Karma je nepogrešiva težnja u svemiru koja neprestano ide ka izravnavanju

Karma je oblik duhovno-magnetske energije, što je glavna točka za shvaćanje zašto se karma “vraća”, radije nego “odlazi”. Svaka karma, tj. djelo stvara vibraciju, vrlo jasnu oscilaciju, koja nastavlja vibrirati u umu. Te su oscilacije magnetske nakupine podsvjesnih impresija; tako dobra djela privlače dobre reakcije, a loša privlače loše. Svako djelo, karma, nastavlja “privlačiti” svoju posljedicu sve dok ona ne bude “demagnetizirana”.



Poput gravitacije, karma je uvijek prisutna u svojoj punoj potenciji, čak i kada je ljudi ne shvaćaju. Najranije zapise o karmi nalazimo u drevnim Vedama, dok sama riječ karma dolazi od korijena kri, što znači “raditi”. Praiskonska i nerođena, karma je anadi, što znači “bez početka”.

Sir Isaac Newton isticao je da za svaku akciju postoji jednaka ili suprotna reakcija. Isus je rekao: “Kako siješ, tako ćeš i žnjeti.” Za svaku posljedicu mora postojati uzrok i posljedica mora biti potpuno jednaka uzroku. To je jedna od postavki Vedante. To je zakon karme. To je logika vječne pravde, duhovne i moralne ravnoteže.

Pogrešno je promatrati taj sustav s gledišta nagrađivanja i kažnjavanja; treba ga gledati ispravno, kao zakon uzroka i posljedice. Jedna od najvećih vedskih mantri, Gayatri mantra, slavi Boga kao obožavanoga i voljenog. Netko takav ne može biti osvetoljubiv i okrutan. On može biti samo pravedan i milostiv.

Vedski mudraci pomno su ispitali karmu do krajnjih razina i opisali kako se ona odnosi na čovjeka. To što oni vide je želatinasta plazma koja pulsira unutar suptilnih tijela osoba. Sve sjeme prošlih misli i djela umetnuto je u tu plazmu, koja nas prati život za životom. U svakom životu određeno se karmičko sjeme ispušta u živčani sustav s kodiranim impulsima i težnjama te na taj način utječe na naša sadašnja djela. Utjecaji se odnose na tri sfere našeg života:

1. Jati – obitelj i zanimanje
2. Ayus – zdravlje i dužina života
3. Bhoga – kvaliteta i razina uživanja života



Karma je oblik duhovno-magnetske energije, što je glavna točka za shvaćanje zašto se karma “vraća”, radije nego “odlazi”. Svaka karma, tj. djelo stvara vibraciju, vrlo jasnu oscilaciju, vasanu, koja nastavlja vibrirati u umu. Te su vasane magnetske nakupine podsvjesnih impresija; tako dobra djela privlače dobre reakcije, a loša privlače loše.

Svako djelo, karma, nastavlja “privlačiti” svoju posljedicu sve dok ona ne bude “demagnetizirana”. To demagnetiziranje se vrši na dva načina. Prvi način je ukoliko osoba nije spiritualna, ona jednostavno dobiva odgovarajuću reakciju na svoja djela. A drugi, ukoliko osoba prakticira duhovni život, ona uz pomoć primjene duhovne prakse može reducirati ili neutralizirati posljedice svojih djela.

To je poznato kao zakon karme. Sve dok je um zaokupljen zakonima karme, osoba mora prihvaćati određenu vrstu tijela. Karma je skup plodonosnih djela izvedenih u namjeri da se tijelu pruži udobnost ili neudobnost.

Spomenimo jedan od brojnih primjera, starca koji je na samrti zamolio liječnika da mu produži život na još četiri godine kako bi mogao dovršiti svoje planove. To znači da je u trenutku smrti mislio o svojim planovima. Napustivši to tijelo bez sumnje je svoje planove ponio sa sobom, u suptilnom tijelu, sastavljenom od uma, inteligencije i ega. Dobit će još jednu priliku kako bi ih mogao ispuniti.

Karma ne postoji sve dok ne postoji i biće koje je čini ili osjeća njezine učinke. Karma je izravnavanje posljedica koje potječu od uzroka, tijekom čega biće, na koje se ta karma odnosi, proživljava bol ili patnju. Karma je postojana i nepogrešiva težnja u svemiru koja neprestano ide ka izravnavanju. Obična osoba ne vidi trenutačnu djelotvornost izravnavanja posljedica vlastitog djelovanja zbog nužnog izravnavanja karme na nekome drugome mjestu, dok je mudroj osobi takvo izravnavanje očito. Stoga ne postoji nikakva nedjelotvornost, već samo djelovanje skriveno od pogleda ostalih ljudi.

