Euroskepticizam: Svaka banana ima svoga majmuna .

U posljednje vrijeme ljudi su vidno uznemireni stanjem u državi i svi žele pronaći izlaz iz nezgodne i neugodne situacije. Mišljenja kako izići iz krize, pokrenuti državu i ljude su različita, rasprave su žustre, borbene, a ponekad sudionici istih ne bježe ni od međusobnog vrijeđanja bez obzira je li riječ o saborskoj dvorani, lokalnom kafiću ili obiteljskom stolu.




Ipak, uvriježeno je mišljenje da nam nema drugoga puta osim ulaska u Europsku uniju. Štoviše, to je tako siguran put za našu zemlju da ga u svojem programu imaju sve parlamentarne stranke. Zato je po ovom pitanju razmišljanje Borisa Marshalova da je „sabor smiješna stvar jer se čovjek javi za riječ i ništa ne kaže, te ga pritom nitko ne sluša kako bi na kraju ispalo da se nitko ni sa kim ne slaže“, točno u svemu osim u posljednjem jer se naši saborski zastupnici ipak, nekim mističnim putem, na kraju dogovore oko svega pa i oko toga da se ne pojavljuju na sjednicama.

Ali nije pravi problem što oni ne dolaze na sjednice. Veći je problem što se građani Hrvatske posljednjih dana ljute na saborske zastupnike da nisu u klupama i da ništa ne rade, te se na njihov račun razbacuju različitim facebook komentarima po internetskim stranicama dnevnih novina. To da saborski zastupnici ništa ne rade je samo djelomično točno. Naime, većina posla je već od nekoga obavljena i oni su tu samo da bi podignuli ruke kad bude potrebno, kako bi sve bilo legalno i demokratično. Zato ne čudi da ne dolaze na sjednice i da imaju 5-6 drugih funkcija koje obavljaju. Čine to iz dva očita razloga: kao prvo, rad zaista oslobađa (i šteta je što je Hitler takvu duboku životnu istinu iskoristio na krajnje sarkastičan i monstruozan način u svom paklenskom planu uništavanja Židova o čemu govori i njegova mlađa sestra Paola: „Više bih voljela da je slijedio svoju izvornu ambiciju i postao arhitekt.“ ) i oni moraju nekako ubiti vrijeme; kao drugo, potrebno je imati što više poslova ne bi li u svoje džepove namaknuli što više novca i barem osigurali kakvu-takvu budućnost svojim potomcima kad već ne znaju svima jer vjerojatno ne postoji drugačiji način da umire svoju savjest (iako će se netko s pravom, gledajući kako svakodnevno uživaju u podmetanjima, vrijeđanju, uhićenjima dojučerašnjih kolega i prijatelja upitati koliko političko-dramskih komada su u stanju uprizoriti i uopće taj „organ“ koji bi trebao biti „najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini“ (Gaudium et spes 16).

U takvom stanju nije ništa neobično da svi u Hrvatskoj skoče na noge kad se kod ispitivanja javnog mijenja pojave rezultati koji upućuju na porast tzv. euroskepticizma. Ali ne skače se smo kod nas. Skaču i u Europskom parlamentu: „Nastavljamo biti zabrinuti što, kao što pokazuje zadnje istraživanje Eurobarometra, većina građana Hrvatske misli da članstvo Hrvatske u EU neće biti korisno za državu. Ohrabrujemo hrvatske vlasti i civilno društvo da se mobilizira i, uz pomoć Komisije, pokrene aktivnosti s ciljem da i Hrvatski građani osjete da je europski projekt i njihov.“ Čini se da je baš tu problem jer ako dvoje misli isto jedno od njih je suvišno i da je baš to dobar povod za malo, nadamo se kvalitetnog, euroskepticizma. Kad se nešto nameće kao jedino rješenje obično se pokaže da ono to i nije. Prema jednoj poučnoj priči, čovjek i u paklu ima mogućnost izbora: progutati vraga ili pustiti da vrag njega proguta. Priča o EU kao jedinom mogućem rješenju svih hrvatski problema miriše na „amputaciju duha“, a ta je pak najgora „jer za nju nema proteze“ (Al Pacino u filmu „Miris žene“). Pa da vidimo o čemu se radi.

