Što nas evolucijska psihologija može naučiti o našoj sklonosti nadnaravnom?

Kao što nam socijalna psihologija već godinama uspješno demonstrira; ljudi su sugestibilni. Ne samo neki ljudi nekada, nego većina nas gotovo stalno. Između ostalog ta izrazita sugestibilnost je jedan od razloga zbog čega smo često toliko daleko od onog racionalnog ideala kojem svi težimo. Uz to i loše procjenjujemo vjerojatnosti, vrednujemo subjektivna iskustva puno više od znanstveno dokazanih činjenica, brzopleti smo u stvaranju uvjerenja i još tvrdoglaviji kada ih treba promijeniti. Ono što sada zasigurno znamo je da u svemu tome prste ima naša evolucijska povijest i iz nje je proizašla psihološka konstitucija s kojom se eto moramo nositi. No, iako se takva tvrdoglavost, brzopletost i neracionalnost odnosi na nebrojene situacije iz svakodnevnog života, jedna domena posebno „upada u oči“’, a to su paranormalna vjerovanja. Vjerovanja u nadnaravno; u stvari za koje ili prilično sigurno znamo da ne postoje ili za koje imamo jako malo objektivnih razloga da vjerujemo da postoje, spadaju pod kategoriju onoga što nazivamo paranormalnim vjerovanjima. Teorija o tome zbog čega smo skloni takvim vjerovanjima je bilo puno, no tek nedavnim doprinosima evolucijske i kognitivne psihologije čini se da se nazire objašnjenje kako je točno tekao proces evolucije homo paranormalisa i njegovih paranormalnih vjerovanja.

Slika 1. Kako je točno tekao proces evolucije homo paranormalisa i njegovih paranormalnih vjerovanja?



Paranormalno tebi, sasvim normalno meni

Od duhova i opsjednutih kuća do horoskopa i astralnih projekcija, sva istraživanja paranormalnih vjerovanja posljednjih desetljeća dosljedno pokazuju kako čak tri četvrtine stanovništva usvaja barem jednu formu paranormalnih vjerovanja (Moore, 2005). Niti Hrvatska tu nije iznimka (Marinović-Jerolimov, 2005). Vjerojatno se u ovom trenutku pitate što su ta istraživanja točno ispitivala, to jest što su to točno paranormalno vjerovanja? Iako se definicije razlikuju jasno je kako pojam paranormalna vjerovanja obuhvaća mnogo različitih fenomena. Neki od najčešće korištenih upitnika paranormalnih vjerovanja mjere sve od vjere u zagrobni život do vjerovanja u uroke, vještice, male zelene pa čak i Jetija. Ono što karakterizira sva ta vjerovanja jest prvenstveno da njihova istinitost ili postojanje nije empirijski dokazano, te da proizlaze iz šire, ne znanstvene, zajednice kao „zdravorazumski“ napor razumijevanja prirodnih fenomena koji se percipiraju kao „neobjašnjivi“ ili „neobični“.

