Zašto uživamo u strahu?

Lebdi li duša iznad mrtvog tijela? Postoje li duhovi? Ako ne postoje kako je moguće da postoje tolike fotografije na kojima su uhvaćeni? Ljudi godinama svjedoče o čudnim događajima u opsjednutim kućama. Ako nisu uklete zašto se prozori i vrata u njima sama otvaraju i zatvaraju? Jeste li se zamislili?

Da, prepričavamo priče o paranormalnom iako nam one lede krv, podižu dlačice na tijelu i ispunjavaju jezom.

Osjećaj straha izaziva reakciju jednaku adrenalinskoj injekciji i silnim leptirićima koji se javljaju u trbuhu kad smo zatreskani. Iako nas od same zastrašujuće glazbe hvata jeza, ”užitku straha” prepuštamo se kada gledamo horror filmove, raznorazne Egzorciste i Jacke Trbosjeke koji nam poslije remete san. Zašto pritom uživamo?

Kad ljudski mozak spozna da nema nikakve stvarne opasnosti po tijelo, sav adrenalin povezan sa strahom prometne se u užitak, objašnjavaju američki znanstvenici.
Nakon što se osoba prestraši, tijelo uključuje instinktivne reakcije za preživljavanje - ubrzava se rad srca, ubrzava se disanje, koče se mišići, oslobađaju hormoni, itd. Sva je pozornost strogo usmjerena na brze i učinkovite odgovore na prijetnje. “Ove su tjelesne reakcije urođene i brane nas od prijetećih situacija”, kaže klinički psiholog s teksaškog sveučilišta.

Kada se mala djeca, zbog nečega što su vidjela ili čula, uplaše taj je strah najčešće neopravdan. Ona jednostavno precijene situaciju koja u njima zatim izazove iskonski strah. Rasplakano dijete potom trči roditelju u naručje kako bi se uvjerilo da nema stvarne opasnosti. Odrasla osoba ne plače, ali zato vrišti ako situaciju ocijeni kao prijeteću. Vrisak najčešće slijedi smijeh, jer kako se ne nasmijati do suza zbog tog bezumnog urlika koji je izazvala nečija sijena, crna mačka ili nešto sasvim svakidašnje.

Fenomen užitka u strahu također objašnjava uživanje u opasnim aktivnostima kao što su skakanje s padobranom, bungee jumping i drugi ekstremni sportovi. Kod ovih slučajeva ljudski mozak spoznaje da opasnost od neotvaranja padobrana ili otkopčavanja sajle opada s redovitim pripremama, treninzima i pojačanom mjerom opreza. Drugim riječima, ako uzastopno ponavljamo radnju koja u nama izaziva strah, primjerice stavljamo pitona oko vrata, mozak će se naviknuti na tu aktivnost i prestat će je doživljavati kao prijeteću.



Prema znanstvenicima sposobnost ljudskog mozga da uključi osjećaj straha mogao bi biti ključ za liječenje fobija i anksioznih poremećaja.

U strahu dakle uživamo jer volimo situacije koje odudaraju od normi. Kad nas stisne dosadnjikava svakodnevnica, hororci i jezovite pričice unose dozu uzbuđenja i osjećaj života. S pristojne udaljenosti gledamo sve jezovite scene koje se odigravaju ispred nas na ekranu. Uživljavamo se u krvavu radnju, sasvim sigurni da naša glava neće pasti s naslonjača!

Ina AlavanjaIzvor

------------------------------

Ja u njemu ne uživam niti me pale strašni filmovi..volim uživati bez adrenalina.

uopće ne uživam u strahu,niti gledam to

U strahu dakle uživamo jer volimo situacije koje odudaraju od normi. Kad
nas stisne dosadnjikava svakodnevnica, hororci i jezovite pričice unose
dozu uzbuđenja i osjećaj života.

e da mi je znati koja budala je ovo smislila

Za onoga tko malo dublje promišlja o nekim stvarima i ima određena iskustva, vrlo malo toga se može nazvati paranormalnim.
Što se straha tiče, u strahu ne uživam. Strah generalno smatram najvećim čovjekovim neprijateljom. Horor filmovi me ne privlače, nisu mi ni malo zabavni, smatram ih idiotskim produktom. Jedno je uživanje u adrenalinu kroz neko pozitivno djelovanje, a drugo je stvarati uzbuđenje i uživati u tome kroz neke primitivne rituale i situacije. Dosta dobra tema, dalo bi se puno o tome.

Već sam nekoliko puta napisala da je strah naš najveći neprijatelj i ubojica i da ga treba doživotno zatvoriti. Strah paralizira i onemogućava nam duhovni razvoj. Strah je temelj za manipulaciju. Postoji velika razlika između straha i adrenalina. Uvodni post ne govori o strahu, nego o adrenalinu.