Prema najnovijim informacijama iz europskih diplomatskih krugova o završetku pristupnih pregovora odlučivat će se u ožujku sljedeće godine i ako sve bude u redu oni će biti zatvoreni 21. lipnja 2011. na zadnjoj Međuvladinoj konferenciji o pristupanju. Nakon toga će slijediti referendum na kojem će građani Republike Hrvatske odlučivati jesu li za ili protiv ulaska u Europsku uniju. I to je u redu. Građani trebaju odlučiti o tako važnom pitanju jer se ono ponajprije tiče njih i njihovih potomaka kroz brojne generacije, ali zar nije čudno da se referendum nije održao prije? Zar nije čudno što se referendum nije održao prije 21. veljače 2003 kada je Vlada podnijela zahtjev za punopravno članstvo? Nije li to malo nelogično? Tada ne bismo bili dovedeni pred gotov čin da odlučujemo o nečemu što je već do u detalje dogovoreno usklađivanjem različitih zakona kroz pristupne pregovore, u što je uloženo truda, živaca, vremena i novca. Hrvatska se kroz godine pregovora, zbog žarke i jednoglasne(?) želje za ulaskom u EU, izmučila pitanjima oko Domovinskog rata, generala, suradnje s Haagom, ZERP-a i tko zna oko čega sve ne. Čekala je dugo da nije ni čudno kako nakon toliko čekanja jednostavno želi napokon ući u EU. Računica je još jasnija kad se svemu pribroji i loše ekonomsko stanje zbog kojeg smo sami sebe prozvali banana-državom. Jedino što smo u međuvremenu zaboravili da svaka banana ima svog majmuna. A baš to je njezina bit – da bude pojedena.

Samo što pravi majmun neće pojesti svaku bananu. Pravi majmun, koji zna što radi, neće pojesti zelenu bananu. Ne, on čeka da ona sazrije. Iskusan majmun, iako neopisivo gladan i željan banane, zna postupati s bananama i uvijek ih pušta da sazriju, da one njega budu željne više nego on njih. Taj majmun je mudriji od don Juana. Bez njega više ne može niti jedna žena kojoj je uputio barem jednu riječ, a on ih polako napušta već onog trenutka kad ih je primijetio. Jer on je don Juan. I zaista, gledano iz današnje pozicije stvarno je šteta da posao učinjen u pregovorima s EU olako propadne zbog hirovitog razmišljanja hrvatskih građana na nekom referendumu. Majmun je to znao. Banana nije. U međuvremenu banana je sazrela, majmun je gladan. Mi se danas, jednostavno umorni više od svega, želimo baciti preko ciljne linije. Što nas više drže ispred vrata to mi više želimo uči u tu mističnu sobu, a da i ne znamo što se tamo nalazi. Britanski euroskeptik David Icke o tome kaže: „Meni je vrlo neobično… Ne, nije mi neobično jer znam kako sve to funkcionira, ali bio bih zaprepašten da ne znam kako sustav funkcionira, kad u šetnji Zagrebom na zgradama ministarstva i Sabora uz zastave Hrvatske vidim i zastavu Europske unije. Hrvatska još nije članica Europske unije! Rekli su mi da je već dugo tako. To simbolizira svršenu stvar. Postoji plan da se kroz Uniju porobe sve zemlje Europe, a i šire, jer se žele proširiti što dalje mogu. No to ne rade tako da uvjere državu kako bi bilo dobro da uđe u EU, već im govore: ’Postat ćete članicom Unije!’“

Da malo pojasnimo o čemu to Icke govori potrebno je poslužiti se pokojim primjerom. Proces hrvatskog čekanja na ulazak u EU sličan je dugotrajnom čekanju kod doktora. Najradije biste ušli u ordinaciju i zbog nakupljenog bijesa i frustracija iz gušta mu priopćili da imate strašnu želju spolno općiti sa svim ženama u njegovom obiteljskom stablu, tamo do devetog koljena. Štoviše, želja da što prije uđete u njegovu ordinaciju i s njom, zbog neuspjeha, povezana frustracija je toliko velika da vam tada, za potrebe situacije, nije problem biti homoseksualac iako se grozite takve pomisli o sebi. I doktor zna za vašu želju i vašu frustraciju. Ali još bolje zna da ste vi došli njemu, a ne on vama. Vi ste potrebni njega, a ne on vas. I kad vam nakon dva sata napokon otvori vrata te medicinsko-mistične sobe vi ćete samo tiho i poslušno ući u ordinaciju. Štoviše, na odlasku ćete mu, zato što vam je ipak propisao nekakav lijek a da vas nije dobro ni pogledao, ostaviti i svoj jedini pršut da zna koliko ga cijenite bez obzira što on prima plaću za svoj posao. Da vas se što prije riješi, doktor će vam reći kako to nije ništa strašno, kako ste se mogli kod kuće sami izliječiti od te malene temperature. Vidio je taj doktor posljednjih dana mnoštvo takvih slučajeva i svima je propisao isti lijek kao i vama. A neki od pacijenata su već danas počeli umirati. Samo što vi to ne znate.