Evolucijski gledano

Iako njene korijene možemo naći već u radovima samog Darwina (1859, 1871), evolucijska psihologija se tek u zadnja dva desetljeća uspostavila kao značajna nova teorijska perspektiva unutar psihologije. Cilj evolucijske psihologije bi ukratko mogli opisati kao ujedinjavanje sadašnjih problema psihologije i osnovnih principa suvremene evolucijske teorije. Kako danas znanosti, od paleontologije i geologije do komparativne anatomije i molekularne genetike, neovisno jedna od druge ukazuju na evolucijsku povijest života na zemlji, progresija psihologije u tom smjeru bila je neizbježna. U tom poduhvatu objašnjavanja i razmatranja psiholoških problema kroz prizmu evolucijske teorije istraživači su se rano susreli i sa jednom od velikih zagonetki ljudskog ponašanja, a to je sklonost ka stvaranju čvrstih uvjerenja o postojanju natprirodnih entiteta. Naime, kako je na nebrojeno mnogo načina naš mozak optimalno dizajniran (procesom evolucije naravno), jaka potreba za stvaranjem tih naoko iracionalnih paranormalnih uvjerenja se predstavlja kao izazov evolucijskim psiholozima. Evolucijski pristup ovom problemu prvi puta ponovo susrećemo već kod Darwina, a i u okviru psihologije se razmatra od njenih samih začetaka sa radovima Williama Jamesa kojeg pamtimo kao začetnika socijalne psihologije, no i puno prije kroz filozofe poput Spinoze ili Humea. Iako su od tada mnoga djela, kako filozofa tako i psihologa, pomogla u prepoznavanju nekih uzroka paranormalnih vjerovanja i svrhe koju takva vjerovanja ispunjavaju, tek suvremene spoznaje iz područja biologije, kognitivne psihologije i arheologije oživljavaju interes za evolucijsku perspektivu. U posljednjih dvadesetak godina sve se više pažnje posvećuje otkrivanju univerzalnih kognitivnih mehanizama u pozadini naših reprezentacija nadnaravnih entiteta, vjerskih rituala pa čak i organizacije moralnih i religijskih sustava, te njihovu ulogu u kontekstu prirodne i seksualne selekcije.

Pa dobro onda evolucijo, ako si tako pametna, otkud ta neznanstvena vjerovanja i zbog čega čovjek nije postao intuitivni empirist, naturalist i skeptik?




Slika 2. Još je Darwin (1871) u svom Podrijetlu čovjeka primijetio kako sve antropološke studije toga vremena, u svim proučavanim kulturama, bilježe neke forme praznovjerja, to jest vjere u nevidljive, duhovne čimbenike.

Darwin (1871) «…čim su se djelomično razvile važne komponente imaginacije, čuđenja i znatiželje uparene sa moći rezoniranja, čovjek će prirodno težiti razumijevanju svijeta koji ga okružuje, te će početi spekulirati o svom postojanju».

Još je Darwin (1871) u svom Podrijetlu čovjeka primijetio kako antropološke studije toga vremena, iako ne nailaze na univerzalnost vjerovanja u primjerice omnipotentnog boga, od razvijenih kultura do lovačko sakupljačkih plemena, svugdje bilježe neke forme praznovjerja, to jest vjere u nevidljive, duhovne čimbenike. Darwin taj fenomen interpretira kroz potrebu ljudskih bića za razumijevanjem svijeta koji ih okružuje i time opisuje ponajprije spoznajnu funkciju paranormalnih vjerovanja. Međutim, ona nije jedino objašnjenje. Danas je većinom postignut koncezus oko tri glavne funkcije koje takva vjerovanja zadovoljavaju u društvu (Dennet, 2006). Prva je bez sumnje utjeha kod patnje, boli ili straha, i to posebice od smrti. Druga, objašnjavajuća, je da pojednostavljujući prirodu daju smisao životnim događajima. Naposljetku, paranormalna vjerovanja integrirana u religijske sustave potiču grupnu suradnju, te ih se od strane takvih sustava čak i postulira kao nužni eksternalni kompas potreban da bi društvo funkcioniralo. Ipak, ne smijemo pasti u zamku preranog zadovoljavanja znatiželje i odustati od traženja daljnjih objašnjenja. Konkretno, u kontekstu evolucijske psihologije, iako postoji koncenzus da se tendencija ka paranormalnim vjerovanjima pojavila relativno rano u evoluciji naše vrste, ne postoji slaganje oko točnih mehanizama koji su vodili evoluciju tog našeg, paranormalnom sklonog, mozga. Možemo li govoriti o adaptaciji, zbog svih gore navedenih i potencijalno korisnih funkcija, ili su paranormalna vjerovanja tek nusprodukt nekih drugih adaptivnih karakteristika našeg uma? Čini se da se da su obje interpretacije barem djelomično u pravu, a kako bi otkrili evolucijske korijene paranormalnih vjerovanja potrebno se vratiti na sam početak.

