Moj svijet u slikama ( TAT)?

Ova tema je, zapravo, nešto interdisciplinarno, nekakav "mix", psihologije, igre i književnih kreativnih predložaka..ali ja ću je staviti ovdje jer mislim da je težište na ovom posljednjem..
Ipak, mali ( psihologijski uvod) ...

Važan zadatak kliničke psihologije je procjenjivanje ličnosti, pri čemu se koriste različite tehnike za opažanje čiji, opet, izbor ovisi o teorijama na koje psiholog kliničar pristaje, što ga zanima više ( ponašanje, motivacija, stavovi itd.) itd..
Kliničar opaža ličnost u prirodnoj situaciji, zanima ga spontanost u ponašanju, prati znakove, simptome, a koristi se i različitim skalama procjene, upitnicima i inventarima ( tzv. „testovi ličnosti“) – a sve, naravno, u cilju da se poveća objektivnost pri stvaranju nečeg što se zove psihološki profil..
Problemi ovih instrumenata su ogromni a najčešći prigovori su da je ličnost proces, a ne nekakva statička struktura neovisna o okolini,zatim ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života što je problem ovakvih mjerenja, cijela situacija se zahvaća segmentarno, atomistički, nedostaje cjelovit pristup ličnosti itd., itd., itd..
No, da sad ne dužim ono o čemu se ovdje radi je TAT – test tematske apercepcije ( Morgan, Murray) koji su se koncentrirali na projektivnu tehniku gdje se kao podražajni materijal koristi slika/fotografija.Manjkavosti ove projektivne tehnike su toliko velike ( npr. priča može biti rezultat čitanja, filma, iskustva drugih a ne autobiografska, simbolika je problematična itd.) a nitko ovdje (?) nije psiholog kliničar božanskih sposobnosti da samo na osnovu priče izvede neke teške intimne zaključke..igrača..
__________________

Pravila su dakle, slijedeća:

- Poželjno je dati naslov priči..
- osoba na osnovu fotografije ispriča priču( stil i način izaberite ponaosob..) gdje mora iznijeti što pojedina situacija prikazuje sada, iz čega je proizašla i kako će se dalje razvijati u budućnosti,
- poželjno je opisati osjećaje i mišljenja osoba na slici..
- nakon toga zadaje se NOVA fotografija po vašem izboru novom igraču..

Ali - kako kaže F.Nietzsche - valja uvijek pripovijedati primjerom - pa evo moje prve priče ( prema gornjem predložku)
_________________________________________

Maria i samo obična igračka..

Maria nikada nije znala kuda će ju dovesti toliko različitih osjećanja. Ipak, nadala se da će sve jednom postati samo zaborav, da će sve jednom biti samo sjećanje..
Uvijek je bila i šamar i lice, uvijek je sjedila sama za stolom u restoranu, nikada nikome nije davala do znanja koliko ju sve to boli..a boljelo je..
Danas je drugačije, nije osjećala tugu, samo da sve mora sjesti na svoje mjesto da bi bilo bolje, da bi se svijet mogao okretati kako treba.Nasmiješila se, skriveno, da nitko ne vidi..taj osmijeh je značio da se prepušta osjećajima, ne onim od prije koji su lomili nelomljivo, već da, kada dodirne usne, da se više ničeg od prije neće sjećati, baš ničeg..
Zatvorila je oči, odlučila se ustati i otići, dati mu do znanja da ju ne boli njegova grubost, njegova neosjetiljivost, njegova tama..
Srce je igračka, znala je to sigurno, a igračke se, zapravo, uvijek nakon nekog vremena potroše, iskrzaju i na kraju bace u najbliže grmlje..jer su beskorisne i šuplje..
_____________

Zadatak za slijedećeg "igrača"?

Putovanje..

