Pismo jedne duše iz pakla

Mlada njemacka djevojka Klara provodila je svoj godisnji odmor na jezeru Lago di Garda u Italiji pocetkom jeseni 1937 godine. Polovicom rujna iste godine dobila je pismo od majke u kojemu je pisalo: „ Zamisli, Annette je poginula u prometnoj nezgodi. Jucer joj je bio sprovod.“ Annette joj je bila kolegica iz ureda. Klara je bila tom vijescu pogodena i zbunjena. Dobro je znala da ona nije nikada bila pobozna. Nije se brinula sto ce biti poslje smrti. Da li je bila spremna u trenutku kad ju je Bog tako nenadano pozvao? Sutradan bila je na slavlju svete mise koju je namijenila za pokoj kelegicine duse. Pricestila se na tu nakanu i zarko molila za mir njene duse. Citavi dan ju je progonio neki cudan nemir. Bila je jako tjesekobna i uzbudena. Tako je otisla i spavati, al nije mogla zaspati.

U noci je cula nekakav sum kao da bi zlovoljni sef bacio preko stola svezanj alata. Tako prica….. Pomolila se i pokusala zaspati. Tada je sanjala ovo: Izlazi iz sobe i pred vratima nalazi postu. Kad je dobro pogledala, skamenila se. Pismo od Annette. I sanja: Odlazi u svjeze jutro, sjeda na klupu u parku, otvara pismo. Nema potpisa, al rukopis je od Annette. Dobro ga poznaje. Uzbudeno ga je otvorila i pocela citati. Sve kao u snu.

Klara! Nemoj vise moliti za mene. Ja sam izgubljena, prokleta. Ako te o tome potanko izvjescujem, nemoj misliti da to cinim iz prijateljstva. Mi ovdje nikoga vise ne volimo. Ja ovo cinim pod pritiskom neizrecive moci. Uistinu, ja bih te najradije ovdje vidjela, gdje mi je sudeno biti cijelu vjecnost. Ne cudi se toj mojoj zelji. Mi prokletnici svi tako mislimo. Nasa je volja otvrdnula u zlu. Mada ti na ovaj nacin otvaram oci, ja to necinim s dobrom nakanom. Sjecas li se kad smo se upoznale prije cetri godine. Imala si tada 23 god. I vec si radila 6 mjeseci, kada sam ja dosla. Izvacila si me iz nekih neprijatnosti. Iako si i sama bila pocetnik, davala si mi korisne savjete. Ali, sto znaci “dobar”. Hvalila sam tvoju veliku ljubav prema bliznjemu. Moja ti je mladost poznata. Prema planu mojih roditelja, ja se nisam smjela roditi. Za njih je to bila prava nesreca. O da se barem nikada nisam rodila. O kad bi se sada mogla unistiti i tako umaci ovim mukama. Nikakav uzitak ne bi se mogao usporediti s uzitkom nepostojanja.

Ali ja moram biti, moram zivjeti. Biti onakva kakva sam samu sebe stvorila: bice s promasenim ciljem zivota. Moj otac i majka upoznali su se na nekoj igranci i nakon 6 mjeseci vjencali. Oni su napustili selo i otisli u grad. Tako su izgubili svaku vezu s Crkvom i zavoljeli su svijet koji je daleko od vjere. Tako im je bilo bolje, mislili su. Moja majka isla je koji puta nedjeljom u crkvu, ali me nikada nije ucila moliti. Sva je tonula u dnevnim brigama, mada nam nije islo lose. Rijeci: molitva, misa, Crkva, blagoslovljena voda pisem s neizrecivim prezirom. Uopce – mrzim sve, sve ljude, posebice one koji odlaze u crkvu. Sve je to za nas vrelo neopisivih muka. Sve spoznaje o sebi, svako sjecanje na nesto lijepo sto smo u zivotu dozivjeli – sve je to za nas plamen koji sazize. Sve nas sjeca milosti koju smo otklonili i prezreli. To nas prozdire. Mi ne jedemo, mi ne spavamo, mi ne hodamo. Dusevno prikovani, slusamo plac i skripanje zubi. Bijesnimo u neprolaznoj patnji. Cujes li. MI ovdje pijemo mrznju kao vodu.