Povratak korijenima

Prisjetimo se ranije navedenog Darwinovog zaključka da koncepti o nadnaravnom „čuče“ u umovima ljudi različitih kultura, rasa i statusa. Dobar prvi korak u razumijevanju tog fenomena bi svakako stoga bilo razumijevanje kognitivnih mehanizama koji ih skrivaju. Upravo na tom tragu, zanemarujući sve raznolike manifestacije i specifičnosti paranormalnih vjerovanja i usmjeravajući pažnju na njihove zajedničke karakteristike, uzbudljive i inovativne studije kognitivne psihologije religije nam sada prilično dosljedno ukazuju kako ti univerzalni koncepti (poput primjerice duhova ili duša) odgovaraju savršeno određenim evoluiranim karakteristikama ljudske kognitivne arhitekture. Ta podudarnost ih čini toliko dostupnima našem umu, toliko jednostavnima za pamćenje i što je najvažnije, toliko važnima u trenutcima kada se borimo da stvorimo smislenu sliku svijeta koji nas okružuje, da ih je gotovo nemoguće isključiti. I vrijeme je da ih upoznate.

Privedite osumnjičene

Teorija Uma

Jedan od pionira u polju kognitivne znanosti religije, Pascal Boyer preduvjetom za razvijanje vjerskih reprezentacija postulira ono što nazivamo teorijom uma ili intuitivnom psihologijom. Definirana kao atribucija svjesne namjere nekom organizmu, i simuliranje mentalnih stanja tog organizma kako bi se stvorila predodžba o njegovim vjerovanjima i namjerama, teorija uma pokazuje sve naznake evolucijske adaptacije. Kao primarni razlog razvoja te naše sposobnosti da vidimo druge osobe kao osobe, da percipiramo svoj, ali i druge umove i da razumijemo emotivne i kognitivne procese koji se u njima događaju, jest omogućavanje učinkovitijeg predviđanja ponašanja predatora i lovine. Uz to, povećanje veličine grupe i stabilnija interakcija između jedinki koja je davala velike evolucijske prednosti našim precima, stavila je i veće zahtjeve na poznavanje namjera drugih pripadnika naše grupe. Naravno, primijetiti će te da i druge životinje predviđaju na koji način će se primjerice lovina ponašati i to je svakako istina. No ono što karakterizira naše predviđanje tuđeg ponašanja nije samo uparivanje korisnih reakcija sa ponašanjem evolucijskih protivnika, već i dublje razumijevanje namjera tog ponašanja. Ona nam danas primjerice omogućava da razumijemo kako će naše ponašanje pred našim nadređenima ili potencijalnim partnericama/partnerima utjecati na naš status, ali isto tako i da uživamo u filmovima ili recimo sapunicama. Mi smo tako jedini organizmi koji se mogu uzbuditi oko ideje da Alehandro ne zna da ga je Maria prevarila sa Hoseom, koji pak ne zna da je ona u vezi sa Alehandrom koji mu je ujedno i najbolji prijatelj. Iz ovog primjera nam može biti jasnije i kako se neke evolucijski korisne adaptacije ponekad manifestiraju na potpuno beskorisne načine, te kako bi ovdje govoriti o adaptaciji za gledanje sapunica ili adaptaciji za paranormalno bilo malo preuranjeno. Ono što moramo primijetiti je kako nam ta sposobnost ne pruža samo bolje predviđanje ponašanja protivnika ili plijena (ili gledanje sapunica), već nam omogućuje da „projiciramo“ te iste umove na potpuno prirodne i nežive pojave kada su podražaji dovoljno dvosmisleni, te da objašnjavamo ponašanja životinja i ljudi kao nešto vođeno unutarnjim osobinama (npr. vjerom, namjerama, i emocijama ). Tako nam odjednom šuškanje u mraku, ili bolest koja je zapala člana naše obitelji, više nisu vjetar ili statistička vjerojatnost, već produkt nečijeg djelovanja ili većeg plana. Otkrivanje tog mehanizma otvorilo nam je sasvim nove perspektive kod razumijevanje naše sklonosti paranormalnom, a rezultati studija na tom području su ukazali na neke zapanjujuće rezultate i dali, barem djelomično, odgovore na vječna pitanja o podrijetlu duhova ili duša.