"Hajde probajmo..pa putovanja su uvijek lijepa"..
rekao joj je..dok su zajedno sjedili za stolom..
a ona je odsutno ( tako se bar činilo ) kružila metalnom žličicom..
po šalici u kojoj se vrtila topla kava s mlijekom..
Samo se činilo da je to odsutnost..a bili su to strahovi..i..stotine pitanja..
bez odgovora..koja su strugala dnom te iste šalice..
jadna šalica..( uvijek nastrada netko nevin..)..
On je želio putovati a ona je željela samo njega..
i to mjesto koje su zvali "dom"..
Teško u stvari da bi se mala podstanarska sobica mogla nazvati domom..
no za nju je to bilo najtoplije mjesto na čitavom svijetu..
tamo su bile sve njihove najdraže sitnice i stvari..
Ipak pristala je..on zna..mislila je u sebi hrabro..
pa sve će biti u redu..
"idemo"..
Poslije su izašli..dan je bio dug..a večer topla i lijepa..
šetnja prije spavanja..zašto ne..
On ju je zagrlio čvrsto..bila je to sreća djeteta..
koje se radovalo novim uzbuđenjima..
i mjestima koja će otkriti..
svemu svemu što ga tamo negdje čeka..
a ona je..s nadom u sebi samo tiho rekla..
"sve će biti dobro".

nova tema..

Wau flo, super pričica..mm..ova tvoja nova slikica/tema je inspirativna, ali pričekat ću, možda se netko želi okušati u kreativnosti... ..why not?

Ipak, nisam izdržao, ali - možda "primjerom" objasnim kakve sve "short story" možemo stvarati..

Očajnički je žudio za zemljom.
Sada mu more zauvijek
nastanjuje srce.
( Nuno Artur Silva)

Anita, glupi stvore, nismo se tako dogovorili…

- To moraš riješiti sam, rekla je Sanja i otišla u stražnju sobu.
Sjedio je nepomično, nije ni sam znao koliko zapravo čuje to lupanje na vratima, to slabo zapomaganje, cviljenje, što li..zašto tako sliči na zgaženu mačku, taj neartikulirani, šiljati zvuk..
Zašto je samo došla, Anita, glupi stvore, zašto si došla? Čuo je i njihovu malu Kristinu kako je jednom tiho rekla „Tata“; čuo je..ili nije čuo, više niti sam nije mogao osjetiti. Zašto si došla, Anita, zašto si dovela i Kristinu, zašto..? Znala si već dugo da imam Sanju, da se sve ono što se zvao naš svijet srušilo odavno..
Zašto se sjećao sada, odnekud su došle slike.. onog ljetovanja s Dadom i Mariom, zapravo, sjećao se onog trena kada su te večeri odlučili na noćno kupanje, skinuli se goli i plivali, smijali se, uživali u vreloj ljetnoj noći..i kada je Anita izvila noge iznad ravne površine, prekrasne, duge, ženstvene i oblikovane mišićima…uvijek je imala tako strasne obrise, znala je to..i uživala što on uživa u tome…
Sjećao se toga, izgledalo mu je tako nestvarno davno, taj svijet sreće i događaja koji kao da su se događali nekom drugom, ne njemu, njemu koji sada mora ono najvažnije, mora vidjeti kako njihovoj Kristini sve objasniti, jednom..jednom..ne sada, sada mora ..što mora? Mora zaspati, zaboraviti, nestati..izgubiti se ..najradije bi se izgubio u tim nogama Anite, mrskim i kompliciranim glasovima što kao iglice ubadaju u živo meso…
Digao s sa fotelje, prišao vratima..
- Anita, glupi stvore, nismo se tako dogovorili..
___________


novi zadatak:

Sara i medo

Slika u mislima...gledajući sliku na kojoj je Sara izgledala tužno.
Prošle su godine odrasla je i ojačala, sada je uspješna i zadovoljna žena, izbjegavajući bilo koje sječanje na prošlost, djetinstvo.
Pogled na sliku vratio je u prošlost. Sara se našla u tom trenutku kada je pronašla medu bačenog iza kuće. Plakala je danima, mama je uporno govorila da ne zna gdje je medo, nestao je u kaosu svađe , razbijenih stvari. Tata je otišao sada kada ga je najviše trebala i osim njega imala je medu kojem je povjeravala svoje tajne, strahove, želje. Pronađen ...napokon pronađen u njenom zagrljaju opet.
Otišla je do svoje sobe vrijeme je za spavanje. Tata dolazi da je pokrije i poljubi svoju princezu, ali ona želi i priču za laku noć. Tata je uzeo njenu omiljenu knjigu koju je pročitao već toliko puta, da mu se ponekad čini kao da je oduvijek znao.
Sara lagano tone u san, kao i mnogo puta do sada, poljubac i laku noć. Tata odlazi i kaže : Sara, lijepo spavaj, ne zaboravi da uvijek sve završi onako kako treba .
Sunčeve zrake probudile su Saru i medu. Tata, gdje je ? Sara je ustala i krenula putem mamine i tatine sobe, polako je otvorila vrata, ugledala je mamu samu u krevetu. Sada je znala da je to bio samo san.
Noć je Sara je sama, osjeća neku hladnoču..zidovi su puni tišine..i nakon toliko godina odlazi opet u krevet sa medom i uspomenom na san.

