Dr. Olimp

Najljepši su nam trenuci u životu kada nam se prizna da smo nešto napravili, ostvarili, učinili, da smo dugo radili, nešto izgrađivali, brinuli se za ovo ili ono, ili naprosto puno vremena se posvetili nečemu što netko priznaje. Priznanje je veće i nama prihvatljivije ako je javno izrečeno, pred svima onima koji su znali da se za nešto zalažemo, a nisu marili za to, ili se nisu osobno zalagali kao mi, da se ostvare ciljevi.





Tada obično likujemo nad svima koji su, kao mi, imali šanse da budu pohvaljeni, a nisu jer smo mi bili ti koji su veći dio posla napravili od svih, ili učinili nešto što drugi nisu učinili. Obuzme nas nekakva unutrašnja toplina pa nam se zažare uši i lice, a oči zasvjetlucaju kao farovi automobila. I tada smo sretni i veseli, ponosni na sebe i svoje djelo. Osjećamo se iznad svih, nekako moćniji, vredniji.





Takvo nas osjećanje drži jedno vrijeme, a onda se postepeno vraćamo u normalu, prizemljujemo se na nivo gdje smo bili i sve nekako ide dalje kao što je i prije išlo.

Ali zbog toga i takvoga osjećaja dobijamo i poticaj da idemo dalje, da se prihvaćamo drugih stvari, da ustrajemo u njima i da nam se opet javno prizna da smo napravili nešto zbog čega nas se valja pohvaliti , uručiti nam priznanje, istaći nas iznad svih drugih.

Ponekada za to dobijemo nagradu i ponosni sm o na nju, često je znamo pomenuti, pa i vrijeme računati na vrijeme prije i vrijeme nakon te i te nagrade.





Tako nešto se i meni dogodilo. Na Varaždinskome Špancir festu, bijah pozvan od strane tamnošnjega notara. Čovjek negdje načuo da sam se posebno istakao u nekim oblastima, da sam osoba koja je sve oprobala, osoba kojoj je sve poznato, ali i osoba koja uporno ide dalje tim putem, za koji se mora dati javno priznanje i čak titula za to.

Odazvao sam se pozivu. Pristupio na Notarov štand, strpljivo saslušao njegove provjere da li sam taj i taj, da li zadovoljavam sve što je potrebno, da li su mi krvave oči, imam li podočnjake, da li mi oči svijetle kao rezerva na automobilu, da li mi je držanje tjela pravilno, ruke drhte . . .

I nakon svih tih provjera, stručno oko notara procjenilo je da sam zaista osoba koja sve zadovoljava. Nakon provjere, javno obznani da se promoviram sa danom 02.09.gospodnje 2012, godine u zvanje DOKTOR PIVA kojemu to zvanje dodjeluje AKADEMIJA ZA ŽLEPOSLOVLJE.

Nakon svečanoga govora biva mi uručena diploma








Počašćen ukazanom mi čašću, kao i odavanjem priznanja, odnosno doktorata, morao sam se isprsiti u stilu diplome i odgovornosti koje ona sa sobom povlači. Nije to samo tako postati Doktor. Za to se treba pomučiti. Tko ne vjeruje neka pita bilo kojega doktora koliko je morao truda uložiti da bi doktorirao, koliko neprospavanih noći ostaviti iza sebe, koliko crvenila u očima imati, koliko jutara na nogama dočekati . . .

U stilu doktorske titule, a vodeći brigu oko ovih kriznih vremena, (gdje se gleda na svaki novčić), pozvah društvo da ih obilato počastim.





Pri tome sam se "isprsio" i svima rekao da si toče koliko tko može, U stilu novac nije važan, samo vi dajte, neka se zna da sam od danas pravi Doktor, kojega ćete ubuduće i tako oslovljavati, tražiti stručno mišljenje , dozvoljavati da povedem važne znanstvene diskusije po pitanju teme doktorata. Novac kao nije važan, samo vi točite.





Vjerovali ili ne, ali se i točilo. Opet je ostala neprospavana noć iza mene, opet su se oči zacrvenjele, opet je jutro dočekano na nogama.

Pa sada razmislite, da li vam vrijedi sav trud koji ulažete da bi postali Doktor. Postali Netko i nešta.