A što kad zapne; vrata bez vratiju

Kad udarimo o zid, sljedeći logični korak je ne lupati glavom o njega.

~Stephen Harper

U budističkoj zen praksi, ljudi se često osjećaju kao da su „zapeli“ u životu. Čini im se da se, unatoč svom teškom radu, obrazovanju i uspjehu, ne mogu pomaknuti preko toga što ih je zaustavilo. To se iskustvo često opisuje kao „udario sam o zid“. U zenu, tu barijeru zovemo „vrata bez vratiju“.

Sresti Vrata može biti jedan od većih izazova u životu. To je točka u kojoj sva vaša rješenja ne funkcioniraju i gdje sve što ste do tada naučili ima malo vrijednosti. Nažalost, bez obzira na to koliko inteligentni, talentirani ili utjecajni jeste, Vrata ne diskriminiraju. Jednom kad udarite o njih, ne možete ih izbjeći.

Kada se nađete u tom zaglavljenom položaju, prva stvar koja će vam pasti napamet jest da probat “gurati dalje naprijed“. Činit će se savšreno prirodnim da se pokušate više truditi na poslu, da se više fokusirate na svoju vezu, ili da se posvetite vježbanju itd…Kada ništa od toga ne bude funkcioniralo, možda ćete se odlučiti za neku radionicu, samorazvojnu knjigu ili čak pokušati pronaći gurua. U tome nema ništa lošeg, no što ako se, nakon svog tog truda, i dalje budete nalazili na istom mjestu?Što ćete tada učiniti?

Kada se obrasci lome, novi svjetovi izranjaju.

~Tuli Kupferberg

Iz zen perspektive, zaglavljenost je znak da vas je sustigla vaša ljudskost. To je mjesto na kojem ćete se ili suočiti s ograničavajućim aspektima bivanja čovjekom (i.e. vašim karakternim manama, a svi ih imamo!) ili prihvatiti činjenicu da će vaš život od tog trenutka nadalje biti ništa drugo doli varijacija na iste stare teme.

Prolazak kroz Vrata zahtijeva lom stiska vaših perspektiva, vjerovanja i mišljenja o sebi i drugima. Lom stiska onoga u što vjerujete je težak ako se uzme u obzir to kako naš mozak funkcionira. Recimo, uzmite trenutak i pokušajte prestati misliti. Sada, pokušajte prestati pridavati značenje tome što mislite. Zbunjeni? Ne čudi me. Da biste prošli ovu barijeru morate dublje prodrijeti u to što vas sprečava da se pomaknete prema naprijed u životu.

Zaglavljenost je, djelomično, rezulat nerazumijevanja prirode misli. To je stanje u kojem smo zapeli u konstantnom dijalogu u vlastitoj glavi i nemamo više pojma je li on stvaran ili nije. Razmislite o tome. Od jednog trenutka do drugog, ne evaluirate li stalno, ne pozicionirate li i ne reagirate na sve u svojem svijetu? Kad ste zaglavljeni obično je prva „Zašto stojim na mjestu?“ , a sljedeća misao: „Koga mogu pronaći da mi pomogne da se pomaknem?“ i konačno ona česta „Što ne valja sa mnom?“ Sve te stvari se s vremenom pomiješaju i na kraju odluče o tome koliko ćete daleko stići u životu. Tako da, čak i ako se sada smatrate uspješnima, prije ili kasnije naći ćete se na mjestu na kojem će korisnost svega što imate u glavi nestati.

U trenutku mentalnog kaosa rijetki od nas zastanu da se upitaju da li je značenje koje pridajemo mislima zapravo stvarno. To je izvor Vrata. Vrata ne postoje u svijetu. Ona ne postoje u stavovima i ponašanjima ljudi oko nas, niti postoje u okolnostima koje bi nas trebale spriječiti da napredujemo. Drugim riječima, ona su vaša vlastita kreacija. Ova problematika je osnova zen treninga.

Prepreke su poput divljih životinja. One su zapravo kukavice, ali će blefirati ako mogu. Ako vide da ih se bojite, skočite će na vas; ali ako ih pogledate ravno u oči, nestat će vam iz vida.

~Orison Sweet Marden

Prvi korak za prolazak kroz Vrata je stjecanje perspektive. Morate razviti kapacitet da promatrate što se događa u vašoj glavi u stvarnom vremenu; jedna od najboljih metoda da to učinite je zen meditacija ili „zazen“.

Novopridošli u zazen često ga nalaze iznimno teškim. Ljudi kreću u praksu s mišljenjem da je puko sjedenje na tepihu ili jastuku lako: nije. No ako ustrajete u njemu, razvit ćete sposobnost da vidite svoje misli u vezi s tim što se stvarno događa oko vas i da se odvojite od njih. Kroz konzistentni trening, možete se disocirati od značenja koje prirodajete mislima; to se zove „otvoriti Vrata“. I ta vas sposobnost tada čini snažnijima i snažnijima, i Vrata se sve više i više otvaraju.

Na kraju, prolazak kroz Vrata zahtijeva da razvijete razumijevanje toga što je stvarno i što nije. Zen studenti početnici većinu svoje energije fokusiraju na to. Nakon početnog iskustva stvarnosti nastavljaju s ponavaljanjem toga , stalno iznova. I što to više rade, to Vrata više padaju u pozadinu, i iskušavaju sve više slobode u svom životu.

Netko je negdje, jednom, rekao da je moguće nikad se ne osjećati kao da stojimo na mjestu. To je postalo uvriježeno mišljenje, no nakon deset godina zen prakse, ne slažem se s tim. Čini mi se da ako ne udarate Vrata bez Vratiju, da ne dobivate najviše što možete iz života.

Osjećaj da ste zapeli na mjestu može biti strahovit izazov. S druge strane, „udariti o zid“ je preduvjet rasta. Rano u mom zen treningu, moj mi je učitelj rekao : „Ako se posvetiš zenu, i ne odustaneš, pronaći ćeš ono za čime si tragao“. To je bilo u trenutku kada sam se osjećao kao da sam totalno zaglavljen na istoj točci u životu. Na sreću, posvetio sam se zen praksi, s vremenom sam prošao kroz Vrata.

Danas isto to kažem vama. Ako se osjećate kao da stojite na mjestu, nemojte odustati. Jednostavno rečeno, život traži više od vas.

Živjelo stajanje na mjestu!

Mark Eckhardt

Osjećaj da ste zapeli na mjestu može biti strahovit izazov.


naravno da je izazov, meni osobno je to uvijek izazvov, zato bih izostavila riječ ''možda''. mislim da se svatko, prije ili kasnije, osjeti kao da je zape na mjestu. ali, da li ćemo ostati stajati na tom m jestu ili ikći dalje, ovisi o nama. nikada ne treba odustajati, uvijek se držim toga. jer, ići dalje, ići ''protiv'' osjećaja stajanja na mjestu - po meni je samo još jedan stupanj inicijacije. nema odustajanja. život je borba.

S druge strane, „udariti o zid“ je preduvjet rasta.

apsolutno. za one koji to spoznaju, prepreke su uvijek preduvjet rasta.