Evo moj prvi pokušaj.... kaos

Zadatak za osobu ispod

Nikad nisi sam..

Lutao je gradom,upijajući miris svježeg zraka,lutao je mislima kako će sve proći,
još mu je tjelo podrhtavalo od njezinih rječi,rječi koje su ga bolile od kojih je shvatio da više nije njen.Uputio je se na daleki put,na put gdje će razbistriti svoje misli probati naći novi smisao životu,jer ona mu je bila sve,bez nje se sad sve čini tmurno,jadno i besmisleno...Bol u srcu,duši ne prestaje obraća se tamnoj noći,da li mu netko može pomoći..I danas kad se sjeti te tamne noći kad nije imalo smisla ništa u životu,sjenka mu prođe licem,al ipak trgne ga glas iz misli,bila je to njegova mala kćerka,koja mu je poljupcima obasula lice..Da,sad je bio sretan,ona noć je bila samo jedno sjećanje na veliku ljubav,ne jedan dio njegovog života iz kojeg je naučio nitko nije sam,ništa nije besmisleno,samo treba gledati naprijed ...

Novi zadatak:

Ana....e ovo je prića a ne ono moje baljezganje ..jedne lude....
Fantastično

Niky, ma daj preljepo je tvoje i kad sam pomislila da ja pišem na taj zadatak curice s medom i moja priča je tako slično tekla

Super je napisano...meni za napisati...treba puno razmišljanja.

Roza dolca..


udišući topli zrak svog daha..
sklupčana sva..klonula..
pokušavam misliti o svemu..
o svima..
i jeli moguće uvijek biti dobra njima..
a sebi..? ni to ne bi bilo zgorega..bar koji puta..
pokušaj..
misliti ponekad malo i na tu M..čije tijelo nosiš uokolo po svijetu..
pa se u njega zagledaju i ovi i oni..i pravi i krivi..
slučajni i namjerni..
i vide te izvana..pa požele dio tebe..
ali samo onaj nasmiješeni..blag..miran i tih..
a onaj drugi..kada nisi dobre volje i kada trebaš odgovore..
ostavi sebi i bavi se sama njime..
nemoj me zamarati time..
o čemu pričaš draga..nemam ja vremena za to..
i kakva su to uostalom sad stanja..pa to nimalo nisi ti..
sredi se i skockaj..javi se i piši..kada..ti..
meki pamuk roze dolce..
odgovori na pitanja sva..
jer znaš..to je..
baš dobro mjesto za pobjeći od svega..
a ne maknuti se sa svoga mjesta..
s ruba kreveta u toploj sobi..
pa uostalom..da..i svejedno je gdje ću i s kime biti..
kada uvijek odgovore sve..
tražim s tom rozom majicom preko glave..




novi zadatak..

Prekrasno, neću vas SVE hvaliti jer bih za to trebao sate i sate; uglavnom: vjerujem da sam kao i vi - impresioniran sadržajnim dijelom svih ovih kratkih priča..
I da stvaramo nešto u čemu uživamo zajedno...
EDIT: Tea, mislim da smo svi ITEKAKO spremni za jednu tvoju priču; nesavršenu, kao što su i ove naše..
_________________

Užas sretnih i bezbrižnih dana

Možda je oblak stvar jednako blijeda kao čovjek koji u zoru ih gleda...
( Horhe Luis Borhes)

