Petar Preradović

CVIJEĆE
Tebe, dušo, rad bi proslaviti
Kojom pjesmom slabog pera moga,
Spomenu ti rad bi ostaviti,
Da još živiš poslije žitja tvoga.

Ali tužan ja nijesam Petrarka,
Nit’ se nadat mogu onoj slavi,
Koja dignu na vrh sunca žarka
Neumrlost njegove ljubavi.

Ništa zato, ako i smrtno zvono
Glas jedini moje bude slave,
Ako u grob sve se sniži ono,
Što se ‘e diglo u misli gizdave:

Ti umrijeti itak nećeš sa mnom;
Tvoje ime s mojim prestat ne sme;
Jer ko sada u životu tamnom
Iz mog srca tebi niču pjesme,

Tako iz istog nicat će korijena,
Na mom grobu tebi slično cvijeće,
I cvjetat će tvoja uspomena
Dok god cvjetat bude pramaljeće.

POČETAK LJUBAVI
Mnogo putih već sam promišljao,
Ne bi li se sjetio na danak,
Kad iz moje slobode sam pao,
Duh savezo u ljubovni sanak;

Kad najprvo gipka mi misao
Ovila se ‘e uz tvoj život tanak -
Kao bršljan, koji se ‘e sastao
S jednim stablom vječni u sastanak.

Za tim znanjem zalud sam hodio,
Vrijeme gubeć u taštoj zabavi:
Nijesam mogo tog se doznat dana.

Ah tko znade čas kad se rodio?
U početku žitja i ljubavi
Naša pamet leži uspavana!

TUGA
Otkad, dušo, ti mi ode
Mome oku iz okruga,
Na srce mi pade tuga
Kao mraz na jadan cvijet.

Moje misli bez slobode,
Kano pčele usred zime,
Neće da se leta prime,
Studen im je cio svijet.

Ne znam nigdje mira za se,
Simo-tamo hodajući,
Kad sam vani, moram kući,
A iz kuće moram van.

Tako trajem svoje čase;
Vrijeme, kao iz olova,
Pritiskuje prsa ova,
Vječnost mi se čini dan.

Niti spavam, niti bdijem,
Već onako čudno j’ meni,
Živim samo u spomeni,
Da si živa još mi ti.

Jeste, dušo, reći smijem,
Da si život žića moga,
Da prva mi jes’ do boga,
Anđeo njegve ljubavi!

PAMET I SRCE
“Na prijestolu ja sjedim u glavi,
Ti u prsih niže mene doli,
Pokori se dakle ter ostavi
Vječni nemir s kog me mozak boli”

Tako pamet srdašcu upravi
Nemirnome svoj ukor oholi.
“I more je – srdašce nastavi -
Svuda niže neg bregovi goli:

Jesu l’ zato još ikad bregovi
Zapovjedit mogli da ne bije
More više njima u podnožje?

Tvoju visost bog ti blagoslovi,
Al ne diraj u pravo ničije,
Iz mog žara ti si svjetlo božje!”

KASNO!
Ti me bježiš, uklanjaš se meni,
Uskraćuješ i pozdrav mi svoj.
Kasno, kasno i zaludu sve!
Tebe slijedi duh moj neviđeni,
Pozdravlja te svaki uzdah moj.

Dost se borim i sam sobom veće,
Bježim i sam od tvog lica svud.
Kasno, kasno i zaludu sve!
Tijelo bježi, ali miso neće,
Niti ne zna iz tvog čara kud.

Kad ljubavlju sva čuvstva u slozi
Obnevide i planu u strast,
Gdje je lijeka tad ljubavi, gdje?
Lijek je samo izgorjet u njo’zi,
I ko pepeo s njome u grob past!

SAN
Nuder, ljubo, da ti pripovijedim,
Što sam snivo u prošastnoj noći:
Na moru sam uzbunjenom bio,
U brodiću slabom bez pomoći.

Crna noć je na moru ležala,
A na nebu oblak do oblaka;
Nij’ se vid’lo prsta pred očima
Od zgusnutog naokolo mraka.

Kiša pljušti strahovitim pljuskom,
Ko da hoće more prenaliti;
More kipi, ko u silnom jijedu
Kuhajući razdor strahoviti.

Gromi tutnje jekom strašne smutnje;
Strijele lete, trijesk za trijeskom gnjete;
K vodam niže oblaci se bliže;
Vode uspete oblacima prijete.