Primjerice, kada se pitamo od kuda nam dolazi koncept omnipotentnog, sveznajućeg boga, mnogi će uperiti prstom na proces socijalizacije ili adolescentskog traganja za smislom života. Neki će možda tražiti odgovor u nekom duhovnom, ne materijalnom, dijelu našeg organizma. Većina religijskih sustava je razvila složene teološke teorije kako bi uklopile sva odstupanja od onoga što smatramo normalnim fizikalnim zakonima u naše shvaćanje nadnaravnih bića, dajući time privid izrazite kompleksnosti takvih ideja. No čini se da su osnovne postavke nadnaravnog toliko jednostavne da bi ih i dijete moglo razumjeti. Štoviše, čini se da ih djeca bolje razumiju. Treba napomenuti da se ovu ideju djece kao intuitivnih teista nikako ne bi trebalo iskorištavati kao argument za postojanje boga na način na koji neki prominentni hrvatski teolozi to vole činiti. Ako išta, ti nalazi govore o našoj intuitivnoj naivnosti, o početnim ograničenjima naše svijesti i o složenosti procesa formiranja teorije uma. Naime, pogledajmo klasičan eksperiment teorije uma koji prikazuje dvoje ljudi. Nazovimo ih Petra i Lana. Lana ostavlja loptu u košari i napušta prostoriju. Dok Lane nema, Petra premješta loptu u drugu kutiju nakon čega se Lana vraća. Pitanje u testu je gdje će Lana misliti da se lopta nalazi. Odgovor je očit, zar ne?



Slika 3. Primjer testa teorije uma. Znate li gdje će Sally tražiti loptu?

Barrett i suradnici (2001) su koristeći metodu prijašnjih istraživanja teorije uma, u seriji eksperimenata pokazali kako djeca do tri godine starosti pretpostavljaju da su tuđa znanja i percepcije odraz onoga što ona sama znaju o stvarnosti. Djeca do pet mjeseci čak percipiraju ljude kao slobodne agente ne ograničene fizičkom formom, pripisujući im intuitivno kvalitete vrlo slične onome što bi kasnije nazvali nadnaravnim – dakle sposobnost prolaska kroz zidove, nestajanje itd. Međutim, kako dijete raste, sve više znanja o funkcioniranju svijeta se postepeno integrira u naš kognitivni sklop. Tako primjerice, ako trogodišnjak zna da je Petra loptu premjestila u drugu kutiju, on pretpostavlja kako će toga biti svjesna i Lana, njegov kućni ljubimac, njegova mama ili bog. Taj odgovor je tada točan (teološki govoreći) samo za boga, no netočan za Lanu ili bilo kojeg drugog čovjeka ili stvorenje. Do pete godine međutim, većina djece percipira kako vjerovanje može biti netočno, te kako će Lana misliti da se lopta nalazi tamo gdje ju je ostavila, a ne gdje je bila premještena. Drugim riječima, teorija uma se u potpunosti formira oko pete godine i ograničenja drugih bića kao svjesnih organizama postaju jasna. No, isto tako onaj početni dio „naivnog“ preklapanja ostaje aktivan tokom cijelog života omogućujući nam da prihvatimo nadnaravne koncepte. Ukratko, istraživanja sa teorijom uma su nam ukazala prvenstveno na urođenu sposobnost percepcije nadnaravnih koncepata, te kako nije potrebno tražiti izdvojene kognitivne mehanizme, složene i nadnaravne kognitivne sposobnosti ili „božji gen“ kako bi udomili tu našu osobinu.

Zanimljiv je i doprinos teorije uma u razjašnjavanju podrijetla našeg vjerovanja u život nakon smrti, koji je jedan od najstarijih oblika religijskog vjerovanja, uz vjeru u duše, demone i duhove predaka.

