Zašto ?

Na rijeke i riječne tokove odlazim kako bih se odmorio od svakodnevnice, kako bih promjenio sistem života, usvojio nove dnevne navike a najviše kako bih bio u prirodi, uživao u blagodetima prirode, lijepim pejzažima, svježem zraku i miru koji u njoj vlada.





Ma koliko se trudio da uživam u prirodi i okolini koja polako promiče pored mene ( ili ja polako kroz nju plovim), uvijek me bolno u oči ubodu scene kojih vas u ovoj pričici sa rijeke Gline neću poštedjeti.





"Civilizacijski" postupci građana, ako ih tako smijem nazvati, vidljivi su u cijelom riječnom koritu te prelijepe rijeke. Negdje više, a negdje manje izraženi. Postupci kojih se osobno sramim, mada nisam nijednom gestom za njih kriv.





Možda bolje da ih ne zovem "postupci" već nekako drugačije, teže i primjerenije činu koji je proizašao iz takvih postupanja prema svojoj i tuđoj okolini (rijeka ipak nosi dalje sve ono što kod sebe u nju ubacimo). Možda da ih nazovem barbarskim činom prema prirodi.





Jer tako bezobzirno bacati kojekakvo smeće, teško razgradive predmete od stakla i PVC-a, leševe uginulih životinja upakovane u najlonske vreće i tko zna čega sve ne u jednu nikome krivu i dužnu rijeku, za mene je barbarski čin. Čin potpunoga prezira prema prirodi, prema okolini koja nas okružuje, prema okolini drugih ljudi kroz koju protiče rijeka.





Eh kada bi nam barem mogla potkazati sve one koji su je nagrdili. Kada bi mogla direktne krivce kazniti, pitanje je da li bi pokazala takvo barbarstvo u kažnjavanju ili bi svojim vodama blago pomilovala krivce opraštajući im za ovaj put sve njihove greške.





Vjerujem da bi rijeka bila blaga u kazni, ali ja ne mogu to biti. Krivim ih i okrivljujem za sve ono što učiniše rijeci svojim necivilizacijskim postupcima. Svojim neshvaćanjem prijeke nam potrebe za čistim okolišem. Krivim im jer izgubiše pamet, ili je nikada nisu niti imali i baciše nešto u rijeku . Nešto čije mjesto nije u rijeci.

Joj ljudi su zbilja nemarni. Od kada znam za sebe ne sjećam se da sam ikada bacila papirić na cestu ili putem, uvijek bi zgužvala papir i nosila ga do prvog koša za smeće ili ka stavila u đep pa do kuće. I dan danas kada se iznosi smeće ja uvijek mislim kako ga ja baš imam najviše u cijeloj ulici. Cijelu hrpu glomaznog otpada svake godine izbacim van. I kada onda vidim djecu kako idu putem do škole i kada pojedu pecivo papir bace sebi iza leđa ili samo u stranu, skočila bi im na glavu.
Bonton i kultura se ući u domu svom, a ti što bacaju po svuda sve i svašta, to govori sve o njima i njihovom odgoju.
I najtužnije od svega je što se ti takvi ni neće nikada naučiti kulturi sve dok ih se udari po đepu, odnosno prisili da smeće izbace onda kada je to komunalno objavilo da će odvoziti, a ne u kanale i rijeke ili po šikarama.