoju suštinu...skrivenu međ' oblacima...koji lebde...nestvarno predivni...).
More mu zauvijek nastanjuje srce, on više nije biće ovoga svijeta, on....lebdi..


NOVI ZADATAK:

Frizer ...

"Jesam li ti sto puta rekao da ne uzimas moj auto ?"
"Ali dragi, morala sam...zurila sam kod grizera"
"Dali st , bre, normalna? Zbog frizera da mi slupas auto?
"Nisam ja kriva, i policija je tako rekla..."
"Ne zanima me sta su rekli ti nitkovi!!! Sta sad da radim bez kola? STA?"
"Popravice majstor...ljbavi, nemoj se ljutiti,molim te..."
"Kako da se ne ljutim?KAKO? Nemam auto...besam sam !! besaaaaaaaaaaan!"
"Dragi, dodji, zagrli me...preplasila sam se..."
"BESAAAAAAAAAAAAAAAAAN SAM!!!!!!! Nemoj me dirati!"
Samo se cuo udarac vrata...on je nestao iza njih...ona je ostala u sobi...uplakana, uplashena, sama...i bez frizure...



Sledeci zadatak:

Natali ne opet

Kao i do sada sprema se kreće, odlazi , opet.
Zaustavlja je na vratima : Natali , ne opet, ostani...
Miris njenog tijela još ispunjava njegov krevet, želi da ostane...
Natali ga pogleda : Ne...ne traži to od mene..idem..vratit ću se
Zatvara vrata, spušta se niza stepenice ( ne..neće i ovaj put ići liftom )...
zašto je uvijek sve isto...
Razmišlja..ulazi u auto.....pali i još trenutak razmišlja....kada će doći....i jednom zauvijek ostati....
kada će pronaći ono što traži...neonska svjetla osvjetljavaju parkiralište....
Natali ..vrijeme je da se krene....


novi zadatak :

Dok smo ležali privijeni jedno uz drugoga..
i dok si ispijao sok..nije se ta plastična bočica činila ni malo drugačijom..
niti posebnijom od svake druge bočice juica..
pri odlasku..sam je tutnula u svoju torbu iz jednostavnog i banalnog razloga..
moje bolesne pedanterije..
no kasnije..
već sutradan..
kada si opet bio daleko..
tamo negdje..u komadiću svijeta..koji nosi ime drugoga grada..
i koji nosi ime tvoje obitelji..
ta obična..prazna plastična bočica soka..
postala je posebna..jer i ona je bila dio tog dana..
nijemi svjedok naše nage intime..
postala je dio tebe..kojeg želim..a nemam te..
i tako je prvo malo stajala na stražnjem sjedištu auta..
pa danima na stoliću ulaznog hodnika..
( uvijek negdje gdje ju tijekom dana mogu okrznuti pogledom )
a onda je našla svoje mjesto u košari..
uz sve ostale sitnice koje sjećaju na tebe..
na dnu ormara..
ali sinoć je moj mali indijanac..pronašao tajanstveni dio..
i uzaludna je bila borba..oteti mu praznu bočicu soka..
odvrnuo je žuti čep..malo soka je iscurilo van..
i da se dijete ne zalije..moj muž je na brzinu ispio taj jedan gutljaj koji je ostao..
ni ne znajući da je to sok..koji već dva tjedna stoji tu u našem domu..
i da je to bočica s našeg posljednjeg ljubavnog susreta..
kada si ti pio taj isti sok..dok sam ja gola ležala kraj tebe..
užasan trenutak..
jer na rubu te bočice još mogu osjetiti tebe..i tvoja usta..
a malo prije..i usta mog muža..su bila na tom istom mjestu..
pa je sve u jednom trenu..postalo nenormalno..
groteskno..
kao iz onog filma..
gdje budući zet na večeri nespretno otvori bocu vina
i čep leteći iznad kamina pogodi urnu sa ostacima "drage bake"
urna padne na pod..razbije se..a mačor jedva dočeka da u hrpicu "svježeg pijeska"..
smjesti svoje dlakavo dupence i napravi piš piš..
frrrrrrr.......
ima li goreg užasa od toga..
a na isti način se užasnom činila i meni naša večernja "situacija"..
kada si se "ljubio s mojim mužem"..



new topic..