Užas, strah, očaj, patnja..užas, užas, užas..koliko je pred jutro plakala. Svaku svoju sobu je otvarala, sve pokušavala samo da prestane taj užas, ta podmukla, očajna, surova, neutješna bol, taj osjećaj poniranja u prazninu…
I više suza nije imala, dotakla je dno, onaj osjećaj kada se sve preobražava u suprotno, kada plačeš od sreće a smiješ se od tuge…
( On je zaustavio auto kraj ceste i samo rekao da je kraj i da više ne želi da ona bude tu..samo to..zar samo to? Nakon svega, samo to? Ništa. Baš ništa više. Ona je samo šutjela i u sebi ponavljala: tri put šest je osamnaest..tri puta šest je osamnaest…hmm, sve je baš kao večer koju sam jednom sanjala..da, davno..davno..)
Koliko samo godina je prošlo? Premalo, valjda, možda postoji način da godine postanu vjekovi? Činilo joj se kao da je sve od maloprije, sve je još bilo tu: glasovi, događaji boje..pamtila je sve..gdje je tko sjedio, ton glasa, drhtanje usana..prste koji su treperili ( uh, da bar mogu prestati drhtati..pomislila je na taj užas sretnih dana...)..
Kao da je, pomisli u trenu, sve to, sad, poslije svega, postalo neka dobro definirana arhitektonska konstrukcija; uspjela je od tog sjećanja napraviti spomenik, sirovo meso postalo je čvrsto; test užasa, pospremljen u sivilo, filigranska precizna destrukcija, bol sretnih i bezbrižnih dana ( užas, užas, užas..koliko je, zapravo, plakala..užas, užas..)…

Nova tema:

Out from the deep
https://www.youtube.com/watch?v=qfTEusEJ93A

Ahhh...to su moje boje...ljubičasta, a lice mi svo u zlatu.Puna sam velova i sakrivena potpuno.U društvu sam velikih i osjećam se sjajno.Nitko me ne razaznaje, nitko me ne poznaje.Govorit ću slatke riječi i ljutiti se sa smješkom bez kontrole...jer...nitko me ne razaznaje.Dopustit ću sebi dvoličnost...bit ću ono što jesam i nisam.Nitko mi...pa ni ti,neće zamjeriti ništa.
Rastrčat ćemo se po tom dvorcu ti i ja.Pustit ću da lebdiš i ti sa svojom maskom i sa svojim zlatnim,ukočenim licem kao i ja.Večeras sam bogata,sa šljokicama,napirlitana i lijepa da ne mogu biti ljepša.Zabavljat ću se samo ovog dana i biti nesputana i bez pravila.Izokrenut ću sve i biti sebi najbolja...ja...dama u ljubičastoj krinolini.Šetat ću...pravit ću te ljubomornim,peckat ću te,naljutit ću te...a nećeš mi zamjeriti.Jer...to je samo večeras.Bit ćeš sasvim drugačiji.Možda i tebi proradi vatra i ljutina...a ljutiti se nikada nisi ni znao, ni htio.Izgubit ćeš se,nisi navikao na buru sasvim suprotnih osjećanja koji će se pojaviti kod tebe,a nisi znao da ih mogu iskamčiti iz tebe.Trudit ćeš se da budeš isti i s maskom i bez nje...ali neću ti dozvoliti.Jer večeras...sve mora biti suprotno od tebe.
Sutra...sutra ćeš biti isto što bio i prekjučer...tu večer ćeš zaboraviti.A ja...ću biti izgubljena i neću znati vratiti se na staro.Vrati me iz zemlje mašte i baci u okove te divne kolotečine što život se zove, i ne dopusti da previše sanjam i maštam!

Puf...nisam baš neki spisatelj

@ Tea..jako mi se sviđa tvoja priča..
bravo..
hajde samo stavi slikicu..
za slijedeću inspiraciju..

Hvala ti...ma ovo sa slikama mi je malo još nejasno

https://2img.net/r/ihimizer/img691/9092/92108097.jpg

nema na čemu..( pričica je zaista odlična..)..
a evo stavit ću ti ja slikicu da se vidi odmah..
jer baš mi je vauuu..inspirativna jaaaaako..
uh baš me jako vuče da tipkam neka slova..
na tu temu..
ali šmrc ne stignem sada..
nadam se da će me čekati..kasnije..
p.s. i ja jako volim tu lila boju..boju lavande..

Hvala...vidjet ćemo zašto je zanimljiva ova jabuka.Inače je to moja boja i ...zelena tamna

Bijela vrana..