Budući da je karma univerzalni zakon vraćanja ravnoteže, jasno je da se, sve dok rezultati karme nisu poništeni, osoba mora ponovno rađati. To je zakon. Ukoliko osoba nagomila veliku količinu pobožnih djela, rađa se u višim sferama (rajskim planetima) i prebiva tamo sve dok ne istroši zalihu pobožnih djela. Zatim se ponovno vraća na Zemlju. Slično tome, grješna djela šalju osobu u niže sfere, na paklene planete gdje ona troši svoju lošu karmu.

U oba se slučaja osoba ponovno vraća na Zemlju, gdje osoba ima odgovornost, slobodu izbora i gdje se karma stvara.



Duša se nikada ne rađa niti umire

Mali atomski dio Vrhovnog Duha, duša, je kvalitativno jednak Vrhovnom i ne podliježe promjenama kao tijelo. Ponekad se duša naziva postojanom, ili kuta-sthom.

Postoji šest vrsta preobražaja kojima podliježe tijelo. Ono se:

rađa iz maternice majčinog tijela,
ostaje neko vrijeme,
raste,
stvara potomstvo,
postupno se raspada i
na kraju nestaje u zaborav.

Duša, međutim, ne podliježe takvim promjenama. Duša se ne rađa, ali pošto prihvaća materijalno tijelo, tijelo se rađa. Duša se ne rađa, niti umire. Sve što se rađa također i umire. Duša se ne rađa i zato nema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vječna je, uvijek postojeća i prvobitna – to znači da u povijesti nema traga o njenom nastanku.

Pod utiskom tijela, mi istražujemo povijest rođenja duše. Duša nikada ne stari, kao tijelo. Zato takozvani starac osjeća isti duh kao u djetinjstvu ili mladosti. Promijene tijela ne utječu na dušu. Duša se ne raspada kao drvo i ostale materijalne stvari. Isto tako, duša ne stvara popratne proizvode. Popratni proizvodi tijela – djeca – su različite osobene duše i zbog tijela izgledaju kao djeca nekog čovjeka. Tijelo se razvija zahvaljujući prisustvu duše, ali duša se ne mijenja niti stvara potomke. Prema tome, duša ne podliježe šesterostrukim tjelesnim promjenama.

U Katha Upanisadi (1.2.18) se nalazi sličan stih koji glasi:

na jayate mriyate va vipaccin
nayam kutaccin na babhuva kaccit
ajo nityah cacvato ‘yam purano
na hanyate hanyamane carire

Značenje i smisao ovog stiha i stiha u Bhagavad-giti su isti, ali u ovom stihu postoji jedna posebna riječ, vipaccit, koja znači učen ili onaj tko posjeduje znanje. Duša je puna znanja, ili uvijek puna svjesnosti. Prema tome, svjesnost je simptom duše. Čak i ako ne nađemo dušu u srcu, u kome se nalazi, možemo shvatiti njeno prisustvo jednostavno po prisustvu svjesnosti.

Ponekad ne možemo vidjeti sunce na nebu zbog oblaka ili nekog drugog razloga, ali sunčeva svjetlost je uvijek prisutna i zato smo uvjereni da je dan. Čim se rano ujutro pojavi malo svjetlosti na nebu, znamo da se sunce nalazi na nebu.

Slično tome, pošto u svim ljudskim ili životinjskim tijelima postoji svjesnost, možemo shvatiti da je prisutna duša.



Kada duša dostigne ljudski oblik, postaje odgovorna za svako svoje djelo

Postoje mnogi oblici života koji se rađaju dijeljenjem stanica, iz sjemenja, korijena i drugim metodama. Životinjske vrste se rađaju, umiru i automatski napreduju u sljedeći viši oblik života potpomognute karmom koju su akumulirale kao ljudska bića. Kada duša dostigne ljudski oblik, postaje odgovorna za svako svoje djelo. Takvo djelovanje određuje njeno sljedeće rođenje.