ČULNOST

Čulnosti radi saginjao sam glavu kada nije trebalo. Dolazila si tako sigurno, a onda su odlasci padali kao snopovi koji nestaju, baš kada sam ih trebao.
Valjda to tako ide, valjda to tako mora biti, valjda smo tako stvoreni među zvijezdama da čulnost u nama postaje jača od nas....

Čulnosti radi pisao sam o dodirima, o iglicama koje su dodirivali najskrivenije, o usnama koje sam trebao tako blizu, tako svjesno, tako skriveno. Korake sam prepoznavao, osjećao u narančastim bojama, kao tvoje prste što se skrivaju u mojima...

Čulnosti radi izgubio sam sve što se davalo jer valjda su čulnosti vremenu podatne, pa umjesto da ih zamijenimo, postaju opore, gorke, zaboravljene.
Postoji tvoja slika kako ulaziš i kako tvoj pogled pronalazi svijetlo. I sve ponovo postaje ta čulnost, ta misao koja je prožeta snovima, snovima..

Čulnosti radi...čulnost se zove?
___

Novo:

Ime sam ti zaboravio, obuzela me tvoja ljepota, okus tvoje kože na mojim usnama, zamišljen, miris tvoje kose u mojim nosnicama, poljupci tvoji na mojima. Dolaziš li često ovdje, u park kraj stare škole, sama, sa knjigama koje tako dugo, satima čitaš. Znam te već duže vremena, nisi u mojim mislima kratko, poznajem ti obrise, konture, poglede, način na koji podižeš šiške kada ti padnu na oči, način na koji razmišljaš nakon pročitanog poglavlja, način na koji sjediš, nogu pod nogom, na koji se zagonetno smiješ kad pročitaš dijelove tebi zabavne.

Ime sam ti zaboravio, dodire, poljupce, zagrljaje, sebe i tebe, nikada.

by me

Markop? Poslije priče valja ostaviti slikicu - novi zadatak?

eeee....a ja taman dobila inspiraciju...reko da napisem nesto....kad mucak...niko mi nije dao temuuu

Evo Piky..tema

E taman sam pocela...al me brat zeznuo.....postavicu kasnije

Nemoj neko slucajno da je napisao ovo pre mene.....ocu ja

Il ipak pisite.. nemam inspiraciju nesto..nestala...

Sama

Prekrila je lice drhtavim prstima,u glavi su joj se mješale slike,jedna za drugom..Srce koje je kucalo sve brže i brže trglo ju je iz misli.Mora shvatiti da ono što je osjetila,što je voljela sada toga više nema..sama je..
Želja za njim sve je jača,samo da još jednom dodirne obraz topli njegov,samo da još jednom osjeti usne koje su je tako strasno ljubile...tijelo koje je podrhtavalo uz njeno..
Suza joj sklizne još jedna pita se gdje je kraj..ovoj svoj boli..ovoj čežnji koja ne prestaje..
Prolazeći mjestima gdje je bila s njime,osmjeh joj obasja lice u trenu digne pogled i ugleda čovjeka ispred sebe:oh ne,zar sam morala baš na njega naići??Pogledao ju je svojim ljepim očima,riječi su joj zastale u grlu,nije se mogla pomakniti..prolaznici su ih promatrali u čudu..
Želio sam samo..
Ne,ne govori mi ništa završeno je sve..bol koja mi je razdirala dušu kada sam te gledala s njom,ne mogu više...sklopila je oči i prokleta suza opet je bila tu..ona je u trenu nestala kao dim cigarete što se gubi u zraku,kao sunce koje nestaje iz oblaka,nema je više..Hoće li se jednom vratiti,hoće li jednom zaboraviti zauvijek ostat će tajna na ljubav jednu koja joj je pružila sve,a sad bila je sama..


novi zadatak:

ne vidim novi zadatak :/