TID 2010. Kanuom po Dunavu Mohac - Beograd

First topic message reminder :

NAPOMENA: Ovu pričicu ću postavljati idućih nekoiko dana, pa vas molim za strpljenje


Doživljaje i utiske sa ovoga putovanja prvenstveno dugujem njima:
Dejanu (osoba koja stoji u sredini oslonjena o stolicu) - velikom entuzijasti što se tice plovidbe na vesla po rijekama, majstoru za regate i sve oko njih, velikom drugarcini, prijatelju i covjeku... i
Pedi (osoba desno od Dejana) - strpljiva, dobra duša koja brzo uci i usvaja nova znanja, tolerantna i nadasve ugodna i prijazna mlada osoba. (Moramo mu naci primjerenu djevojku).
Hvala im za trud, strpljenje i pomoc koju su mi pružili. Našim rastankom u Beogradu zapocelo je poznanstvo i prijateljstvo koje ce se nastaviti ne samo na Dunavu vec i na drugim rijekama. Pa krenimo:
Na poziv Dejana da se pridružim TID-u ucinio sam to bez puno planiranja i premišljanja. Unazad nekoliko godina sam želio pristupiti toj najvecoj medunarodnoj regati, regati medu regatama, ali nisam znako kako i kome se javiti.



I eto poziv je stigao, pripreme sam obavio, zatražio i dobio pomoc forumaša - rijekoplovaca i rijekoljubaca, otvorio si "sva vrata" i krenuo. Svojim automobilom došao u Beograd, pretovario plovilo i opremu na Dejanov automobil, te zajedno s njim i Pedom iz Beograda se uputio u Mohac.



Uz put smo malo svratili u Backu Palanku, zatim u Sombor, kod Bezdana ušli u Hrvatsku pa onda iz Hrvatske u Madarsku i eto nas popodne u Mohacu. Vrijeme malo kiša pada, pa onda se sakuplja da bi opet padala.



Po dolasku na odredište, bolje receno polazište, podigoh šator, Odiseja pripremih za putovanje, a onda, vjerojatno i sami pogadate, sazrelo vrijeme da se osvježim...



Kamp regataša se podizao uz zaštitni zid pored obale Dunava na travnatom terenu. Postepeno je rastio jer su pristizali regataši koji su toga jutra krenuli iz Baje, ali i pristizali oni koji ce kao i ja, odavde startati i zapoceti regatu.



Društvo je bilo raznoliko, razlicite starosne dobi i sa raznih strana svijeta. Kasnije sam saznao da je iz Mohaca startalo ucesnika iz 13 zemalja. Postepeno cete neke i vidjeti kroz ovu pricu.



Moje ukljucivanje u regatu je pocelo malo ranije jer su regataši iduci dan imali slobodan, a tek se drugoga dana pocinjalo sa plovidbom, tako da sam imao vremena na pretek, a obaveze me još nisu kacile. Iskoristio sam sve slobodno vrijeme za obilazak Mohaca, no o tome jednom drugom prilikom. Prvo sam bacio oko na Dunav,



a potom se poceo "aklimitizirati" na društvo i zbivanja u kampu.

Na kraju pristasmo pored marine.



Postavismo logor u dvorištu i pored Bolnice, a nakon toga odoh na zasluženo pivce, kojim sam sebe pocastih.





... i ostali regataši se raskomotiše ...



Još nisam pošteno niti popio pivce kada me pozvaše na oficijelni docek u zgradu bolnice. Tu smo se okupili predstavnici iz svih zemalja koje ucestvuju na regati, poslušali rijeci dobrodošlice Ravnateljice bolnice, predstavnika Turisticke zajednice opcine Indija, doktorice koja je šef odjela u bolnici, a onda i mi njih pozdravismo. Dobismo i simbolicke poklone od njih na koje smo uzvratili svojim poklonima,



Popismo i zajednucku rakijicu od dunja, a onda podosmo na veceru.

Veceri nisam mogao prisustvovati jer me iznenadio LSI svojim dolaskom sa suprugom i prijateljima da me pozdrave.



Nakon malo cašcavanja i druženja u obližnjem restoranu pokazah im naš logor i život u njemu. Možda sam im i potakao kakve avantristicke želje. Tko ce ga znati. Nakon nekoga vremena odoše svojim putem. U kampu je nocno druženje pocinjalo bez rasvjete, onako u romanticnom mraku...



Promatrali smo orkestar mladih sviraca koji su tihom glazbom uljepšavali ugodaj zajednickog druženja...





Jelenka je bilo sasvim dovoljno za sve nas...

