Umjetnička fotografija

Umjetnička fotografija


Kao umjetnička vrsta prihvaćena je potkraj XIX. st., kada uz primjenu novih tehničkih postupaka snimatelj unosi vlastitu izražajnost. Francuski fotografi Felix Tournachon, poznatiji pod pseudonimom Nadar (1820–1910), i Étienne Carjat (1828–1906) te engleska fotografkinja Julia Margaret Cameron (1815–79) pioniri su portretne fotografije, a ratne Roger Fenton (1819–69) i Timothy O’Sullivan (1892–1916). Autorske interpretacije stvarnosti rade američki fotografi Alfred Stieglitz (1864–1946) i Edward Steichen (1879–1973) te Francuz Eugène Atget (1857–1927). Novo poglavlje u razvoju fotografije započelo je nakon I. svjetskog rata eksperimentima iz kruga Dade, nadrealista (Man Ray, 1890–1976) i Bauhausa (László Moholy-Nagy, 1895–1946); otada se fotografija nadahnjuje apstraktnim slikarstvom i estetikom tzv. nove stvarnosti, a i sama utječe na mnoge suvremene slikare od pop-arta (Andy Warhol, 1930–87) preko konceptualizma, land-arta i body-arta, a sve veća međuzavisnost likovne umjetnosti i fotografije kulminira u pokretu slikarskog fotorealizma. Početkom XX. st. američki časopisi uvode fotoreportažnu ili life-fotografiju kao važan čimbenik novinarstva (Jacob Riis, 1849–1914., i Lewis Wickes Hine, 1874–1940), a poglavito tijekom New Deala socijalno angažiranu fotografiju (Dorothea Lange, 1895–1965., i Walker Evans, 1903–75). Potresne fotografije iz španjolskog i II. svjetskog rata snimali su Henri Cartier-Bresson (1908–2004), Robert Capa (1913–54) i Werner Bischof (1916–54), poslije okupljeni u agenciji Magnum.
Početci fotografije u Hrvatskoj vezuju se uz postupak dagerotipije (izumljene 1839) i uz imena Zagrepčanina Demetrija Novakovića (učenika samog izumitelja L. J. Daguerrea) i Dubrovčanâ Antuna Drobca (1810–82) i Josipa Betondića (1815–64). Među pionirima su fotografije grof Juraj Drašković (1804–89), prvi poznati fotoamater u Hrvatskoj i autor prvoga grupnog portreta i žanr-prizora u povijesti hrvatske fotografije, te franjevac Dragutin Parčić (1832–1902), koji je eksperimentirao na gotovo svim tada poznatim područjima fotografije, sve do snimanja teleskopom i mikroskopom. Razvoj i jačanje građanstva od sredinom XIX. st. potiču osnivanje stalnih fotoatelijera; u Zagrebu prve atelijere otvaraju slikari Franjo Pommer (1818–76), autor albuma 15 fotografija hrvatskih književnika, i Julius Hühn (1830–96), koji je uz portrete radio i vedute gradova. Istaknuti su fotografi i Ivan Standl (1832–97), autor prve fotomonografije »Fotografičke slike iz Hrvatske« iz 1870., i Tomaso Burato (1840–1910), snimatelj triju albuma s vedutama i kulturno-umjetničkom baštinom Zadra. Do kraja XIX. st. u cijeloj Hrvatskoj registrirano je 180 fotografskih atelijera, a unatoč širenju i tehničkom usavršavanju medija (otkriće suhe ploče, smotanog filma i priručnih fotoaparata) opada vrsnoća profesionalne fotografije. Iznimke čine portreti zagrebačkih atelijera braće Gj. i I. Varga i Rudolfa Mosingera (1865–1918), koji je 1898. utemeljio Prvi hrvatski fotografski artistički zavod, a godinu poslije i Svjetlotiskarski zavod. Fotografi amateri udružuju se u klubove (prvi u Zagrebu Klub amatera fotografa 