Mrzimo svakoga, najvise boga. To ti moram protumaciti. Blazeni u nebu ljube boga. Oni izravno gledaju sve njegove blistave ljepote. To ih neizmjerno usrecuje. Mi to znamo i ta nas spoznaja baca u bjesnilo. Ljudi na zemlji mogu, al ne moraju boga volejti. Mogu se odluciti i protiv njega. Ali mi kojima Bog pristupa kao sudac i osvetnik, kao onaj koga smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi ga nemozemo nego mrziti i tom svom snagom svoje pakosne volje. Vjecno. Mi smo se dragovoljno odlucili protiv Boga. Te se odluke mi ni danas ne odricemo i nikada je necemo promijeniti. Razumijes li sada, zasto je pakao vjecan. Zato, jer se nasa tvrdokornost nikada ne moze promijeniti. Odupirem se ovom pisanju, ali ne mogu odoljeti. Cinim to po nekom naredenju. Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih klela, ali sam prisiljena da to ne cinim.

Naprotiv, moram priznati da je i s nama bog u nekom smislu milosrdan. Na zemlji je to ocitovao na taj nacin sto nije dopustao nasoj volji da totalno podivlja kako smo mi zeljeli. To bi povecalo nasu krivnju pa dosljedno i kaznu. Sada svoje milosrde prema nama pokazuje tako da nas ne prisiljava da mu stupimo blize, i tako donekle ublazuje nase muke. Svaki korak prema njemu povecao bi nasu patnju kao sto bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzrocio sve jace boli. Ti si bila zaprepastena kad sam ti jednom na setnji pripovijedala sto mi je rekao otac prije moje prve svete pricesti: Moja mala Annette, pobrini se ti za lijepu haljinu. Sve drugo je komedija. Marta i ti nagovorile ste me da pristupim ispovijedi i Pricesti. Na ispovijedi nikada nisam imala sta reci. Nisam se osjecala grijesnom. Ti si me cesto opominjala: Annette, ako ne budes vise molila, propast ces. Uistinu, malo sam molila i to vrlo nevoljno. Imala si pravo. Doista svi mi koji smo u paklu, ili nismo uopce molili, ili smo molili premalo.

Molitva je prvi odlucan korak prema bogu. Posebice molitva onoj koja je bila majka isusova, a cije ime mi ovdje u paklu nikada necemo izgovoriti. Molitva njoj upravljena oduzme vragu vise dusa, nego sto mu ih osiguravaju najveci grijesi. Nastavljam bjesneci – tako moram – molitva je nesto najlakse sto covjek moze uciniti na zemlji. Upravo zato jer je laka, Bog je na molitvu navezao spasenje. Tko redovito moli, tome bog malo po malo daje toliko milosti i snage da ce se podici iz grijeha, pa makar u njih utonuo do grla. Posljednih godina moga zivota na zemlji nisam uopce molila. Nikada. Tako sam temeljito upropastila milost bez koje nema spasenja. Mi ovdje ne primamo nikakvih milosti. Podrgljivo bismo ih odbili, i kad bi nam bile ponudene. Tu nema nikakvih promjena, klara.

Kod vas na zemlji covjek moze pasti iz milosti u grijeh, bilo iz slabosti bilo iz pakosti. Iz grijeha se opet moze podici do nevinosti. Sa smrcu to prestaje. Cak i u odmaklim godinama, promjene postaju sve teze i rijede. Istina je da se covjek do zadnjega trenutka moze odluciti za boga ili protiv njega. Ali redovito biva da on u zadnjem casu hoce ono sto je htio citav zivot. Tako se dogodilo i sa mnom koja sam zivjela potpuno odvojeno od boga. Zato sam se pri zadnjem pozivu milosti odlucila protiv njega. Nije bilo sudbonosno to sto sam grijesila, nego sto se nisam htjela grijeha osloboditi. To, to. Sjecam se da si me vise puta nagovarala neka slusam propovijedi, citam dobre knjige, vjerske casopise. Odgovarala sam : nemam ti ja za to vremena. Nisam htjela uznemirivati i onako uznemirenu nutrinu. Brzo sam se zasitila organizacije katolickih djevojaka. Osjecala sam da tamo ne spadam, jer mi nije bilo do toga da se poboljsam.

