Međuljudski odnosi

Odnosi među ljudima doživljavaju duboku krizu.
Sve više je usamljenih, neshvaćenih, nesretnih.

Kao zombiji tumaramo svijetom u potrazi za nekim tko bi nam dao malo ljubavi, razumijevanja i pažnje.

Nažalost, što intenzivnije tražimo takvu osobu, ona nam sve više izmiče.
Da li je razlog u njima ili u meni?

Gdje je problem? Možda nisam dovoljno lijepa?

Da, procvala je industrija ljepote. Na tisuće krpica u mom ormaru, cipelama i torbicama ni broja ne znam, bezbroj kremica, parfema, raznih ukrasa. Naušnice na sve strane. Više nema mjesta na tijelu na kojem nisu bile, a ja još uvijek usamljena, u stvari sve više. Da, možda frizura, ili boja moje kose?
Ne, nije ni to.

U meni čežnja sve veća,
a srodna duša sve dalje.

Eto, na samom pragu odustajanja, najednom shvatim da nije problem u onom na meni, nego u onom u meni.
Pogledom uprtim u svoju nutrinu, iznenađena i zbunjena, shvatim da sam jedinstvena i lijepa baš takva kakva jesam!

Ništa ne treba mijenjati izvan moje nutrine,
pa ni onu izdajničku dlaku na nozi,
ne treba brijati. Ako išta treba mijenjati, onda je to moj odnos prema drugom biću!

Svi ti drugi ljudi oko mene, također su prekrasni i jedinstveni u svojoj Biti.

Moj odnos prema sebi samoj, ali i prema tom drugom Biću mora biti drugačiji.

Prihvatiti u potpunosti sve oko sebe,
bez potrebe za kontrolom i dominacijom,
bez potrebe da svoja uvjerenja, navike i poglede namećem drugima,
odraz je ljubavi koju dajem.

Znam nije lako!

Uvjetovani smo već od rođenja da netko drugi zna bolje i točnije što je za nas dobro, a što ne. Ako se ne ponašam onako kako onaj drugi želi, neću biti dovoljno dobra i neće me voljeti!

Ta igra je toliko zarazna da se i ja igram,
čak i uživam u njoj.

Ti drugi oko mene, također bi se trebali ponašati onako kako ja mislim da je dobro! Ako to ne rade, znači da me ne razumiju,
ne vole i ne trebaju!
Otpor i trenje između nas postaje sve veći,
a mi smo sve dalje jedan od drugog.

Sada ovako usamljeni, svatko u svom zatvoru kojim se sam osudio,
sanjamo ljubav!

Prošećimo sada do neke livade, na kojoj žive u skladu i ljepoti beskrajno puno različitih energija, a da nema ni malo međusobnog trenja i kontroliranja.

Cvijet raste, miriše i uživa u zagrljaju potpuno drugačije travke.
Zrači ljepotom dok hrani nekog leptirića svojim nektarom, ne zahtijevajući od njega da promjeni svoje navike ili izgled krila.
Ni leptirić ne prigovara boji latice.
Prepoznaje u cvijetu samo ono najbolje,
a za uzvrat daje ono najbolje iz sebe.

Nije li to ono što tražimo?

Da, to je to!

Pa tada krenemo od sebe, jedino od sebe!

Hranimo svoju okolinu onim što je najbolje u nama, svojim nektarom. I nije važno koje navike i izgled ima onaj kome dajemo!

Važno je da i ta osoba ima svoj nektar koji će se osloboditi kada shvati da ga se ne prosuđuje po navikama, izgledu ili boji kose.

Kada smo prihvaćeni u potpunosti baš onakvi kakvi jesmo u svojoj Biti,
još samo preostaje ljubav,
ljubav koja se širi zarazno i divlje,
upravo onako kako se proširila i potreba za kontrolom svega oko nas!


Izvor

Uvjetovani smo već od rođenja da netko drugi zna bolje i točnije što je za nas dobro, a što ne. Ako se ne ponašam onako kako onaj drugi želi, neću biti dovoljno dobra i neće me voljeti!

da...mnogi jesu uvjetovani, ali znamo da je to pogrešno jer...Ratnici svjetlosti ne trate svoj život kako bi u njemu igrali uloge koje su im drugi dodijelili.