Vjetar huče, s valovim se tuče;
Val se vije, s vjetrovim se bije;
Pjena skače; morska ptica plače;
Ponor vrije; gladna smrt se smije.

Ko ljupina orahova mala
Drhće brodić moj po bijesnih vali’,
Sad ga jedan u oblake rine,
A sad drugi u ponore svali.

A ja tužan među tim strahotam
Već se vidim zalogajem smrti,
Koga ona, prije neg’ progutne,
U čeljustih simo-tamo vrti.

U zdvojenju na vrh pogibeli
Već mi sile tjelesne se unište;
Već i misli prestrašene traže
Ne u žitju, u smrti utočište:

Kad najednoć na crnome nebu
Otvore se oblaci zbijeni,
I kroz prozor milostivog neba
Do dvije zvijezde progledaju k meni.

Do dvije zvijezde – o milote, Bože!
Kao svjetla ona odveć blaga,
Kojma spomen ushićena plane,
Kad pomisli drago na svog draga.

Blago svjetlo sve sile ublaži:
Grom umukne, vjetri se utaže,
More stane kao zabliješteno,
Tmine odbjegnu, zemlja mi se ukaže.

Videć zemlju, vidim žitje moje,
Zgrabim veslo, brodić tamo skrenem;
Stignem zemlju, stignem žitje moje,
I radostju velikom se prenem.

Što je ono more uzbunjeno;
Što je onaj brodić slab slabcati;
Što su one čudotvorne zvijezde, -
Sad ću, ljubo, tebi povijedati:

Ono more – to je svijet opasni;
Onaj brodić – to je žitje moje;
One zvijezde blage, čudotvorne -
To su, dušo, meni oči tvoje!

JEZIK RODA MOGA

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga).
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči, —
To je jezik roda moga!

Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož' slavnim;
Kad ih s njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Niti bukte kroz sva bila
Ko što njeg'va rječca jedna!

Sile mu je glas olujne,
Njemu riječi te se ore,
Kao munje kad se bore,
A ko vali rijeke bujne,
Provaljuju kroz sve uze,
Listom dižu srca, duše
I sobom ih tamo ruše,
Kud im struja tečaj uze.

Molitve se kada silom
Uzneseni u mah diže,
On uznosom nebo stiže
I omili Bogu milom,
Jer mu tad je krotka sila,
Sladost nježna, vatra sveta,
S kojih ocu do djeteta
Jedino je molba mila.

Tuga, žalost, bol i muka
Sa vajom si i lelekom
Na njem ječe živom jekom;
Kad zacvili il zakuka
Koje slasti miloj sjeni,
Udesa li crnoj stopi,
U suze ti ćut rastopi;
Il ti srce okameni.

U radosti na sto struka
Sretnom čuvstvu izraz nađe
I lijeva ga ponajslađe
U miline svoga zvuka,
Probuđuju sve duhove
Dobre volje, blage ćudi,
Širi ruke, širi grudi
I u kolo ljubav zove.

Slavulj-pticu slušaj sitnu,
Kad zahladi ljetno veče,
Kako njojzi glasak teče
Na ugodu nedohitnu;
To je njegva važnost prava
U glasila drugoj slici —
Otkud ime slavulj-ptici
Njeg'vom glasu otud slava.

Ljubu pitam: je li moja —
A ona mi slatkom riječi
Svake sumnje sjen prepriječi
Veleć: Tvoja, uvijek tvoja!
O ta radost prevelika
Još se većom meni čini
Po sladosti i milini
Premiloga mog jezika!

Njime milim, krasnim zato
I odijevam svoje pjesme.
Oj! Spjevi su njemu česme,
S kojih teče obilato
I put neba silno štrca,
A odozgo rosom blagom
Po rodu se siplje dragom,
I uvela krijepi srca.

Oj! roda mi slavni glase,
Razliježi se na sve strane
Zemlje tobom opjevane
I ushićuj srca za se!
Grozno kao s božje trube
Uvjeri ih tvrdom vjerom
Da tu vrijede samo mjerom,
Kom po tebi dom svoj ljube!