Ti to nisi slutila mada si primjecivala da sam nezadovoljna i nesretna. Govorila si mi: ispovijedi se pa ce sve biti dobro. Slutila sam da je tako. Ali svijet, tijelo i vrag drzali su me vec tada cvrsto u svojim pandzama. Upliv vraga na covjeka ja nisam nikada vjerovala. Sad ti potvrdjujem kakva sam bila ja, vrag me je imao crvsto u svojoj vlasti. Samo mnoge molitve, zrtve i trpljenje mogle bi ih istrgati iz njegovih klijesta. A i to bi islo polagano. Istina je da i danas ima opsjednutih kakvih je bilo u isusovo vrijeme. Vrag doduse ne moze posve oduzeti slobodnu volju onima koji mu se predaju, ali bog dopusta da se sotona ugnjijezdi malo po malo u dusama onih koji tvrdoglavno odbijaju milost. Mi prokleti mrzimo i vraga. Ali on nama ugada na taj nacin, sto nastoji da sve vas dovuce ovamo. Vi tu strahotu ne mozete razumijeti. Vrazi se roje svijetom kao komarci. Ljudi zbog zaslijepljenosti to ne vide. A i mrznja. Ona je nasa bit i mi je ostvarujemo pod cijenom vlastitog trpljenja. Zar nema takvih slucajeva i kod vas u svijetu. Iako sam bjezala od boga on me trajno trazio. Po naravi sam bila covjekoljubiva, rado sam ucinila kakvo dobro djelo. Time sam utirala put milosti i svracala na se bozju pozornosti. Koji put me bog zvao u crkvu. To mi je izgledalo kao tuga za domovinom. Kad sam nakon napornog rada u uredu vodila brigu o bolesnoj majci, ti su bozji pozivi bili jos jaci. Kad ti je jednom uspjelo da me odvedes u crkvu, bila sam toliko potresena, da sam skoro dozivjela svoje obracenje. Zaplakala sam, ali vec u slijedecem trenutku nisam tu zelju osjecala. Psenicu je gusilo trnje. S izgovorom da je vjera sam nekakvo cuvstvo, pa sam taj poziv milosti lako otklonila.

Jednom si me napala sto sam pred svetohranistem samo izvela nekakav pokret, a nisam se poklonila. Ti si to pripisala mojoj ljenosti. Nisi slutila da ja vec tada nisam uopce vjerovala u kristovu prisutnost pod prilikama kruha. Sad vjerujem, Klara, jer je to tako i ja to vjerujem kao sto covjek vjeruje u oluju koju je prozivio. U meduvremenu stvorila sam sebi vjeru po vlastitiom ukusu. Prihvatila sam misljenje – koje je u nasem uredu bilo u modi- da ljudska dusa nakon smrti seli iz stvorenja u stvorenje i tako nastavlja zivot u beskraj. Tako sam ja rijesila pitanje o zagrobnom zivotu i posve stisala glas savjesti. Zasto mi nikada nisi spomenula kristovu parabolu o bogatasu i siromahu lazaru u kojoj stoji da je dusa jednoga odmah nakon smrti otisla u pakao, drugoga u nebo. Ipak mislim da nebi time nista postigla. Sama sam sebi stvorila nekakvog boga koji je bio dovoljno dalek da ne osjecam nikakvu obavezu prema njemu. Takav bog nije imao nikakvog neba da mi ga dade i nikakvog pakla da me u nj strmoglavi. Castila sam ga tako da sam ja njega ostavila na miru i on mene. Sto covjek zeli, rado vjeruje da je tako.

Tijekom godina u meni se ucvrstilo uvjerenje da je ta vjera prava.Tako se dalo nesmetano zivjeti. Po vlastitoj volji i ukusu. Bio je jedan lijep proljetni dan. Katolicka liga priredila je izlet. Ponavljam – izlete sam voljela. Ali me uvijek smetalo ono vjersko blebetanje i posjet svakoj crkvi na koju smo naisli na putu. Vec tada mene nije zavodila Marijina slika na oltaru. Jedna druga slika kraljevala je na oltaru mojega srca: Maksova slika iz susjedne trgovine. Upravo te nedjelje maks me pozvao na izlet. Djevojka s kojom je redovito odlazio, bila je u bolnici. Pristala sam, otisa sam s njim. Bio je ljubazan prema svakoj djevojci a ja sam htjela da takav bude samo sa mnom. Ne, njegova zena, nego njegova jedina zena. To sam htjela biti. Za vrijeme izleta maks me upravo obasipo ljubaznoscu i duhovitoscu. Niposto nije bilo dosadno kao na izletima s katolickom ligom. Drugog dana upitala si me da li sam bila na misi. Sjecas li se sto sam ti odgovorila. Dobri bog nije tako uskogrudan i sitnicav kao tvoji zupnici. Sada kazem: bog uza svu svoju dobrotu, vise zahtjeva nego svi tvoji duhovnici skupa. Nakon prvog izleta s maksom, jos jednom sam dosla u drustvo. Bilo je to o bozicu na priredbu. Nesto je me tamo vuklo, ali dusom sam se bila vec posve odjelila. Kino, ples, izleti – to se smjenjivalo jedno za drugim. Nekoliko puta sam se s maksom posvadila. Kad je njegova djevojka izisla iz bolnice, uzasno me napala. Ostala sam mirna i dostojanstvena. Govorila sam o njoj hladno, s izvjesnim razumijevanjem, ali otvoreno. Ocrnjivala sam je. To je najbolja priprava za pakao – satanizam u pravom smislu rijeci.

