Fotografija

FOTOGRAFIJA,


efekti dobiveni pomoću računala: pozitiv, negativ, fotografika (gore); retikulacija, solarizacija, bareljef (dolje)
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17
fotografija (foto- + -grafija), postupak dobivanja trajne slike objekta djelovanjem elektromagnetskoga zračenja (najčešće svjetlosti, tj. vidljivog dijela spektra) na fotoosjetljivu podlogu; također i pojedinačna slika dobivena tim postupkom. Svjetlost odražena od realnog objekta projicira se na fotoosjetljivu podlogu optičkim sustavom, najčešće objektivom kamere ili fotografskog aparata (→ kamera), i uzrokuje na njoj promjene koje su kod klasičnih fotografskih postupaka fotokemijske, a kod digitalne fotografije fotoelektrične naravi. Naziv fotografija prvi je upotrijebio britanski znanstvenik J. F. W. Herschel 1839.




Fotografski postupci


Većina se klasičnih fotografskih postupaka osniva na izrazitim fotolitičkim svojstvima srebrnih soli. Među njima je temeljni, a ujedno i najstariji, negativsko-pozitivski postupak. Njime se dobivaju ne samo crno-bijele već i fotografije u boji, a može ih se izraditi na papiru ili na prozirnom filmu (dijapozitivi). U manjoj se mjeri primjenjuju i drugi postupci sa srebrnim solima, npr. preobratni postupci za izradbu dijapozitiva ili instantnih fotografija, te nekonvencionalni postupci za fotokopiranje (diazo-postupak, elektrofotografija–kserografija). Usporedno s elektroničkom obradbom informacija u posljednje se doba razvija i digitalna fotografija, koja je u nekim područjima primjene postala punopravna klasičnim postupcima.

Fotografski materijal



Prema vrsti nosača fotoosjetljivog sloja razlikuju se staklene ploče, film (od celuloznog triacetata ili poliestera) i papiri. Staklene ploče služe samo za specijalne namjene. Već prema fotografskom aparatu upotrebljavaju se filmovi različitih formata: vrlo mali format (npr. 8 mm × 11 mm ili 12 mm × 17 mm), uski film (24 mm × 36 mm), srednji format (širina 4 ili 6 cm) ili plan-filmovi (film za svaku pojedinačnu sliku). Kod filmova APS (engl. Advanced Photo System) moguće je za svaku snimku odabrati jedan od tri ponuđena formata (osnovni je 17 mm × 30 mm), uz kodno bilježenje podataka o uvjetima snimanja. Profesionalno se danas najviše upotrebljavaju uski film i srednji format, a za amaterske potrebe uski film i film APS. Izbor filma ovisi i o svjetlosnim uvjetima, pa tako postoji niskoosjetljivi (do ISO 64/19°), srednjoosjetljivi (od ISO 64/19° do 200/24°) i visokoosjetljivi (više od ISO 200/24°) film. Oznaka osjetljivosti ISO (International Standards Organization) pokazuje osjetljivost izraženu kao omjer prijašnjih standarda ASA i DIN (ASA, American Standards Organization; DIN, Deutsche Industrie Norm). Povećanjem osjetljivosti naglašava se i zrnata struktura slike, a smanjuje sposobnost razlučivanja (rezolucija). Fotografski materijali razlikuju se i po spektralnoj osjetljivosti. Srebrni halogenidi osjetljivi su uglavnom na modri dio vidljivog spektra. Da bi mu se proširilo spektralno područje osjetljivosti, u emulziju se dodaju senzibilizatori. Fotografski materijal senzibiliziran do žutozelenog područja naziva se ortokromatskim, a senzibiliziran i do crvenog područja, tj. praktički u cijelome vidljivom spektru, naziva se pankromatskim. Za posebne namjene materijal može biti senzibiliziran za pojedina spektralna područja (infracrveno, ultraljubičasto, rendgensko, gama-zračenje). Fotografski papiri različite su debljine i površinske strukture. Kontrastnost fotografije i broj reproduciranih tonova bitno ovise o gradaciji (tzv. tvrdoći) fotografskih materijala.