Američki psiholog Jesse Bering (2011) je tako pokazao kako i odrasli i djeca, neovisno o proklamiranoj vjerskoj orijentaciji ili ateističko-agnostičkom stajalištu, često na isti način percipiraju prestanak postojanja. Bering (iako naglašava urođenost vjerovanja u zagrobni život) ne smatra kako je ta osobina adaptivna, već jednostavno neizbježna zbog ograničenja naše „teorije uma“ i nemogućnosti simuliranja kako bi izgledalo kada ne bismo imali misli, osjećaje ili svijest. Ta kontroverzna propozicija, koju naziva teorijom ograničene simulacije, do sada je ekstenzivno empirijski testirana i čini se kao plauzibilno objašnjenje naše sklonosti usvajanju vjerovanja u zagrobni život i neprolaznosti „duše“. Primjerice, u zanimljivo osmišljenom istraživanju u kojem su ispitanici upitani o osobinama hipotetske osobe koje je upravo preminula u prometnoj nesreći, ispitanici su se većinom slagali kako biološke i psiho-biološke karakteristike („Da li još osjeća glad?“, „Dali čuje kola hitne pomoći kako dolaze“) prestaju. Međutim, za emocionalne i epistemiološke karakteristike („Da li je još ljut na ženu zbog njihove svađe jučer?“,; „Bi li htio biti živ“) bilo je potrebno više razmišljanja, gdje su se čak i pokoji proklamirani ekstinktivisti i ateisti, odali kao latentni dualisti, zaključujući kako te osobine ustraju. Ova istraživanja su tako pokazala drugu stranu novčića. Dok bi mogli reći da nas je teorija uma oživjela, ta ista teorija uma nam ne omogućuje da umremo, jer jednostavno nismo u stanju zamisliti kako izgleda kada naše želje, porivi i osobine potpuno nestanu.

Hiperaktivni sklopovi otkrivanja namjere

I dok su nam istraživanja teorije uma pokazala u kojem kognitivnom ormaru se skrivaju duhovi, ona nam nisu objasnila zbog čega tako često ostavljamo vrata ormara otvorena da bi čudovišta izašla. Drugi mehanizam koji se navodi kao mogući izvor religioznosti i paranormalnih vjerovanja općenito, objašnjava nam upravo to. Guthrie (1993) napominje kako kod ljudi postoji pristranost prema aktiviranju teorije uma i pripisivanju promjena u okolini ljudskim čimbenicima, čak i kada oni ne postoje, te da su ljudi iznimno osjetljivi na indikatore prisutnosti namjernog djelovanja. Taj mehanizam, zbog svoje osjetljivosti, naziva se Hiperaktivnim sklopovima otkrivanja agencije ili namjere (Hyperactive agent detection devices; HADD). Naime, takav pristran perceptivni sklop bio bi adaptivan u evolucijskoj prošlosti time što bi reakcija na nepostojeću prijetnju bila evolucijski puno isplativija nego ne reagiranje na prijetnju koja je realna. Najbanalniji primjer neka bude ovaj: -zamislimo na trenutak da smo naš davni evolucijski predak. Recimo da se zovemo Lucy i prije nešto više od 3.2 milijuna godina šećemo afričkom savanom u potrazi za ukusnim voćem, kada u grmu kraj nas nešto šušne. Samo to – šušne. Znajući što znamo o teoriji uma, preostaju nam dvije opcije – možemo šum interpretirati kao posljedicu vjetra koji struji kroz lišće ili s druge strane kao predatora koji se u zasjedi sprema da nas zaskoči. Drugim riječima, zahvaljujući našoj teoriji uma možemo zamisliti kako u grmu ima ili nema namjere. I što nam je činiti? Naravno, već vidite kako je korisnije bilo vjerovati da buku proizvodi predator, prije nego da je to samo vjetar, jer ako pogriješimo i kažemo da je vjetar, a nije bio, naš reproduktivni potencijal se naglo smanjuje. S druge strane, reakcija u kojoj bi zamislili predatora i pobjegli , neće imati ovako negativne posljedice po naše potomstvo neovisno jesmo li bili u pravu ili ne. Mogli bi stoga reći kako je ta umjerena doza paranoičnosti, iz ovog našeg krajnje banaliziranog primjera, evolucijski adaptivna. Ona ne samo da je doprinijela tome da tražimo uzroke i namjeru tamo gdje je nema, već i pripisujemo značenje te vidimo nama poznate oblike tamo gdje ne postoje. Drugim riječima, projiciramo stvari koje bi bilo korisno prepoznati i povezujemo stvari koje možda i nisu povezane, sve u cilju boljeg razumijevanja svijeta oko nas i detektiranja, gotovo uvijek kobne, namjere. I u tome smo jako dobri. Utjecaj ovog mehanizma tako primjerice vidimo u vrlo popularnim teorijama zavjera gdje teoretičari povezuju najrazličitije informacije i potpuno zanemaruju kontradiktorne dokaze, sve u svrhu potvrđivanja vjerovanja o postojanju latentne opasnosti.