Ponekom čitatelju ovih redaka riječi Davida Ickea mogu se činiti pomalo kao proročke. Ako je tome tako onda isto još više vrijedi za ono što je 1975. napisao Bruno Bušić: “Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kada padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i Turcima. Teret rata morat ćemo podijeliti svi podjednako. (…) No, kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svatko nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tad spasiti od nas samih?“ Bušićeve riječi (iako poneki osporavaju njihovu autentičnost) zaista su proročke. Nisu to riječi onih brbljavica i brbljavaca koji u ranim noćnim satima naivnim ljudima uzimaju 5 kn po minuti da im objave budućnost (čini se da je samo pitanje vremena kad će zanatski proroci ponuditi uslugu dolaska na kućnu adresu i čitanja budućnosti iz ponašanja mrava u vašem vrtu).

Ne, Bušić se od njih razlikuje kao nebo od zemlje. On ne proriče budućnost iz karata, graška, kave, šlaga ili kave sa šlagom. Bušićevo prorokovanje uvelike podsjeća na ono izvorno, židovsko (biblijsko), koje se tako jasno razlikovalo od proroka okolnih naroda u barem tri stvari: Bušić je govorio jer nije mogao šutjeti, a ne da bi brbljao UBACIT JONU („Jer kad progovorim, moram vikati, naviještati moram: ’Nasilje! Propast!’ Doista, riječ mi Jahvina postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.“ Jer 20, 8-9); Bušić je čitao budućnost iz sadašnjosti i prošlosti, a ne iz nekog od gore navedenih pomoćnih sredstava televizijskih kvaziproroka; Bušić nije naplaćivao svoje usluge, a ako je nešto i zaradio na onome što je govorio i pisao sigurno nije bio plaćen 5 kn/min (ukoliko mu je njegovo prorokovanje donijelo i bogatstvo neka je tome tako, uostalom „vrijedan je radnik svoje plaće“, reče Isus iz Nazareta).

Gledano iz sadašnje iz perspektive hrvatske političko-medijske slike, glasovanje protiv hrvatskog ulaska u EU lako može okarakterizirati kao manjak domoljublja, a ni optužba za izdaju ne bi previše čudila. Za pretpostaviti je da su nešto slično govorili i Stjepanu Radiću kada je u studenom 1918. Na sjednici Narodnog vijeća, suprotstavljajući se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja, rekao: „Srljate kao guske u maglu.“ Ali danas je problem ponešto drugačiji i teži. Složio bi se s tim vjerojatno i gospodin Radić. Danas toliko i nije problem što guske srljaju u maglu, na to smo se više-manje naviknuli kroz povijest. Današnji problem je što magla ide pravo na guske, a budući da je magla maglovita teško je išta vidjeti onako kako jest. Budući da je magla maglovita danas je postalo teško prepoznati ju kao maglu. U tome i jest njezina snaga. Zato ona i jest prava magla. O tome mudro govori već citirani britanski euroskeptik: „Na predavanju u Hrvatskoj spomenuo sam kako ljudi znaju reći da se na granici države gomila vojska koja čeka da krene u invaziju. Na granici Hrvatske nešto se doista gomila, ali ne vojska i tenkovi, već zakonodavstvo. To je plimni val Europe s 500 milijuna stanovnika koji će preplaviti ovu državicu od samo 4,5 milijuna stanovnika. Hrvati će biti zaprepašteni koliko će se njihova država promijeniti kad vlada, ako joj to Hrvati dopuste, učlani Hrvatsku u Europsku uniju.

Sve je toliko povezano sa svime ostalim u Europi da čak i kad bi htjeli izaći ne bi mogli jer su toliko povezani s Unijom u financijskom i poslovnom smislu. (…) Kad jednom uđete i ako kažete da vam se to ne sviđa, nećete moći izaći jer ćete biti toliko zapetljani u mrežu zakona. Bit ćete ovisni o Uniji i nećete moći izaći. Kad sve to posložite, vidite da se to u Hrvatskoj na političkoj razini događa bez ikakve rasprave. Umjesto da se odvagnu dobre i loše strane ulaska u EU, vi ulazite naslijepo i past ćete u ponor.“ I činjenica je da ljudi dosta nekritički smatraju EU obećanom zemljom zbog različitih razloga. Neki najviše zbog novca i kapitala koji u njoj kola, a koji nam EU velikodušno daje iz svojih predpristupnih fondova. Zaboravljaju ono što nauči svaki ekonomist srednjoškolac – ne postoji nešto što se zove besplatan ručak.