Fotografiranje



Bez obzira na vrstu fotografskog postupka, kreativne i tehničke karakteristike fotografije u prvom se redu određuju snimanjem. Prilikom snimanja fotograf određuje kadar, plan, rakurs i perspektivu fotografije odabirom objektiva (vidnoga kuta), položajem fotografskog aparata u odnosu na objekt, izoštravanjem te određivanjem elemenata ekspozicije. Elementi su ekspozicije otvor objektiva (čime se definira i dubinska oštrina) i vrijeme eksponiranja.
Tehničke i kreativne mogućnosti fotografije dodatno se mogu proširiti primjenom posebnih fotografskih tehnika pri snimanju (npr. filtri, posebni objektivi), pri laboratorijskoj izradbi (npr. solarizacija – slika na granici negativa i pozitiva, bareljef – efekt plitkog reljefa, fotografika – fotografija svedena na crtež i sl.) ili na gotovoj fotografiji (retuš, zračni kist, montaža, toniranje i sl.). Neke fotografske tehnike, npr. fotografija svijetlih tonova i tamnih tonova (engl. high key, low key), podrazumijevaju poseban postupak u svim fazama izradbe fotografije. Većina efekata koji se postižu posebnim fotografskim tehnikama mogu se postići i računalnom obradbom digitalne ili naknadno digitalizirane fotografije.


Povijesni razvoj



Već je Aristotel oko 350. pr. Kr. opisao pojavu slike na bijelom zidu zamračene prostorije ako se nasuprot zidu nalazio mali otvor za svjetlost. Leonardo da Vinci je oko 1500. prema takvoj ideji projektirao prijenosnu kutiju – camera obscura (tamna komora). Ona je bitno usavršena u XVI. st. povećanjem otvora za svjetlost te umetanjem sabirne leće – objektiva, čime se zadržala oštrina slike na mutnom staklu nasuprot otvoru. Kada je 1816. Nicéphore Niépce na mjesto mutnog stakla stavio fotoosjetljiv materijal, nastao je prvi aparat za fotografiranje, na principu kojega rade današnji aparati. Nakon osvjetljavanja metalne pločice oslojene asfaltnim slojem i razvijanja u petroleju, Niépce je 1826. dobio prvu uspješnu fotografiju. Postupak je usavršio L. J. Daguerre upotrebom metalne pločice oslojene srebrnim jodidom, koja se nakon osvjetljavanja razvijala živinim parama (dagerotipija, patent 1839). W. F. H. Talbot patentirao je 1841. postupak pod nazivom kalotipija, poslije nazvan talbotipija. U osnovi nepromijenjen, taj se postupak i danas rabi (crno-bijeli negativsko-pozitivski postupak). Tvrtka Sony predstavila je 1981. prvi digitalni fotografski aparat »Mavica« i otada se digitalna fotografija intenzivno razvija.



Primjena



Fotografija ima danas svestranu primjenu kao dominantna ilustracijska tehnika, osnova filma i posebna umjetnička vrsta. Amaterska fotografija najčešći je oblik amaterskoga likovnog izražavanja i slikovnog bilježenja događaja. Potrebe pojedinih područja bitno su utjecale na tehnički, ali i kreativni razvoj fotografije, što je bilo usko vezano uz profesionalnu fotografiju (novinska, modna, športska, reklamna, propagandna fotografija). Tehnička fotografija primjenjuje se u znanosti, tehnici, medicini, kriminalistici i sl., a nerijetko se služi posebnim postupcima (snimanje infracrvenim i ultraljubičastim zračenjem, radiografija, holografija, fotogrametrija, fotomikrografija i sl.). Reprodukcijska fotografija osnova je postupcima obradbe slikovnih informacija u grafičkoj pripremi tiska.