Slika 3. Vrlo eksponirana slika lica s Marsa koje je potaknula mnoge da vjeruju kako se na Marsu nalaze ostatci drevnih civilizacija, usprkos izrazito maloj vjerojatnosti u istinitost te pretpostavke. Pritisak javnosti je štoviše bio toliki da je NASA radila dodatne snimke te lokacije. Naravno, kada se slika izoštrila, lice je nestalo. No, uskoro nakon toga se pojavio i Kermit. Slučajnost? Vi procijenite.




Slika 4. Kada dvosmislene podražaje povežemo sa od prije jakim vjerovanjima u nadnaravno, događaju se vrlo zanimljivi fenomeni. Odraz na staklu poslovne zgrade u Floridi, koje vjernike asocira na djevicu Mariju, vrlo brzo je postao mjesto hodočašća i nije trebalo dugo da se krenu pojavljivati i svjedočanstva o čudesnim izlječenjima. Ono što većina posjetilaca ne zna je da se takvi isti oblici javljaju i na drugim pročeljima te iste zgrade, ako je u blizini prskalica za vodu. S druge strane, ukazanje ne mora biti veliko da bi bilo zamijećeno, pa je tako ovo „ukazanje“ djevice Marije na komadu tosta prodano za cijenu od preko 20 000$ dolara

