U ritmu djeteta - emocije

Osim privremenih osjećaja, postoje i osjećaji karaktera - ličnosti. Ovi osjećaji mogu biti prisutni tijekom cijelog našeg života.

Šećete plažom, uživate u sunčanom danu i pijesku kroz koji hodate. Vaše dijete veselo skakuće okolo i poziva vas sa svojim smiješkom da činite isto. Odjednom, sve se promijeni. Dijete počne plakati.

Nije vam na prvi mah jasno što se uopće dogodilo, a onda ugledate veliki kamen i ozlijeđeni palac vašeg djeteta. Dijete plače. Vi ga grlite i tješite. Nakon svega pet minuta, dijete se digne i nastavi skakutati okolo kao da se ništa nije dogodilo. Bol je prošla, kao i tuga pa se dijete nastavlja bezbrižno igrati.

Ovakva vaša i djetetova reakcija te pobuđeni osjećaji su trenutni, u skladu sa situacijom, ali čim se bol stabilizira osjećaji tuge i iznenađenosti prolaze. Privremeni, trenutni osjećaj traje do pet minuta. Moguće je da ga produžimo ukoliko se prisjećamo situacije, u ovom primjeru kamena, plača i boli zbog udarca. Nakon tjedan dana, prisjećanje ovakvog događaja blijedi i gubi na intenzitetu. Privremeni osjećaj traje kratko i vezan je za konkretan događaj.

Osim privremenih osjećaja, postoje i osjećaji karaktera, odnosno ličnosti. Ovi osjećaji mogu biti prisutni tijekom cijelog našeg života ukoliko ih ne osvijestimo i ne radimo na sebi. Premda se vjeruje da su genetski naslijeđeni jer grade bazični karakter osobe, ovi osjećaji nisu stvarno urođeni. Oni se grade u ranom periodu života i rezultat su odnosa između djeteta i primarnih skrbnika najčešće roditelja.

Vratimo li se gore navedenom primjeru, možemo pojasniti kako roditelj utječe na razvoj djetetovog osjećaja karaktera. Recimo da je ovaj roditelj došao do uplakanog djeteta i zbog svog osobnog pretjeranog straha, odveo je dijete doktoru uz jasne upute djetetu: "Sljedeći put nemoj skakati okolo, vidiš kako si se ozlijedio. Moraš biti miran i lijepo hodati uz mene da se ne bi sve ovo ponovilo, dobro?“. Roditelj iz našeg primjera je postupio prezaštitnički. Odveo je dijete doktoru premda je bila samo površna rana i dao je jasnu uputu djetetu da ne skakuće okolo, tj. da se ne ponaša kao dijete već poput odrasle osobe. Ukoliko dijete dobije slične poruke više puta, tada ono može razviti ljutnju u sebi.



Uplašeni roditelj ga sa takvim uputama guši te od bezazlene igre i povrede napravi ozbiljnu situaciju. Najvjerojatnije će tu ljutnu početi izražavati prema svojim vršnjacima, što onda podrazumijeva manji broj prijatelja u životu tog djeteta. Kada ovo dijete odraste, moći će se reći da ima ljut karakter, a što je zanimljivo, mnogi će vjerovati da se ono upravo takvo rodilo.

Baš kao što svaki osjećaj može biti privremen, tako može biti osjećaj našeg karaktera. Ljutnja, strah, tuga i sreća su bazični osjećaji ljudske vrste. Oni su univerzalni i ljudi ih doživljavaju neovisno o kulturi, spolu, dobi, rasi. Dakle, za ljude koji djeluju bazično uplašeno tijekom duljeg perioda vremena, može se reći da imaju uplašeni karakter. S druge strane, za ljude koji su pretežno ljuti, može se reći da imaju ljut karakter itd.

Osoba može izražavati cijelu paletu osjećaja na površini, dok se istovremeno duboko u sebi bazično osjeća preplašeno, ljuto, tužno ili sretno. Kao što je već napomenuto, osjećaji karaktera se ne mijenjaju brzo, ali radom na sebi, osoba može prepoznati svoj bazični osjećaj, može prepoznati kako utječe na razvoj bazičnog osjećaja karaktera svog djeteta i tada može donijeti odluku hoće li nastaviti tim putem ili će nešto promijeniti kod sebe, a onda i u odnosu s djetetom.


Preuzeto s: Ordinacija.hr