ZVANJE SLAVJANSTVA

Božja sveta ruka rasu
Po širokom krugu zemlje
Razne puke i narode.
Po iskricu svakom dade
Svoga uma, svoje moći.
Komu dade oštroumlje,
Komu mudrost, komu blagost,
Komu jakost, komu nježnost,
A slavjanskom uz sve oto
Dade još i ljubav svoju,
Pa mu reče davajući:
"Najveći si i najjači
I raširen svud po zemlji,
Zato čuvar njoj mi budi!
Kad joj svijet se izopači,
Oštroumlje kad se smuti,
Mudrost kada precijeni se,
Jakost kada razdivlja se,
Blagost kada raspueti se,
Nježnost kada razmazi se:
Ti osvijesti, ti razbistri,
Ti ukroti, ti ublaži,
Ti okrijepi, ti uznesi,
Ti mi spasi svijet na zemlji!

SVRAĆANJE

Misli moje, kud bludite
u tu tamnu noć?
Kuda vjerom za nevjerom,
kud mislite poć?

Zalud vam je za Njom hrlit
kroz daljine sve,
vraćat bi ju samo mogle,
ali vratit ne.

Tuđom Ona stazom ode,
tuđin joj je cilj,
tuđe cvieće nju već resi,
ne domaći smilj.

Smirite se moje misli,
ostanite tu,
ovdje samo ako dođe,
dočekajte ju.

TUGA

Odkad, dušo, ti mi ode
mome oku iz okruga,
na srce mi pade tuga
kao mraz na jadan cviet.

Moje misli bez slobode,
kano pčele usred zime,
neće da se leta prime,
studen mi je cio sviet.

Ne znam nigdje mira za se,
simo-tamo hodajući,
kad sam vani moram kući,
i iz kuće moram van.

Tako trajem moje čase;
vrjeme kao iz olova,
pritiskuje prsa ova,
vječnost mi se čini dan.

Niti spavam, niti bdijem,
već onako čudno 'e meni,
Živim samo u spomeni
da si živa još mi ti.

Jeste, dušo, reći smijem:
da si život žitje moga,
da si prva mi do Boga,
andjeo njeg've ljubavi!

LAKU NOĆ

Sunce zađe, mrak proteže
po obzoru svoju moć;
sanak spušta svoje mreže
i sve hvata — laku noć!

Opet jedan danak prođe,
kao što će i svi proć,
dozvati ga nitko odje
već ne može — laku noć!

Dan za danom tako gine,
motajuć nam život proć,
i posljednji dok ne mine,
i Smrt reče: Laku noć!

Petar Preradović pisao je vrlo kritički o svom pesnikovanju a iskreno o svom rodoljublju. Godine 1845. piše S. Vrazu:

"Ja dobro spoznajem što sam i gdje sam na književnom našem polju — i tko zna hoću li ikad tamo stignuti gdje bih možebiti sad već bio da su okolnosti othranjenja moga drugačije bile. Sve što ja pišem, to kao iz sna vadim, iz sna prvih ljeta moga života, gdje nijesam druge glase nego materine slušao. Preveć su me tuđi običaji, tuđa čuvstva, tuđe mišljenje nadrasli, za da bih ja mogo izvorni, domorodni spasitelj postati; ja ću uvijek u sumraku basati međ tuđom noći i domorodnim danom. Po tim razlozima morao bih pero baciti, prekrstiti ruke i plakati. Ali opet pamet mi veli: s plačem nećeš ni sebi ni drugima pomoći — čini što možeš — krpaj ako ne znaš šiti. I tako, moj prijatelju! ja krpam i moja utjeha u tom stoji da i krpana haljina može biti poštena."


U pismima drugoj ženi, tada još zaručnici, Emi Regnerovoj, Preradović je često iznosio i svoju životnu filozofiju:

"Čovjek čezne više za onim čega nema ili što se boji da će izgubiti, nego za onim što mu je na raspolaganju. To je u čovjekovoj naravi, to je okrutna istina, ali ipak istina."

~

"Moj je udes težak. Po svojoj naravi, po svom najdubljem biću držim se načela da ljudima iskazujem dobro, da se nikad ne osvećujem, da čak i za neprijatelje molim, a ipak sam iskusio da me često krivo shvataju... Tako mi se često događalo u životu i još će mi se češće događati. No ja se tješim mišlju da dobro ne bi bilo nikakva zasluga, kad se ne bi moralo boriti sa zaprekama. Načelima zapisanima u svojoj savjesti neću se stoga iznevjeriti, nego ću ustrajati na putu koji spoznajem ispravnim. ...toliko sam gorkoga doživio, u najsvetijem sam bio prevaren. Stoga se u meni izgradilo načelo da o svakom čovjeku najbolje mislim i očekujem, ali sam spreman na najgore."