Da malo bolje ilustriramo o kakvim procesima se radi može nam pomoći benediktinski monah Thomas Merton, veliki pobornik međureligijskog dijaloga i ekumenizma: „Ako u sebi uzmognem sjediniti misao i pobožnost istočnog i zapadnog kršćanstva, grčke i latinske Oce, ruske i španjolske mistike, (…) pripremit ću u sebi ponovno sjedinjenje razjedinjenih kršćana. Iz toga tajnog i neizgovoreno jedinstva u meni moći će eventualno doći do vidljivog i priznatog jedinstva svih kršćana. Želimo li združiti ono što je razjedinjeno, ne možemo to postići namećući se jedni drugima ili tako da jedni apsorbiramo druge.

Jer ako to učinimo, tada jedinstvo neće biti kršćansko: to bi bilo političko jedinstvo – osuđeno na daljnje sukobljavanje.“ Mertonove riječi o kršćanskom jedinstvu vrijede jednako i jednako upozoravaju i kad je u pitanju europsko jedinstvo. Ne bude li, ma koliko paradoksalno to zvučalo, ujedinjenje Europe teklo odozdo prema gore, od ljudskih srca prema političkim strukturama, a ne obrnuto – kao što je sada slučaj – loše nam se piše. Bit će to još jedno političko jedinstvo, osuđeno na daljnje sukobljavanje. Još jedna kula babilonska u kojoj „sva zemlja ima jedan jezik i riječi iste“ (Post 11, 1). A onda će se vjerojatno pojaviti nekakav bog da učini babel, a božje ime je, kako napisa Merton, bog rata i sukoba.

Ukoliko ovakvo razmišljanje u nekome budi očaj i misao da je sustav, ako su gore iznesene tvrdnje točne, jednostavno prejak da bi se čovjek pojedinac odupro, da se ništa ne može učiniti nego živjeti što bolje može i ne gurati nos tamo gdje mu možda nije mjesto, takav će razočarati pisca ovih redaka i takav treba konstantno u svijesti držati Dalaj Lamin poučak: „Ako misliš da si premalen da bi napravio razliku, probaj spavati uz komarca.“

I za kraj, pisac ovih redaka, želi izraziti jednu veliku želju koja mu je na srcu. U budućnosti, za pet, deset ili dvadeset godina on nipošto ne želi doći u situaciju da može reći „Rekao sam vam!“ Ne, on se duboko nada da je u svemu što je napisao bio apsolutno u krivu i da će se u budućnosti, pred vama koji ste čitali ovaj tekst i niste se složili s iznesenim mišljenjem, morati posuti pepelom.



Stjepan Stanić, Žrnovnica
izvor HR.svijet


--------------------------------------------------------------------------------

Pročitao sam veči dio teksta. Davnih godina smo prvo trebali počistiti ispred svojih vrata. Uvesti red u državu. Pobrinuti se da funkcionira kao pravna država. Pobrinuti se da pravosuđe bude efikasno Graditi više zatvora, a manje cesta. HDZ je trebao donijeti zakon o oduzimanju kriminalom stečene imovine na početku mandata, a ne sad kad su sve pokrali. Pretvorbene kriminalce je trebalo strpati iza rešetaka. Samim tim bi se stranke očistile od korumpiranih kriminalaca. Davno smo gospodarstvo trebali postaviti na zdrave temelje. U Vladu postaviti stručne, a ne podobne. Građani su do sad trebali biti puno aktivniji u raznim područjima, a ne samo pasivni promatrači.
Ništa od gore navedenog nismo učinili. Samo smo svoju državicu doveli na rub provalije. Doista smo državica, točkica u svijetu. Da nije bilo predpristupnih pregovora kod nas bi vladala još 100 puta gora anarhija i nered nego što vlada. Jer sami se ne bi sjetili donijeti neke zakone, društveno korisne zakone, jer bagri koja vlada ovdje anarhija i nered odgovaraju.
Govoriti da će nas netko maksimalno izrabiti ulaskom u EU je smiješno. Već smo sami sebe izrabili. Luđački branimo tečaj kune i time poskupljujemo vlastitu proizvodnju i proizvode, potičemo uvoz. Nije nam EU stvorila takvu situaciju, stvorili smo je sami. Mogli smo u EU uči kao balkanski tigar. No uči ćemo kao balkanski mulci i mule, koji su sami sebi najveći neprijatelj.
A o euru i pričama da je samo zlo donio i da će nama zlo donijeti bi se dala nova tema otvoriti. Zgodna emisija na Kapital Networku je bila o euru prije par dana. Da nije eura puno ekonomija bi već palo. Bolje kratkoročno osjetiti veće cijene zbog uvođenja eura, nego neke puno gore stvari bez njega...