Zabranjen ulaz - privatno

Koliko volimo svoju zemlju i koliko smo voljni na toj zemlji živjeti i družiti se sa drugim ljudima? Koliko zloupotrebljavamo tu zemlju i prisvajamo i ono što nije naše, kao da je naše, odricuci drugima prava na nju? Koliko daleko u tome idemo i kako se mogu ti pojedinci (na svu srecu nismo svi takvi) sprijeciti da ne zloupotrebljavaju i svojataju kojekakva prava na koje nemaju prava? Kakvi su ti ljudi koji se tako ponašaju?







Ploveci rijekom Savom nedaleko mjesta Orahova u BiH s desne obale rijeke ugledah pocišcenu obalu, neuobicajeno urednu za tu okolinu, pored mali splav od cetiri bureta od nafte, na obali nadstrešicu za nekoliko osoba a malo dalje na obali camac sa kabinom na svojim kotacima - preuredeni remorker koji je vojska nekada koristila.Nekoliko stabala vrbe uljepšava pogled na to mjesto. Na jednom stablu pricvršcena je nekakva tabla sa natpisom koji u prvi mah nisam zbog daljine mogao procitati, ali kada dodoh bliže, a ono na tabli natpis koji je napisala polupismena osoba i koji glasi :"Zabranjen ulaz privatno"

Camac sa kabinom mi govori da je ta osoba ljubitelj rijeke, mala splav i nadstrešica, da boravi puno vremena uz rijeku. Cak i obalu drži urednom i ocišcenom. Ali ma kakav i koliki je trud uložio da sve bude lijepo i ocišceno to mu ne daje ama baš nikakva prava da drugima prijeci pristup na taj dio obale. Tu nema sigurno prava vlasništva jer po zakonskoj legistlativi koja se u cijeloj Evropi primjenjuje podrucje rijeke ne može biti nicije vlasništvo. Pod podrucjem se smatra zemljište uz rijeku koje je vodom pokriveno za najvišljeg vodostaja rijeke. Podrucje koje je "rijekoljubac" prisvojio za svoje za vecih vodostaja rijeke je poplavljeno, znaci nemože biti njegovo vlasništvo.







Da li smo i mi takvi barem u malim stvarima.Koliko sprijecavamo druge da koriste sve što i mi sami koristimo pokazujuci pri tome "veca prava" u svoju korist, a na neciju štetu... Zašto je to tako?

Ovakvi primjeri govore mnogo o tim ljudima a opet s druge strane možda su se ovi s nadstrešnicama htjeli samo malo opustiti pa su opet naišli neki drugi nekulturnjaci koji su koristili njihov kutak mira. Ja sam za to da se javno dobro ne svojata jer koliko god ti voliš uživati vole i drugi. An nije ti ni čaćino ni djedovo pa da prisvajaš. A trebamo čuvati i paziti s dubokim poštovanjem jer to je između ostalog isto ono što ostavljamo svojoj djeci.