Zašto je Isus govorio svojim učenicima da ne sude?

«Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se» (Luka 6,37). Je li moguće sprovesti ove evanđeoske riječi u djelo? Ne moramo li suditi kako bismo promijenili ono što nije pravo? No ovaj Isusov poziv zadire duboko u ljudska srca. Apostoli Jakov i Pavao, u mnogome tako različiti, ponavljaju ga koristeći gotovo iste riječi. Jakov piše: «Tko si ti da sudiš bližnjega?» (Jakovljeva 4,12). A Pavao: «Tko si ti da sudiš tuđega slugu?» (Rimljanima 14,4).

Ni Isus ni njegovi učenici nisu nastojali ukinuti zakonite sudove. Njihove se riječi tiču svakodnevnog života. Iako su Isusovi sljedbenici odabrali ljubiti, oni nastavljaju činiti krivo i to s više ili manje ozbiljnim posljedicama. Spontana je reakcija stoga osuđivati one koji, iz nemara, slabosti ili previda, uzrokuju nepravdu ili nazadak. Naravo da možemo navesti brojne valjane razloge za suđenje naših bližnjih: da je to za njihovo vlastito dobro, kako bi učili i napredovali…

Isus poznaje ljudsko srce, i ne nasjeda na skrivene motive. Rekao je: «Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne opažaš?» (Luka 6,41). Tuđe pogreške mogu rabiti kako bih samoga sebe uvjerio u svoju valjanost. Razlozi za suđenje mog bližnjega laskaju mom samoljublju (vidi Luka 18,9-14). No nije li potraga za i najmanjom pogreškom mog bližnjega zapravo način da se ne suočim sa svojim vlastitim problemima? Tisuću i jedna pogreška koju kod njega pronađem još ne dokazuje da vrijedim više od njega. Strogoća moga suda možda samo prikriva moju osobnu nesigurnost i strah da budem suđen.

U dvije je prilike Isus govorio o «nevaljalom» ili «zlom» oku (Matej 6,23 i 20,15). To se odnosilo na ljubomorno promatranje drugih. Nevaljalo oko se istovremeno divi, zavidi i sudi bližnjega. Kad se divim svojim bližnjima zbog njihovih vrlina i u isto sam vrijeme na njih ljubomoran, oko mi postaje zlo. Ne vidim više stvarnost kakova je, i čak mogu nekoga suditi zbog zamišljene krivice koju on ili ona nikad nije počinila.

Želja za prevlašću isto može navesti nekoga da sudi. Stoga u već navedenom odlomku Pavao piše: «Tko si ti da sudiš tuđega slugu?» Tkogod sudi bližnjega čini se njegovim ili njezinim gospodarom i čineći to zauzima Božje mjesto. Umjesto toga mi smo pozvani «druge smatrati višima od sebe» (Filipljanima 2,3). To ne znači sebe ponižavati, već drugima služiti, umjesto da ih sudimo.

Izvor