1892) radi promicanja fotografije kao oblika umjetničkoga izražavanja. Karlo Drašković (1873–1900) snima prvu moment-fotografiju »Skok« 1895; P. Salcher 1896. prvu rendgengrafiju, nepun mjesec dana nakon izuma rendgena. God. 1909. Juraj Božičević izdaje »Uputu o fotografiji«, prvi priručnik na hrvatskom jeziku; 1914. počinje izlaziti »Ilustrovani list«, prvi tjednik sa sistematskom fotoreportažom. Od 1920-ih avangardnu estetiku prihvaća Franjo Mosinger (1899–1956), a studentica Bauhausa Ivana Meller-Tomljenović (1906–88) radi fotomontaže (»Diktatura kralja Aleksandra«, 1930). Oko 1930-ih oblikuje se osebujna poetika tzv. zagrebačke škole umjetničke fotografije – Marijan Szabo (1913–67) i glavni nosilac socijalnog smjera u hrvatskoj fotografiji Tošo Dabac (1907–70), čiji ciklus »Ljudi s ulice« (1932–37) postiže međunarodni uspjeh. Ratna razaranja i obnovu zemlje nakon II. svjetskog rata dokumentirali su Ante Roca (1905–89) i Milan Pavić (1914–86). Pedesete godine XX. st. obilježene su ponovno djelatnošću Toše Dabca, autora ponajboljih portretnih fotografija kao i krajolika i kulturnih spomenika. Oto Hohnjec (1920–62) prvi je izložio kolor-fotografiju; Mladen Grčević (1918–2011) uvodi novi žanr, tzv. life-fotografiju, a Đuro Griesbach (1911–99), Vilko Zuber (1915–96) i dr. odražavaju intimističku tradiciju i izdvajaju se, pod utjecajem programa grupe »EXAT 51«, estetikom čistoga likovnog motiva. Promjena u pristupu krajoliku uočava se u radu braće Ante (1918–2004) i Zvonimira Brkana (1920–79), zanimanje za detalj i strukturu – mikrofotografiju u radu Zlatka Zrneca (1923–92) i makrofotografiju u radu Mitje Komana (1935–2002), braće Nina (1933–2012) i Josipa (1934–2006) Vranića te za fotografizam u onome Joze Ćetkovića (1940–86). Autorske domete u snimanju umjetničkih djela, poglavito arhitekture i dizajna te spomenika, dosežu Nenad Gattin (1930–88), Nedeljko Čaće (1932–89), Krešimir Tadić (1934–97), u novije doba Damir Fabijanić (1955) i Marin Topić (1956). Psihološka se motivacija prepoznaje u djelima Branka Balića (1930–76), Marije Braut (1929–2015), Milice Borojević (1938–90). Sedamdesetih god. XX. st. inovacije u fotografiji unose Josip Klarica (1946), Mio Vesović (1953), Fedor Vučemilović (1956), a prodiru i novi umjetnički nazori – od hiperrealističkih do konceptualističke pojavnosti – Željko Borčić (1942–2015), Željko Jerman (1949–2006) i Vladimir Gudac (1951). Doradba fotografije privlači Petra Dabca (1942), Nadu Orel (1939) i dr., a neoromantizam istražuje Zlata Vucelić (1942). Fotografijom se često služi i tzv. nova umjetnička praksa – Sanja Iveković (1949), Dalibor Martinis (1947) i Slobodan Braco Dimitrijević (1948). Krajem XX. st. najmlađa generacija ponovno otkriva portret, katkad reestetiziran, a služi se i postmodernističkim postupcima uz računalnu podršku – Sandro Đukić (1964), Damir Hoyka (1967), autorski tandem Sanja Bachrach-Krištofić (1967) i Mario Krištofić (1967) i dr. Prepoznatljivu autorsku interpretaciju u području modne fotografije dali su Stefan Lupino (1952) i Boris Berc (1960). Dokumentarnom fotografijom iz Domovinskog rata ističu se Antun Maračić (1950), Zoran Filipović (1959) i dr.

izvor