Najbolje strane knjige u 2010.

Prethodnih dana top liste najboljih knjiga objavili su The New York Times, Guardian, The Village Voice, Daily Telegraph i mnogi drugi, a da ne morate istraživati što se u svijetu u 2010. godini smatra najvažnijim literarnim ostvarenjima, tportal je to učinio za vas
Početak prosinca vrijeme je kada se u stranom tisku počinju objavljivati popisi najboljih knjiga godine. Razlog za uranjeno svođenje računa je donekle konzumeristički, jer osim što se čitateljima nudi kritičarski presjek godine koja ima još mjesec dana do izmaka, sugerira se i koje bi knjige bile dobar božićni, odnosno novogodišnji poklon.

Druga opcija je pak pozvati pisce da sami predlože knjige koje su ih te godine oduševile, što je dobra prilika i za zamjeranje kolegama ako ne spomenete njihove knjige.

Nažalost, knjige koje ćemo izdvojiti nećete moći kupiti svojim bližnjima u hrvatskom prijevodu za pod jelku, no možda neka od njih bude spremna za blagdane 2011. Odabrali smo najbolje od najboljeg, uz nužnu napomenu da se radi o knjigama objavljenim na engleskom jeziku.



U svakom slučaju, ukoliko je medijski odjek glavni kriterij, roman godine je 'Freedom' Jonathana Franzena. Dobio je naslovnicu časopisa Time, spomenut je na većini lista najboljih knjiga, a mnogi kritičari smatraju ga instant-klasikom, upečatljivim primjerom onoga što se naziva 'veliki američki roman'.

I doista, Franzen se potrudio inkorporirati u svoj tekst sve važno i aktualno što se (u) Americi dogodilo od početka milenija, no ne treba zaboraviti ni da 'Freedom' ima malu, ali opasnu skupinu žestokih osporavatelja. Njihova argumentacija protiv Franzena i svega što on u književnom smislu predstavlja najbolje je artikulirana u kritici objavljenoj u Atlantic Monthlyju. I tportal je objavio recenziju Franzenova romana koju možete pročitati ovdje.

Manje razvikan autor je pak David Mitchell, famozni Britanac koji je ove godine objavio svoj peti roman 'The Thousand Autumns of Jacob de Zoet', smješten u carski Japan iz 1799. godine.

Mitchell je četiri godine detaljno istraživao taj period japanske povijesti, sve do najsitnijih detalja, poput onoga jesu li ljudi tada koristili pjenu za brijanje ili ne. Radnja romana se odvija u Nagasakiju i vrti se oko susreta japanske i europske kulture, koji se događa, kao što je to većinom slučaj, zahvaljujući ekonomskim interesima. Mitchell je oduševio kritičare svakim svojim romanom, pa ni ovaj nije izuzetak. Ali ono što ovog pisca izdvaja od svih suvremenika jest što čitatelja zna zaraziti svojim tekstom te su mnogi nakon zadnje stranice Mitchellovih romana znali opet doći na prvu i iznova početi čitati.

Iako na kraju nije dobio Bookera, kako se očekivalo, roman 'C' Toma McCarthyja je savršeno postmodernističko štivo, u kojem je realnost samo dio velikog kolaža autorove kreativne energije. 'C' je i povijesni i suvremeni roman, ali i antiroman, koji tematizira odnos čovjeka i tehnologije.


Ukratko, riječ je o zahtjevnom štivu za čitatelje sa strpljenjem i intelektualnim ambicijama. Takav je i 'The Slap' Australca grčkog porijekla, Christosa Tsiolkasa, no prohodnije pisan, iako iz mnogo različitih perspektiva. Tsiolkas opisuje vrtnu zabavu u australskoj multikulturalnoj suburbiji, u kojoj su svi na neki način, pa i protiv svoje volje, povezani. S obzirom da se Tsiolkas deklarira i kao gej feminist, vrijedi spomenuti da su politički korektni puritanci optužili roman 'The Slap' za homofobiju i mizoginiju, jer neki kao da su zaboravili da pisati iz perspektive različitih likova znači stvoriti specifične prozne glasove i stavove, koji ne moraju nužno biti u skladu sa suvremenim liberalnim vrijednostima.

Kada je riječ o autoricama, na listama se izdvajaju dvije knjige. Prva je 'Room' Emme Donoghue, u kojoj se ispisuje napeta i potresna priča dječaka koji je zajedno s majkom zatvoren u maloj sobi. Više o tom romanu bolje je ne otkriti, jer svaka stranica nudi iznenađenje.

Iznimno je hvaljena i zbirka priča 'The New Yorker Stories' Anne Beattie, a kako sam naslov otkriva, riječ je o kratkim prozama koje je autorica objavljivala u kultnom časopisu New Yorker, i to u periodu od 1974. do 2006.

Beattie tematizira posthipijevski život u Americi, oštro razbijajući sve iluzije i bezobzirno ismijavajući moralnu trulež bivših idealista koji su se, na ovaj ili onaj način, prilagodili sustavu.

Ove godine je i velika gužva u žanru biografija i autobiografija, no jednoglasne ovacije zaslužila je jedino Stacy Schiff za biografiju legendarne egipatske carice Kleopatre.

'Cleopatra: A Life' napisana je kao napeti triler, a Schiff u njoj pobija mnoge mitove i predrasude stvorene tijekom stoljeća o Kleopatri, ali istovremeno otkriva da je istina o njenom životu još fascinantnija.

Autobiografske publicistike u 2010. nije nedostajalo, pa su se o svojim životima uz pomoć ghost writera izjasnili George Bush i Keith Richards, no ništa od toga nije ni blizu memoarima vječnog polemičara Christophera Hitchensa, 'Hitch-22'.

Vatreni ateist Hitchens se upravo bori s opasnim rakom grla, pa je moguće da će 'Hitch-22' biti njegova posljednja knjiga. Kako god, Hitchensova sjećanja na pušenje trave zajedno s Billom Clintonom, koji, kako glasi službena verzija, nije inhalirao dim u pluća, opijanje s Martinom Amisom i svađanje sa svime i svakime fascinantno su štivo i dokaz beskrajno nemirnog intelekta.

Hitchens možda i nije u pravu, zapravo vjerojatno nije, ali su njegove pogreške i zablude zanimljivije od tuđih istina.

Što ćete od svega spomenutog imati priliku uskoro čitati u hrvatskom prijevodu, teško je predvidjeti.

tportal.hr