Atmosfera je opuštajuca, relaksirajuca, razgovori postaše malo glasniji kao i pjesma...



... sve dok ne dode jedna regatašica sva ljuta protestirati da od nas ne može spavati. Da je netko uz nju bio ne bi se tužila na naš glasan razgovor i glasnu muziku, a ovako ...
Nakon njenoga protesta prestala je muzika, zamro razgovor, a regataši se polako udaljili svatko prema svom šatoru (tako se kaže)...ipak je dobar dio noci bio pred nama...

8. Dan Stari Slankamen 1215. Rkm - Beograd 1169.Rkm




Jedno standardno jutro na regati sa nestandardnim zbivanjima. Nocu je bjesnilo nevrijeme nad nama. Zalilo nas pošteno, nekima je vjetar otkrio šator (Radi) pa su se probudili u vodenom krevetu, neki su se pokrivali najlonom u šatoru (ja), a neki nisu dobili niti kapi kiše u svoj šator.



Prije nego se pospremismo i na put krenusmo, docekaše nas domacini iz Turisticke zajednice Indija sa vrucim burekima i jogurtom. Burek sa sirom mnoge iznenadi jer nigdje do sada na regati ne dobiše dorucak. A dorucak u Slankamenu je tradicionalan.



Kako bi nas uvjerio u ispravnost bureka i predsjednik TZ Indija raspalio je zajedno sa nama po bureku. Maltene su iskre frcale ispod zubi kako smo ga u slast grizli.



Malo se osvježih sa rakijicom kod novoga prijatelja sa kojime cu vjerojatno (tako je rekao) ploviti prema Ðerdapu iduce godine.



Nakon svega podosmo. Prvo kroz marinu ...



...pa prema "otvorenoj pucini" Dunava...

Vrijeme idealno za plovidbu, sunce nije upeklo, nema padavina, nije prevruce, nema neugodnoga vjetra. Divota.







Uživam u prizorima izdignute obale od Staroga Slankamena prema Surduku. Osjecam se kao da plovim u Arizoni...





... i ovdje ima izletnika i ljubitelja rijeke...

... gledam da plovim bliže obali kako bih snimio sadržajnije i jasnije fotografije obale ...





... oduševljen sam prizorima još više nego prvi puta kada sam ovuda plovio ...



... rijecni saobracaj tece po svojim voznim redu. Sve se osvrcem da li ce naici onaj Bugarski brod što prevozi cestovna vozila. Za njega se moram posebno pripremiti jer valja velike neugodne visoke valove. Srecom za sada ga nema...

... puna pažnja mi je i dalje usmjerena prema obali i scenama koje promicu na njoj...







... prelijepo i nestvarno ...

... namjerno sam polako plovio i uživao u prizorima obale. Kada prodeo Surduk uplovih u veliku krivinu. Ovdje se Dunav širi i dobija veci broj Ada. Prodoh i pored Ade gdje sam prije par godina nocio sa alasima iz Beograda i Zemuna. Ocekivao sam da cu ih možda i ovoga puta sresti, ali nisam ih vidio.





Vec sam pomalo ožednio. U daljini spazih kiosk na splavi i ponadah se da je to možda nekakav kiosk u funkciji i da imaju pivce. Pridoh bliže. Kiosk je ali nije u funkciji kakvu sam ocekivao. Od te spoznaje postadoh još žedniji.



Na adama se odvija velika živost. Pune su izletnika, rijekoplovaca mada im vrijeme i vodostaj Dunava ove godine baš ne idu na ruku. No tko voli prirodu ne želi nju mjenjati, vec se sam prilagodava njoj.

Pocele su i zidane vikendice da rastu uz obalu nagrdujuci sklad obale i rijeke. Ovakve gradevine na obali bi trebalo zabraniti i udaljiti barem 500 metara od rijeke.



U daljini se vidi Belegiš. Ali i vrijeme se pocinje kvariti, vjetar kao da je nešto jaci...



... ubrzo se primakoh naselju ...



... usput susretoh dvojicu veslaca velikoga camce. Jedan je iz Srbije, a drugi iz Austrije. Pozvah ih na pice, a ovaj iz Srbije mi rece da nešto dalje ima lijepa kafana uz vodu koju drži njegov prijatelj pa je bolje da odemo tamo.
Odmah me ubjedio u svrsishodnost odlaska baš u tu kafanu.

Doplovismo zaista do prekrasnoga ambijenta. Odmora za dušu ...



... ovdje od konobarice cuh da navraca dosta forumaša sa Moje ladje, ali i da ih nekoliko žive nedaleko odavde...