Da..možda ipak ne bih trebala uz ovu suknju obuti visoke pete..
a možda ni crveni ruž danas nije najsretnije rješenje..
ali meni se baš tako sviđa..!!!..i što ćemo sad..?
baš tako si želim..lijepo mi je upravo ovako posloženo sve..
i zašto bih onda trebala slušati druge..?
da prema ovim i onim mjerilima to sve treba izgledati drugačije..
samo malo..ček ček da shvatim bolje..
vrti mi slow motion unatrag pliz..
zašto su njihove ideje u bojama prave..a moji će kistovi naslikati čudnu stvar..?
i gdje crnom tintom piše da su im pravila dobra..za sve..?
ne vrijedi za mene..danas nikako ne..
želim po svome..kao bijela vrana skakutati u tome..
nije to inat..ne..
to je tako dobra stvar..
aroma puna osjećaja..da želim si biti..svoja i samo za sebe..
da mogu bar ponekad davati si to..
svojim krilima..bez perja..letjeti gdje god želim..
visoko..visoko..



nova tema..

Idemo, Anita…

https://www.youtube.com/watch?v=VpOGOGrkhnU
Love letters

„Anita, kraj je, shvati, daj, shvati, daj, stavi si to u svoju slatku glavicu..kraj“, prošlo mu je kroz glavu dok ju je gledao preko ruba bijele plastične čaše u kojoj je bio jeftini expresso kojeg su popili u biffeu na autoputu..( ona je skrenula pogled, kao da je znala da ga ne smije pogledati, tada..)
Nije shvaćala. Nije shvaćala da već danima, mjesecima, godinama tu misao ima u glavi i želi joj priznati da sve zna, da ju je vidio njegov prijatelj s posla, dok se s Ivanom u njegovoj zelenoj Corsi udaljavala prema autoputu, nekud valjda gdje već idu..sami..
I onda taj njen glupi stari koji im je uplatio ovaj izlet u inostranstvo, valjda misleći da će im to spasiti taj trulež od braka, tu majku svih otrova, to beskorisno i prazno šepurenje, uzaludno..( kako prepoznati baršun od misli, skrivene tajne, neispunjene želje, zatvorena pisma...kako prepoznati trenutak u kojem je sve propalo, srušeno do zadnjeg kamena u pjesku? Sve i postoji, ponekad, zato da sve bude laž..da zaokruži tu propalu igru..)
Sutra, sutra će joj reći, kada se budu vraćali, tamo negdje samo će zaustaviti i stati, priznati sve. Znao je da će osjetiti vrijeme i mjesto, kao kada cijela kula od karata dobije neki tajni znak i samo se odjednom, naizgled bez pravog razloga, sruši kao da nikada nije postojala…
Anita mu dotakne ruku…“Idemo“ – tiho kaže, pogledavši ga značajno u oči. Idemo, Anita…


novi zadatak:

Ptica na žici..

Ovo je priča o ženi koja šeta gradom..
hladnim ulicama..prosinca..
to je žena bez godina..
jer ni ona sama ne zna koliko joj je..
izgubila se ta realnost u njoj..
brojevi ispisani na osobnoj karti..
samo su trag istine..
bitne u službenim stvarima..
ne i njoj..
mlada je..no osjećaj iznutra nimalo nije mlad..
tamo je prašina.."ruševine srušenog grada"..
savili su je dani..koji su se bezobrazno nasmijali u to naivno lice..
i ostavili vreli trag šamara posred oba obraza..
a našušurena ptica na žici..podsjeća na Božić..
i neke prošle..sretne dane..
lampice u prozorima..davno je to bilo..
i miris bakalara na Badnji dan..
tamo iz onog skupog restorana..kroz haustor što se širio van..
tada..
hladan je bio samo zaleđeni zimski dan..


Kao ptica na mom dlanu
https://www.youtube.com/watch?v=Cvldpgo8rug




new topic:

Mama..