To ti pripovijedam da vidis kako sam se definitivno od boga odvojila. Moj konacni otpad od boga sastojao se u tome sto sam covjeka postavila na njegovo mjesto. Nista ne moze ukloniti tako temeljito boga iz nasega srca kao ljubav prema osobi drugog spola, ako se ona sastoji samo u karnalnoj (tjelesnoj) sferi. U tome je njezina strahota i otrov. Moje obozavanje maksa postala je moja nova vjera. Borila sam se protiv boga. Ti toga nisi bila svjesna. Smatrala si me jos vjernikom. Ja sam to i htjela. I crkveni porez sam redovito placala. Neko osiguranje i s te strane, mislila sam nece skoditi. Tvoji odgovori cesto su bili izvrsni, ali ja sam ih otklanjala. Ti jednostavno nisi smjela imati pravo. Prije zenidbe bila sam jos jednom na ispovijedi i na pricesti. Tako je bilo propisano. Ucinili smo to oboje. Zasto ne. Formalnost je formalnost. Ti takvu ispovijed drzis nevrijednom. To je bila moja zadnja sveta pricest. Nedostojna. S maksom sam ljepo zivjela. U svemu smo se slagali. I u tome da zivot ne opterecujemo djecom. Maks je ipak htio barem jedno dijete, ali sam mu ja i tu zelju izbila iz glave. Lijepa odijela, elegantno pokucstvo, barovi, izleti vozilom i slicne zabave – za to sam zivjela. Svake nedjelje nekamo smo skupa odlazili. Ali, priznajem ti, nisam bila sretna mada sam se uvijek slatko smijesila. Nesto me izjedalo u dusi. Uvijek sam zeljela da nakon smrti za koju sam mislila da je vrlo daleko, ne bude nicega.

Zanimljivo je to. Istina je ono sto sam jednom cula na propovijedi da bog i najmanje dobro djelo koje covjek ucini, uvijek nagradi na ovaj ili onaj nacin. Kad zna da nece moci nagraditi na drugom svijetu. Ucini to na ovome. Ako smo koji put na izletu posjetili koju crkvu u njoj su nas zanimale samo umjetnine. Ako se koji put u meni pojavilo kakvo pobozno cuvstvo, brzo sam ga otpremila. Tako sam svaki poziv milosti brzo otklonila. S izusetnim uzitkom sam ironizirala srednjovjekovne slike koje su prikazivale pakao: kako vrag na raznju pece duse koje cvrlje na zeravici, dok mu drugi davoli dovode nove zrtve. Klara, pakao je moguce slikati, ali ga nije moguce naslikati. Sve ljudske predodzbe o njemu nisu ni sjena njegove stvarnosti. Sjecas li se kako smo jednom raspravljale o paklu. Ti si ga opisivala kao vatru koja sazize. Tada sam ti priblizila upaljenu zigicu i zapitala: dal li ti smrdi. Ti si zigicu lako ugasila. Ovdje vatru niko ne moze ugasiti. Kazem ti vatra o kojoj govori evandelje ne znaci samo griznju savjesti. Vatra je vatra. Doslovno treba shvatiti sto je onaj rekao: idite od mene prokleti – u oganj vjecni. Doslovno. Da, ona je drukcija vatra nego vasa na zemlji, ali je vatra.