... danas nažalost nikoga ne sretoh. Popismo po pivce i krenusmo dalje ...



Nadletješe me i jato aviona. Sjetih se šta sam objašnjavao regatašima u Backom Petrovom Selu za razlog letenja onoga dosadnoga jutarnjega aviona. Odmah me uhvati smjeh jer bih im sada, da je netko od njih uz mene, objasnio da u Beogradu ima puno, puno komaraca i da ce ih sada rastjerati kako bi regataši na miru nocivali na ušcu Save u Dunav, neuznemiravani od komaraca.

U oci me ubode teror pojedinaca prema cijeloj zajednici koja voli i želi cistu okolinu. Pitam se dokle ce nas takvi pojedinci terorizirati i dokle ce teror trpjeti oni koji to ne moraju trpjeti. STRAŠNO.







Vidjeh i kucicu "ni na nebu ni na zemlji". Još se drži...



Zbilja smo uporni da rijeku uništavamo na sve nacine...



Puce pogled prema Beogradu, cilju današnje etape regate, ali i mojemu kraju putovanja. Sve me nešta grci u želudcu. Uvijek na kraju puta osjetim taj neugodni osjecaj. Nešto kao žalost što ne idem dalje.

Ima zaista lijepih gradevina na obali ...



... ali nažalost i produkata ljudske nekulture ...



Prolazim pored ove skupine vikendica, kada zacuh poziv da dodem i pridružim se društvu na terasi jedne vikendice. Odazvah se pozivu.



Sa široke terase puca prekrasan pogled na Dunav...



Vlasnik vikendice i njegov drugar baš su tamanili jelenka. Pade jedan i za mene, pa onda price o ovome, onome, a sve o rijeci i plovidbi rijekama. Za sve price jedan jelenko bijaše malo pa otvorismo po još jednoga. Nakon njega nismo išli dalje jer je toliko prica a malo vremena. Zahvalih se društvu, zaboravih svog vjernoga pratioca (šešir) na terasi ...

.. pa podoh dalje ... Meni ostade lijepa uspomena na društvo, a oni dobiše suvenir od mene ...





Kraj je blizo. Što višlje gradevine na obali, to mi je manje puta do kraja ostalo. Baš se ne radujem, ali što je tu je...

Pogled mi nehoticno bježi daleko prema naprijed, prema daljinama koje ovoga puta necu dosegnuti ...



Cak nam put presjece policija opominjuci nas na nailazak šlepa .



Cilj.



A na cilju iznenadenje za mene. Docekaše me vama dobro poznati znanci sa foruma. Zaista sam bio dirnut njihovim docekom.

Kapetan mi pomaže da dodem do svojega automobila, proveza me kroz pola Beograda i ja bez problema sa autom se vratih do mjesta gdje regataši poceše podizati logor.
Razmjenih i državne zastave sa prijateljem Valijem iz Bugarske.



"Dobih" i posjetu Barbanese i njegove supruge sa kojima i jelenka iskonzumirasmo...



Na samom kraju oprostih se sa svima regatašima koji su stajali u redu radi preuzimanja vecere, a onda još i zajednicka fotografija sa društvom sa kojime sam najcešce plovio i družio se: Vaskom, Radetom, Majom i Valijem. Zaželjeh im sretan nastavak regate, a ja teška srca sjedoh u auto i put pod kotace...



Šta reci na kraju?
TID nije samo regata duga 2516,5 km koja se plovi na Dunavu veslajuci svoja plovila od izvora do ušca rijeke, oca svih riijeka. TID je aparat koji mnogima omogucava da promjene nacin svojega života i pocnu drugacije živjeti dok su na regati. On je poseban nacin, stil slobodnog života prilagoden ljudima iz urbanih (i ne samo njih) sredina, da borave u prirodi, krecu se kroz nju na medunarodnoj razini kroz više država, a da se osjecaju sigurni, a opet da osjete divljinu prirode, njenu cud, njenu ljepotu...
Nacin življenja, veliko drugarstvo i druženje, medusobno pomaganje ali i suosjecanje sa bolom drugih je "opijat" koji privlaci ljude na TID.
I kao što u Hrvatskoj Kostajnici postoji uzrecica "Tko se sa Tekije vode napije, taj zauvjek ostade u Kostajnici", mogu reci za TID da tko jednom zaplovi na TID-u taj ostade zatocenik te plovidbe i vjecno TID-om plovi.
Preporucam svima da izdvoje vremena i barem nekoliko dana sudjeluju u regati. Nece se razocarati. Vjerujte mi.
Pozdravlja vas Olimp