Vedski stih vidya-karmanos tv iti prakrtatvat, govori nam o dva načina s kojim duša u suptilnom tijelu, nakon smrti grubog tijela, nastavlja svoj put u dva smjera. “Zato što tema seljenja duše koja opisuje dva puta – onaj koji vodi Bogu i onaj koji vodi precima – označava dostizanje znanja ili prakticiranje pobožnih djela, oni koji ne prakticiraju nijedan od oba, ili grješni, odlaze na drugo mjesto.” (Sutra. 3.1.18)

“Oni svjetovi prekriveni tamom neznanja nazivaju se lišenima sreće. Pošto umru, oni koji su u neznanju i neinteligentni odlaze na njih.” (Brihad-aranyaka Upanishada 4.4.9)

Oni koji priprosto ignoriraju činjenicu kako je svatko odgovoran za svoja djela, prilikom smrti odlaze u niže planetarne regije ovog svemira. Na tim planetima su razne vrste paklova tako živopisno opisane u spisima raznih religija. Zajedno, one čine prebivalište Yamaraja, gospodara smrti. Yamaraja sudi dušama u skladu s njihovim djelima i objavljuje presudu. Zastrašujuća kazna koju duša dobiva u paklu proživljava se kroz suptilno tijelo, koje čak i tamo obavija dušu. Budući da duša ispašta kroz medij suptilnog ili fizičkog tijela, milijuni godina užasa mogu biti sažeti u trenutak, i trenutak intenzivnog bola može biti produžen u eon. Yamaraja je u stanju izreći takvu kaznu grješnoj duši samo zbog toga što je posebno od Boga opunomoćen za takvu službu.

Užas pakla se zapravo iskušava kroz suptilno tijelo, te je stoga nalik na efekt kreiran trodimenzionalnim filmom strave. Zapravo, samo naša vlastita imaginacija je ta koja uzrokuje da se plašimo terora koji se odvija na kino platnu. Razlog zbog kojeg Bog daje takav strah palim dušama na prvom mjestu leži u činjenici zbog Njegove zabrinutosti za njih. Analogiju i ilustraciju ovog primjera, koji nam jasnije objašnjava ovaj Božji postupak, možemo pronaći u majčinom kažnjavanju nestašnog djeteta. Ona to čini zbog njegove vlastite dobrobiti u svrhu da ga oduči od nepravilnog ponašanja. To naizgled majčino kažnjavanje služi kao poduka djetetu da neke stvari ne čini dobro, na pravilan način.

Kazna pakla nije vječna kao što neke religije podučavaju. Pakao zapravo nije toliko kazna koliko je mjera ispravljanja. Kada grješna duša provede svoje vrijeme u paklu u skladu sa svojom karmom, ponovno se vraća na zemaljski planetarni sustav. Jednom kada duša dobije ljudsko rođenje, koje je obdareno inteligencijom i slobodnom voljom, ponovno je potpuno odgovorna za sva svoja djela. Prema tome, o njoj ovisi hoće li ostati na istom mjestu, uzdići se na više planete, sići na niže ili se vratiti kući natrag Bogu.

Treće stanje rađanja Sutra (3.1.19) spominje – “Oni koji prilikom smrti odlaze trećim putem ne moraju se ponovno roditi seksualnim sjedinjenjem. jer je to razmotreno i objašnjeno detaljno u spisima.” Kao objašnjenje ovog stiha poslužit će nam Chandogya Upanishada (5.1 O.B) u kojoj je rečeno: “Ali ni jednim od ta dva puta (devayana ili pitriyana) ne prolazi sićušno biće koje se neprekidno vraća. Njima pripada treće stanje.” Ovo “treće stanje” objasnit ćemo malo podrobnije. U analogiji o pet vatri, peta ponuda predstavlja smještanje muškog sjemena u maternicu. To je način rođenja za sve duše predodređene za ljudsko tijelo. Ali za one duše koje se rađaju u nižim vrstama, to nije nužno tako.

Postoje mnogi oblici života koji se rađaju dijeljenjem stanica, iz sjemenja, korijena i drugim metodama. Životinjske vrste se rađaju, umiru i automatski napreduju u sljedeći viši oblik života potpomognute karmom koju su akumulirale kao ljudska bića. Kada duša dostigne ljudski oblik, postaje odgovorna za svako svoje djelo. Takvo djelovanje određuje njeno sljedeće rođenje.

Bhagavad-gita 2.20.:

na jayate mriyate va kadacin
nayam bhutva bhavita va na bhuyah
ajo nityah cacvato ‘yam purano
na hanyate hanyamane carire

“Duša se nikada ne rađa niti umire. Nije nastala, ne nastaje i neće nastati. Nerođena je, vječna, uvijek postojeća i prvobitna. Nije ubijena kada je tijelo ubijeno.”


izvor