Emotivni umor...

Emotivni umor... neki dan kod mene u salonu se pričalo o tome...
Šta kažete,umorite li se ikada emotivno?...

jel isto emotivni i psihički umor?
ako je.... onda mi se zna desiti.... da nisam toliko umoran fizički, koliko psihički...
jednostavno mi se nakupi i riješavam to odlaskom na jedno mjesto sa kojeg imam prekrasan pogled na jedno primorsko mjesto.... sjedim tamo na friškom zraku sam i uživam...
ili otiđem na forum i zabavim se....

emocije su dio psihe pa vjerojatno je isto

Ja s posla dođem toliko psihički/emotivno iscrpljena da mi treba min 1 h da dođem k sebi i da funkcioniram među ljudima. Tome mi služi net ... samo se iskopčam iz vanjskog svijeta.

vjerujem tana..tvoj posao nije nimalo lagan...
to vidim tek sad nakon mnogo godina... ::

možda bi bio i lakši da se ne susrećem s problemima s kojima se susrećem ... imat ću sad vremena za regeneraciju, ne mogu se previše žalit

imaš sad tri mjeseca slobodno, preispitaj sebe i neke svoje odluke...
možda dođeš do nekog zaključka kako bi to moglo bolje... ::

hah čitaš mi misli ::

da, stručan sam u dijeljenju savjeta drugima...
ali, kad sam ja u pitanju, tvrdoglav sam kao mazga... :

moja je greška što ja sve vidim što radim krivo, ali primjenit nešto da to popravim ... nikako
manje bit tvrdoglav, imaš dobre savijete, poslušaj neki od njih ::

Umorim se emotivno tj. ja kažem psihički sam više umorna,i taj mi je umor nekad gori od fizičkog,nekad znam biti tako "umorna"da samo sjedim i ne mogu više ni da mislim,ali prođe kao i onaj umor prođe i ovaj ne opterećivam se puno s tim.

Bila sam ubijena kad se beba rodila, pravo psihićki me izmorila sanjala sam da plače, da se probudila , da me zove, jednostavno sam bila umorna od tog svega...sreća pa brzo rastu pustilo me, a i skužile smo se brzo

Emotivno me umore ljudi koji mi ne daju energiju, nego je uzimaju, a ipak je kontakt s njima neizbježan ponekad.

Umorim se emotivno kada radim puno, da ga je***, takva je priroda posla...

A dođe i sam od sebe..čovjek nekad napuni se svih i svakog.. ne sjedi mi više toliko nitko na glavi..ali svejedno mi dođe da odselim na par dana nekud na pusti otok..jednosatvno umorim se emotivno, fizički sam super, ništa me ne boli ali , treba mi pražnjenje ili punjenje nečega...

danas se osječam posebno emotivno umorno

Baš sad razmišljam što me najviše emotivno umara. Pod broj jedan je kad osoba do čije mi je sreće stalo sama sebi blokira puteve do sreće. Pred tim ne mogu biti ravnodušan, a ako ne mogu utjecati na nju to me poprilično emotivno iscrpi.
Pod broj dva je kad netko postane naporan i neda mi mira, kakve god emocije mi pružao.

Ja priznajem da se ponekad umorim od mojih vlastitih emocija, od prevelike ljubavi koju osjećam prema mužu, djeci, prema dragim osobama, od straha da im bude dobro... da im se nešto ne desi... počne me gušiti... Na sreću ne dugo, jer to ne dozvolim sama sebi, no ponekad se desi da taj pritisak potraje cijeli dan...

meni emotivni umor najcesce izazivaju tzv "emotivni vampiri"... toliko puta sam da kazem bila slaba na ljude kojima je potrebna neka pomoc i rado bila uz njih ...ali imam u svojoj blizini osobu koja me emocionalno iscrpljuje..ti su ljudi stalno zeljni paznje i spremni na sve da dodju do nje... koriste se lazima i manipulacijom... totalno me isrpe ti ljudi zeljni sazaljenja i njihovo pokusavanje da na sve moguce nacine dodju do paznje...

Goran je napisao/la:

Pod broj dva je kad netko postane naporan i neda mi mira, kakve god emocije mi pružao.

Goran je napisao/la:

Emotivno me umore ljudi koji mi ne daju energiju, nego je uzimaju, a ipak je kontakt s njima neizbježan ponekad.

upravo to...

Posljednjih dana nemam sredinu. Ili se brzo emotivno umorim ili ekstremno brzo poletim u visine. Očito je to vezano isključivo uz osobe s kojima sam u datom momentu u kontaktu.