Edita Majić - razgovor o religijskim temama

First topic message reminder :

Uspješna glumica koja je napustila svjetovni život i zaredila se ušavši u najstroži katolički red - večeras će biti emisija o njoj na 2. programu u 21.35h s ekskluzivnim snimkama samostana u koji navodno dosad još nijedna TV ekipa nije smjela ući.

Wikipedija

Citat :

Edita Majić (Split, 24. siječnja 1970.), hrvatska časna sestra karmelićanka, bivša hrvatska kazališna i filmska glumica.

Započela je studij slikarstva na Pedagoškoj akademiji u Splitu kojeg je prekinula i upisala studij glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Prvu veliku ulogu, imala je u kazališnoj predstavi "Salome", splitske redateljice Nenni Delmestre. Matično kazalište bilo joj je dramsko kazalište "Gavella" u Zagrebu. Dobivala je mnoge nagrade. Na Pulskom filmskom festivalu nagrađena je 1999. Zlatnom arenom za sporednu ulogu darkerice Lili, u filmu "Da mi je biti morski pas", redatelja Ognjena Sviličića. Prestižnu nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu, dobila je za ulogu Rebecce u hit predstavi "Gorki, gorki mjesec" Teatra &TD. Za ulogu Susie Schwartz u kabareu "Črni maček" nagrađena je na Festivalu malih scena u Rijeci, te na Danima satire u zagrebačkom "Kerempuhu", dok je za pet uloga u predstavi "Odiseja 2001." dobila nagradu "Fabijan Šovagović" na Festivalu glumca u Vinkovcima 2002. Posljednji glumački zadatak imala je sinkronizirajući francuski ekološki crtić "Moj mali dragi planet".

Potkraj travnja 2004. povukla se iz svjetovnog života i otišla u samostan Sv. Josipa u španjolskom gradu Ávili, gdje je postala časna sestra karmelićanka. Samostan iz 16. stoljeća je utemeljila sv. Tereza Avilska, španjolska karmelićanka i mističarka, reformatorica reda i crkvena naučiteljica. Sestra Edita (zadržala je svoje ime) prošla je šest mjeseci postulature, a potom obukla smeđi redovnički habit i polagala privremene zavjete za tri godine. Potom polaže vječne zavjete "odnosno brak duše i Boga" i dobija crni redovnički veo.

Hrvatska katolička Crkva sve više postaje firma, a ne vjerska institucija. Čast pozitivnim izuzecima, ali mislim da je HKC u globalu krenula totalno krivim smjerom. Baš oko Božića je bio prilog na Novoj o raskalašenom životu mnogih svečenika, o obveznim župnim doprinosima koje u pojedinim župama dosežu i do 600 kuna + obiteljski dar.
Zaboravili su da bi bit njihovog posla trebala biti koncentracija na čovjeka, propovjedanje i pomoč zajednici.

Crkva bi trebala biti organizam, a ne organizacija.

Istina Teo. Trebali bi početi primjenjivati u praksi ono što čitaju u propovjedima.