Danas dolazi mama..
sve mora biti uredno i čisto..mama će biti sretna.
Danas nemam vremena za igru..moram sve to napraviti..mama će biti sretna..
Cvijeće u vazi na stoliću ulaznog hodniku..tamo kraj plavog ogledala..
to će prvo vidjeti kada uđe..i biti će sretna..
Znam kako izgleda kada je sretna..njene lijepe..pune usne razvuku se u osmjeh..
i malo skupljene smiju se plave oči..dok gledaju me radosne..
Mama volim kad se smiješ i kada si sretna..
nije mi teško..sve će biti uredno dok stigneš..
volim kad si sretna..!!!
Žure..mala dječja stopala u ljetnim sandalama..
da stignu sve..
danas dolazi mama..i biti će sretna..
svuda trči mali stvor dok njišu se resice na laganoj pamučnoj majčici s likom indijanca..
jesam li sve..?
mislim da jesam..sve izgleda dobro..uredno je i lijepo..
mama će biti sretna..
a ja ću biti dobra.."indijanac" u šarenim hawaii hlačicama koji trči..
pa i to je igra..
trčati uokolo pospremajući stvari..
zum zum..baš je dobro neke čudne kućne predmete..gurnuti duboko u ormar..
puff zatvoriti sve ladice..složiti od njih pravilan drvored hrastova..
i baš onda u tom trenu..na poznati zvuk s ulice..velikih metalnih vrata..
niz stepenice prvog kata..trčeći jure sandalice..
mamaaaaaa..!!!
dok indijanac na majici nijemo se pita..
jesi li sretna..draga mama..?


new..



https://www.youtube.com/watch?v=DVgonNb76WA

I NEKA SASVIM SLUČAJNA ŠETNJA..

I neka sasvim slučajna šetnja mogla je donijeti nešto što se nije moglo niti sanjati tada; ipak, u jednom trenu pokrene se sve i ono što je tren prije bilo samo prijateljstvo postalo je ljubav..
Anita je malo, po malo, stvarala fine koprene u svom svijetu, pružala te iglice prema njemu a vraćale su joj se vulkanski snažno. Nije više mogla izdržati pritiske okoline, osjećala je da su svi pogledi upereni u nju, da svi sve znaju, samo da iz obzira i kurtoazije ne žele pričati o tome. Moram napraviti kraj, sve mora biti dobro, govorila je, moram naći snage da prekinem tu igru koja više nije igra nego put u bezdan..
Ujutro se pogledala u ogledalo i vidjela u njemu jasnu, bez obrisa, čežnju...i rekla naglas, prkosno, oporo, u lice - sebi: "Danas je taj dan, danas moram napraviti kraj svemu onom što se zamrsilo u klupko koje se više ne može rasplesti, nego samo prekinuti.."
I neka sasvim slučajna šetnja ostavila je trag na njenom licu; tuga se ne briše, tuga ostaje vječno zapisana u očima, tugu nosimo i skrivamo u sebi...

novi zadatak

Sve i svašta..
ništa..?


"Molim te dođi.."
"Ne mogu"..
tišina..
grozna tišina..
i čuje se kvrckanje parketa u njegovoj sobi..
"Tako je bolje.." čuje se i to..s druge strane telefonske žice..
zuji..u glavi zuji..pišti..pulsira tlak..ona postaje sve manja..tijesna..boli..
i crveno popločeni hodnik sve je manji i manji..nedostaje zraka..
( zašto..) u sebi..
( zašto..)..ona se pita..u sebi..
( neeeeeeeeeeeeeeeeee..)..opet u sebi..
"Dobro"..tiho..tužno.."Dobro"..još tiše..
i još jednom odrješito..( ljuto..jadno..bez pravog opisa nekakvo..).."Dobro"..
xxxxxxx
Trebalo bi otvoriti prozor..
dupli..starinski sa dva krila..
prekrasnog bijelog okvira..
Najbolji okviri prozora (i vrata ! )..su bijeli..
aristokratski..
profinjeni..sa tišinom u sebi..
jednostavno..BIJELI..
je li to bitno..?
je li zaista moguće..
da je za jedan život bitna boja prozorskih okvira..?
nije..
ali može biti..
xxxxxxx
A moglo bi biti da je u tom koferu ljudska glava..
"Isuse i Bože..ti nisi normalna"..
u 6:30 ujutro..
priča njena živa glava sama sa sobom..
mrakom prolazeći tihom ulicom..
glupo i dalje buljeći u stari žućkasti kofer..
što stoji..uz sav ostali otpad kraj kante za smeće..
"Ali zamisli..i to je moguće..
..da je u tom koferu ipak nečija glava.."
"Da sve je moguće..
..i ok..da..tu je možda to nešto..
uvjerila si me..sve je moguće..
i sada kad smo "to oko glave" lijepo raspravile..
pusti me na miru.."
odlaze koraci broja 38..
i glava..živa..
sa željom..za ne tako skorim..
susretom..
s nadrealnim metamorfozama..
svojim sivih stanica..

https://www.youtube.com/watch?v=Z7Do4D8bUTg



new topic..