Koliko cijenimo svoj zarađeni novac

Radimo ko "životinje", ubijamo se do zadnjih atoma snage, a novci koje za to dobijemo (ne mogu reći zaradimo jer ono što dobiijemo je premalo u odnosu koliko radimo) su nikakvi. Ljuti smo, nezadovoljni, bijesni jer jedva spajamo kraj s krajem i to je razumljivo, ali cijenimo li mi te naše novce (ma kakve takve) dovoljno....

Prije par godina pročitala sam članak koji je napisao Slaven Bilić u jednom listu, koji mi je dao za razmišljati , pa ga evo i ovdje:

Citat :

Samo papci sve hoće mukte

Kad je jedan američki menadžer rekao da ne bi ostavio ni dolar kusura u trgovini, pomislio sam: 'Koji papak!' A problem je u nama, Hrvatima. Ne cijenimo ni svoju kunu ni rad.

Prije otprilike dva mjeseca najpoznatiji svjetski menadžer Jack Welch u Lisinskom je održao predavanje. Otišao sam ga poslušati, a razgovor s njim vodio je Goran Milić. Između ostalog, upitao ga je što bi napravio kad bi u trgovini kupio proizvod koji košta 99 dolara i platio ga novčanicom od 100. Bi li tražio ostatak?

Zatečen pitanjem, odgovorio je da bi. Na to mu je Milić rekao neka zamisli situaciju da prodavačica u blagajni nema dolar i mora otići u drugu trgovinu kako bi razmijenila novce. A na blagajni je nekoliko već nervoznih kupaca koji čekaju u redu. Welch je rekao da ga to ne zanima i da bi on čekao svoj dolar. Još je usput malo oprao Milića kako može postaviti tako glupo pitanje.

Moram li vam napisati kakve su bile reakcije hrvatskih ekonomista u dvorani? Bili su razočarani Welchovim stavom. Naravno da sam si i ja u bradu promrmljao: "Kakav papak!"

Tko je u pravu? Welchov stav nije samo njegov. Niti samo američki. To je razmišljanje velike većine zapadnog svijeta. Nije to stvar škrtosti, već odgovornosti prema novcu. I ne samo prema novcu, već prije svega prema sebi, odnosno radu koji si uložio da bi zaradio taj novac. I taj osjećaj, taj respekt se na neki način ugrađuje u djecu od malih nogu, kroz kućni odgoj, školu…

Mi Hrvati smo često ona druga varijanta. Ne cijenimo kunu, tj. ne cijenimo rad. Stavljamo u prvi plan neke druge vrijednosti. Dižemo kredite i kupujemo skupe aute, imamo najbolje mobitele (a onda nemamo za gorivo ili za račun mobitela)…

Mislimo da će naše probleme riješiti netko drugi, ili čak da će se oni riješiti sami od sebe. I onda dođemo pred zid. I teško je naći izlaz. Okupani suncem, ispijajući kavu za stolovima kafića kujemo planove, razglabamo o stotinama tisuća eura, sanjarimo o velikoj budućnosti.

I nema tu ništa loše. Po mom mišljenju, snovi su najveći pokretač. Kako kaže Mick Jagger, kad izgubiš snove, izgubit ćeš razum. Ali kod nas često sve ostaje na priči. I onda prođe vrijeme. Pregazi nas život. Postanemo grintavi, nezadovoljni, frustrirani. I krivimo druge.

Da se razumijemo, situacija u našoj zemlji je teška. Mladi imaju osjećaj da nemaju perspektive. Ali ide nabolje. Stvari se mijenjaju i znam dosta ljudi koji su radom stekli uvjete za pristojan život. Neki školovanjem, drugi svojim novim idejama. Neki hrabrošću da probaju nešto pokrenuti. Sve je to rad. Trud. Svakodnevni. Dugoročni. Često neperspektivno stanje samo koristimo kao alibi za nerad. Ne kažem da je lako, ali treba probati. Sedmi macchiato nam sigurno neće donijeti progres (btw. ja ih popijem šest, sedam).

Kako se kaže: "Nemojte samo sanjati sreću, jer ćete je prespavati."

Ne znam zašto smo često neodgovorni prema sebi i životu. Možda je to ostatak bivšeg sistema gdje je vladala ona tzv. kolektivna odgovornost. Ali to je gotovo i morali bismo okrenuti svijest. Početi biti odgovorniji prema sebi, djeci, prijateljima, zajednici. I više cijeniti rad i trud. A opet zadržati dio svog mentaliteta. Ne postati rob rada. Ne kao Nijemci za koje kažemo da žive da bi radili.

Nego raditi da bismo živjeli. Treba uživati u životu. Jedan je i jedini. A ne postati njegov rob. Ali neradom isto postajemo robovima života, jer ništa sebi ne možemo priuštiti. Dakle, treba naći nekakvu sredinu. Da bismo to postigli trebamo u prvom redu postati odgovorniji.

P.S. U drevnom Japanu jedan od njihovih careva jednom je skupio najveće japanske mudrace i zatražio od njih da naciji napišu osnovne životne mudrosti. Nešto bez čega nema uspjeha u životu. Nakon nekog vremena vratili su se s tisuću stranica. Car im je rekao da je to previše i da skrate. Opet su se zatvorili i nakon nekog vremena došli sa sto stranica. Ljutiti car rekao je da je i to previše, uzeo papir i olovku i napisao jednu rečenicu: Nema besplatnog ručka! To je to.

by Slaven Bilić

Zanima me što imate reći o ovome što je, po meni jedan poprilično inteligentan čovik napisao...

"Nije to stvar škrtosti, već odgovornosti prema novcu. I ne samo prema novcu, već prije svega prema sebi, odnosno radu koji si uložio da bi zaradio taj novac. I taj osjećaj, taj respekt se na neki način ugrađuje u djecu od malih nogu, kroz kućni odgoj, školu…

Mi Hrvati smo često ona druga varijanta. Ne cijenimo kunu, tj. ne cijenimo rad. Stavljamo u prvi plan neke druge vrijednosti. Dižemo kredite i kupujemo skupe aute, imamo najbolje mobitele (a onda nemamo za gorivo ili za račun mobitela)…"


Odlično je to rekao..
Ja bih također čekala svoju kunu tj dolar. Ostavim one žute na blagajni samo kad mi se jako žuri ili me neko iza gura, i nabija mi nervozu. To ću u trgovini uraditi, ali u kafiću ako imam kunu viška uvijek ju ostavim osoblju, jer nije lako posluživati gomilu svakakvih ljudi i slušati njihove žalopojke i probleme i uvijek im se cerekati.