Drugi dobar primjer su fenomeni poput lica na Marsu ili lika djevice Marije na tostu, koji ne samo da pokazuju sklonost ka stvaranju smisla iz dvosmislenih ili besmislenih podražaja, već ukazuju i na važnost raspoznavanja upravo ljudske forme i ljudskih lica. Evolucijski gledajući od ne-ljudskih primata pa sve do današnjih lovačko sakupljačkih društava i naše civilizacije, pripadnici iste vrste su često jedan od najvećih faktora smrtnosti unutar vrste, stoga ovakva adaptacija nije neočekivana. Ovaj mehanizam je djelomično i odgovor na ranije spomenute studije koje ukazuju na našu sugestibilnost. Možda je najbolje opisati ovaj mehanizam kroz dobro poznatu frazu „u strahu su velike oči“. I da je doista tako pokazalo je primjerice istraživanje Houran i Langea (1996) koji su vlasnicima kuća u kojima ranije nije bilo nikakvih naznaka opsjednutost ili duhova, napomenuli da „pripaze“ na sve neobične stvari koje se događaju u kući, te da o tome drže dnevnik kako bi kasnije mogli obavijestiti istraživače. Kao što bi mogli i očekivati, vlasnici tih do tada „normalnih“ domova su uskoro počeli primjećivati nebrojeno puno „neobjašnjivih“ fenomena poput pomicanja zastora, škripanja, čudnih mirisa i promjena temperature, koji su do tada prolazili nezapaženo. U strahu se javila namjera. Tom jednostavnom manipulacijom stvorena je nesigurnost i strah, i kao što prekidačem ugasimo svijetlo prije spavanja, sav „razum“ se isključi kada se javi strah i sumnja, a iz ormara i ispod kreveta naš um krene izvlačiti duhove i vragove. Treba li nas zbilja čuditi stoga da u svijetu u kojem ovoliku nevjerojatnu sigurnost te kontrolu nad okolišem i životnim ishodima prakticiramo tek posljednjih stotinjak godina, paranormalna vjerovanja predstavljaju veliki dio našeg kulturnog nasljeđa? Ne treba čuditi isto tako niti da se učestalost takvih vjerovanja smanjuje u društvima gdje se životni vijek produžuje i gdje medicinska dostignuća i spoznaje omogućuju veću kontrolu nad životnim ishodima nego ikada do sada. Gdje je socijalna struktura stabilna i bez puno nepredvidivosti, gdje je osobna sigurnost zagarantirana zakonom te naposljetku gdje je znanstvena spoznaja smanjila prostore nesigurnosti i neznanja, razina vjerovanja u nadnaravno je niža nego ikada. Vjeruje se kako je to i jedan od razloga što se tek sada ateizam i „skepticizam“ javljaju kao prominentan i sve prihvatljiviji pogled na svijet. Do sada nam naš okoliš i psihološka konstitucija to jednostavno nisu omogućavali. Kako bi američka uzrečica to dobro sažela; „Nema ateista u rovovima (There are no atheists in foxholes)“. No naša sklonost ka traženju povezanosti, uzročnosti i smisla ima i mnogo pozitivnih strana. Znanstvena inovativnost je jedna od njih. Bez povezivanja naizgled ne povezivih stvari, znanstvenih napredaka gotovo i da ne bi bilo, kao niti jedne od važnijih prekretnica iz povijesti moje struke. Ta prekretinica je danas oštro debatirana i iz, kao što ćemo vidjeti, dobrih razloga prilično marginalizirana. Neki od vas su sigurno već pogodili – radi se o projektivnim testovima ličnosti. Ti, javnosti možda najpoznatiji, psihološki testovi, poput Roshackovih mrlja ili Testa tematske apercepcije, davali su terapeutima alat da zavire u ljudsku psihu, promatrajući na koji način ispitanici interpretiraju takve „dvosmislene“ ili čak besmislene podražaje. Nažalost, vođeni istim kognitivnim principima, ti testovi su često bili dvosjekli mač, jer su se često dvosmisleni ili besmisleni odgovori ispitanika ponovo na isti način i djelovanjem istih mehanizama, pretvoreni u smislene odgovore koji objašnjavaju motive i ponašanja tih ljudi. Neovisno o tome, u naporu da što bolje objektiviziramo te testove, pronašli smo nove metode i ponovo omogućili napredak naše spoznaje.

Ima li još nade za nas?

Suvremena kognitivna istraživanja religioznosti većinom prate ne-adapcionističku doktrinu, naglašavajući kako je religioznost definirana specifičnim setom afektivnih, socijalnih i kognitivnih osobina evoluiranog mozga te da mozak nije evoluirao specifično kako bi što učinkovitije usvajao paranormalna vjerovanja. Stoga, taj aspekt naše kognicije nije evolucijska adaptacija per se, već produkt složenog evolucijski oblikovanog krajolika koji određuje kognitivne, emocionalne i fizičke preduvjete ljudske interakcije (Atran, 2002). Na isti način na koji se prirodno usvaja jezik, kao interakcija kognitivne pripremljenosti te izloženosti sociolingvističkom okolišu (Pinker, 2002), naši temeljni kognitivni procesi i izloženost društvenom okolišu mogu uvelike objasniti i našu sklonost nadnaravnom.

Čini li to naš svijet manje čarobnim i zanimljivim? Apsolutno ne. Upravo suprotno. Odbacujući takva finalistička objašnjenja, putem znanosti smo uspjeli skinuti zastor koji je dugo stajao između nas i razumijevanja naše prirode. Tek sada, sa erom znanstvenih istraživanja naše psihološke konstitucije, otkrivamo pravu čaroliju u pričama o nadnaravnom. Tek sada shvaćamo kakvo blago se krije u našem evolucijskom naslijeđu i iz dana u dan pomoću znanstvenih napora ispisujemo sve preciznije i detaljnije upute za razumijevanje i uporabu tog našeg uma iz kamenog doba. Naposljetku, usporedimo li um i mišljenje sa sviranjem instrumenta, nadamo se da će zbog ovakvih napora buduće generacije sve manje vremena trošiti na učenje sviranja, a sve više na pisanje predivnih melodija koje čekaju da budu otkrivene.

