Krešo - veliki rijecni prijatelj

Dugo se kolebam da napišem jednu pricicu o svojim prijatelju, rijecnom kolegi i rijekoplovcu Kreši. Nije da je ne želim napisati, nego neznam kako bih je zapoceo. Cime zapoceti pricu o jednom obicnom covjeku, koji se nicim ne razlikuje od drugih ljudi, a opet tako neobicnom da mi je prirastao srcu kao da se cijeli život znamo i poznamo.





Sve je pocelo prošle godine negdje u februaru mjesecu kada sam došao u Sisak izvidjeti gdje bih mogao smjestiti svoju brodicu koju sam kupio u Slavonskom Brodu i imao namjeru da je baš u Sisku vežem i držim je na vezu.






Našli smo se na obali Kupe na njenom 4. km. Krešo je došao obici svoj camac, svoju "Zipku", koju ima tu na vezu. Rijeka je jako narasla i nosila svega i svašta tako da je bilo korisno da se obide camac da ne bi nešta po zlu krenilo.





Zapoceo sam razgovor s njim o rijeci, neiscrpnoj temi za razgovaranje ljudi koji je vole i pokušavaju proniknuti u njene cudi, nastavismo ga u obližnjoj gostionici i do sada nikako da iscrpimo sve teme zapocetoga razgovora. Do sada saznah da je na rijeci odvajkada i gotovo uvijek.





Na rijeci provodi svoje umirovljenicke dane, plovi njome svojim camcem za koji ima motor Tomos od 10 KS, lovi ribu iz nje, pa ako je ulovi malo više onda napravi kotlic za društvo, koje ga hvali i kao kuhara.





Zimi redovito dolazi na obalu Kupe, malo obide svoju "Zipku", susretne se sa prijateljima pa uz razgovor ili picence prekrati si vrijeme.
A ljeti... e tada prosto oživi, podmladi se, dobije nekakvu novu energiju i preokrene cijeli sistem dotadašnjeg zimskoga života.

Ljeti, odnosno vec u proljece kada se rijeka smiri, a dani postaju topliji, malo nizvodnije od gradskog kupališta Sišcana, u vrbiku izraslom izmedu nasipa i obale rijeke Kupe, na zaravnjenom platou iskrcenom od žbunja, postavi svoj šator zajedno sa svojim dugogodišnjim društvom "šatoraša".











Preseli tamo sve što mu je potrebno za život, instalira si rijecnu kuhinju sa protocnim lavaboom i useli u šator.





Gotovo sve tople proljetne, ljetne i prve jesenjske dane proboravi ovdje na obali rijeke. Društvo mu je raznoliko po godinama i profesiji, a jedinstveno po tome što voli rijeku, rijecni mir i prirodu.








Kuci, u stan u gradu navrati kao gost da ga obide, vidi da li je sve u redu, popuni zalihe, pa opet nazad na rijeku. I supruga je sa njim na rijeci. Sinovi mu poodrasli, poženili se i zasnovali svoje porodice, te žive odvojeno od njega. Svakodnevno sluša radio i ako bi najavili veci poremecaj vremena dobro zabarikidira šator i u stanu saceka da nevrijeme prode i onda evo ga opet na rijeci. I tako iz godine u godinu, vec desetljecima.








Ponudio mi se da mi pripazi na moju brodicu i od dana kada je ona uplovila u Kupu vodi brigu o njoj. Za lijepoga vremena sjedi na krmi, pijucka kakvo picence što ostavimo u kabini brodice, postavi štap i peca ribu. Uživa satima na suncu u koritu rijeke i moga "Olimpa" tetoši kao staroga prijatelja.

A što se tice rijeke, živa je enciklopedija svih pojava, zbivanja ili neobicnosti na rijeki. Sve o njoj zna, prati i uvijek je spreman pomoci. Uvijek sa sobom nosi fotoaparat tako da fotografira sve šta mu se ucini zanimljivo.





Eto toliko o jednome obicnom covjeku, ljubitelju i štovatelju rijeke i prirode, covjeku kojega neobicno cijenim kao poznavaoca rijecnih cudi, ali i covjeka koji je covjek prema svima i svi ga kao takvoga vole. Covjeka obicnoga, ali tako neobicnoga....

Tako malo čovjeku treba da bi bio zadovoljan.

Moj muž zna reči -"Kada ostarim, a do tada si mislim kupiti komad zemlje uz Dunav, selim se tamo. Napravit će o si brvnaru, a ti skupljaj boce tako da možeš slati poruke u boci svojim prijetljima"
Šalimo se tako, ali vjerujem da će biti kao je zamislio komad zemlje uz Dunav, mala brvnara, ali i internet na stiku za mene hhhhhhhh