Zanimljivost (eventualno u zasebnu kućicu – ako ima prostora)

Minimalna protu-intuitivnost (Minimal counterintuitiveness)

Jedan od najsenzacionalnijih nalaza kognitivne znanosti religije je bilo „razbijanje koda“ naših paranormalnih koncepata. Naime, pokazalo se kako gotovo sve naše paranormalne predodžbe prate gotovo identičnu strukturu, to jest sve sadrže komponentu minimalne protu-intuitivnosti (Barrett, 2000), to jest da navode informacije koje na specifičan način narušavaju naša intuitivna očekivanja povezana sa određenim „ontološkim“ kategorijama s kojima se susrećemo u životu. Dobar primjer takvog narušavanja očekivanja jest koncept duše, koja po svim osobinama zadovoljava kategoriju čovjeka, no u isto vrijeme je i nevidljiva i može prolaziti kroz zidove (Boyer, 2001). Jasniju predodžbu razina tog modela vjerovanja možemo dobiti kroz slijedeći predložak za koncept duha:

[1] ontološka kategorija: osoba

[2] narušavanje očekivanja, npr. duhovi su nevidljivi, ostale osobe nisu

[3] aktivacija ne narušenog očekivanja: osobe/duhovi imaju misli, percipiraju događaje, formiraju vjerovanja

[4] mjesto za dodatni lokalni materijal (npr. priča o nepravdi, ukleti dvorac, bijela oprava i lanci, itd.)

No koja je bi bila prednost takvog narušavanja intuitivnih očekivanja?

Pokazalo se kako takva minimalna narušavanja „ontoloških“ kategorija tvore ono što nazivamo „kognitivni optimum“, to jest dovoljno nas intrigiraju da obratimo pozornost na njih, a lagano odstupanje od norme olakšava njihovo pamćenje. Jednostavno rečeno, lakše se primjećuju i lakše se pamte, što uvelike objašnjava zbog čega su duhovi kakvim ih zamišljamo – minimalno protu-intuitivni.

Prednost minimalno protu-intuitivnih ideja (Boyer, 1998) pokazala se i u eksperimentalnim istraživanjima. Primjerice u istraživanju gdje se promatralo dosjećanje priča, dosjećanje se povećavalo ako su priče sadržavale minimalno protu-intuitivne ideje (npr. Crvenkapica i vuk koji priča), dok samo postojanje bizarnosti nije imalo utjecaj na dosjećanje. Uzrok ovome ponovo možemo tražiti u našoj evolucijskoj povijesti. Naime jasno je kako su svaka odstupanja od norme i očekivanja upravo ono na što je najkorisnije bilo obratiti pozornost te što je bilo najkorisnije upamtiti. Upravo takva odstupanja od prije poznatoga pridonose našem boljem razumijevanju svijeta, uvodeći nove potencijalno relevantne varijable koje do tada nisu bile poznate. Tu je dobro primijetiti i da na taj način usvajamo i sva ostala znanja. Naravno, sa iznimkom da neutemeljenost ovakvih informacija u stvarnom svijetu, to jest njihova protu-intuitivnosti, onemogućuje integraciju u već postojeće sustave znanja, ostavljajući ih kao zasebne kategorije, podižući im time važnost i osiguravajući njihovu transmisiju.

Izvor

Dobar tekst ...vrijedi procitati koga interesuje ta tematika

Citat :

Ipak, ne smijemo pasti u zamku preranog zadovoljavanja znatiželje i odustati od traženja daljnjih objašnjenja.

i sa ovim se slazem ..nikad se ne treba zadovoljiti tek reda radi objasnjenjem i time zadovoljiti nasu znatizelju uvijek treba istrazivati traziti i polako cemo shvatiti mnoge stvari sto su nam u prvom trenu mozda neshvatljive .....