Vama je nase stanje neshvatljivo. Ali nasa najveca muka sastoji se u tome sto nikada necemo vidjeti boga. Cudno, da te u vjecnosti trajno muci ono za sto ti na zemlji nije bilo stalo. Svi prokleti u paklu jednako ne trpe. Katolici trpe vise nego drugi, jer su imali vise milosti koje su proigrali. Trpi vise onaj tko je vise znao. Tko je grijesio iz zlobe, teze pati od onoga tko je grijesio iz slabosti. Ali nitko ne trpi vise nego je zasluzio. Oo, da to nije tako. Barem bi opravdano mrzila. Ti si mi nekoc govorila da svatko svjesno odlazi u pakao. Smijala sam se tome. Smatrala sam: u pravi trenutak vec cu sebi nekako pomoci. A ipak sam svjesna istine koju sam koji puta u sebi ponavljala. Annette, ako nenadano umres, otici ces bogu nespremna. Snositi ces posljedice. Nisam se obratila. Zla navika me je povukla. Povratak je sve tezi sto je covjek stariji. Tako me je smrt zatekla nepripravnu……. Prije tjedan dana – govorim po vasem nacinu brojenja – jer je ovdje sve drugacije, otisla sam s muzem na izlet. Bila je nedjelja, posljenji dan moga zivota. Uzivala sam. Bio je prekrasan suncan dan. Obuzeo me poseban osjecaj srece i zadovoljstva. Kad smo se navecer vracali kuci, moj je muz izgubio vlast nad volanom, jer ga je zaslijepio automobil koji je dolazio iz suprotnog pravca. Tresak…. I vrisak: isuse. Nije to bio pobozan zaziv, spontan krik, nastao iz straha. Osjetila sam uzasnu bol. Sto je ona prema ovim mukama. Zatim mi se sve zamracilo. Zanimljivo.

Onoga jutra, kad sam se spremala na izlet, sijevnula mi je misao: nedjelja je, kako bi bilo da jos jednom odemo na misu. Zvonilo je i kao da je mene dozivalo. Presjekla sam misao s jednim odlucnim NE!!! Kako to da jednom zauvjek ne mogu te smijesnosti izbiti iz glave. Sto je bilo poslije smrti, preuzimam posljedice. Sada ih nosim. Sto se sa mnom dogodilo nakon smrti, ti to znas. Ja ne znam. Mi redovitim putem ne mozemo znati sto se zbiva na svijetu. Ali znam da sam se u trenutku odvajanja duse od tijela nasla u nekoj svjetlosti koja zasljepljuje. Dogodilo se kao u kazalistu kad se sva svjetla u dvorani ugase. Osvjetljen je samo prizor na pozornici, prizor moga zivota. Dusa mi se ukazala kao u zrcalu: sve prezrene milosti od rane mladosti do zadnje NE sto sam izgovorila u njedjeljno jutro. Osjecala sam se kao zlocinac pred kojim defiliraju njegove zrtve. Da zalim? Ne! Da se sramim? Ne! A ni izdrazati nisam mogla pred licem boga kojega sam prezirala. Tako je ostao samo – bijeg. To je bio posebni sud, na onom istom mjestu gdje je ostalo lezati moje mrtvo tijelo. Nevidljivi sudac rekao je: idi! Kao jezicac svijetlo – plavicastog plamena, pala sam u pakao. Tako je zavrsavalo annettino pismo

izvor

Malčice sam razdvojio redove da bude lakše za pročitati.

Meni je cijeli taj tekst bilo zanimljivo pročitati. U svemu tome zapravo vidim jednu manipulaciju, i to preko straha u korist katoličkog vjerovanja i katoličkih ideala. Sve ovo skupa u biti favorizira katoličku vjeru, čak se u jednom dijelu teksta spominje kako su kršćani u prednosti naspram pripadnika drugih religija jer su na neki način bliže "Istini", pa im je to zato i veće iskušenje. Isto tako ne sviđa mi se opisani Bog, čini mi se odveć egoističan da bi ga smatrao Bogom u pravom smislu te riječi.

Spominje se velika važnost molitve. Ja ne dijelim baš takav pogled. Molitva bi trebala biti iskrena, i u biti kod molitve za mene nije tako bitno da se ona baš izražava, naše misli, ako su iskrene, same po sebi stvaraju takvu molitvu te Bog te naše misli zna, neovisno o tome jel mi sve to skupa pretvorimo u riječi ili ne, prema mislima se zna iskrenost tih riječi, ne prema riječima samim za sebe. Ono što želim reći jest da netko tko ne moli može biti iskreniji od nekoga tko moli, te da bit molitve nije recitiranje, nego je bit u iskrenosti naših misli koje će biti iskrene neovisno o tome jel mi posebno odvojimo vremena za molitvu ili ne.

Odlazak na misu... opet jedna od formalnosti katoličke crkve. Odlazak na misu sam za sebe ne znači nešto posebno, što ti to znači ako ideš na misu i onda se tamo zafrkavaš. Opet je prije svega bit u samim mislima i našim ciljevima, a ne u formalnom odlaženju na misu. Ja ne idem na misu jer mi ista nije potrebna, tj. ja osjećam da mi nije potrebna za traženje duhovnog mira i ljepote života. Po meni nije bit hodati na misu, nego je opet bit unutar nas, neovisno o formalnom odlasku na misu.

Prema svemu sudeći, gorjet ću u paklu budući da imam slične poglede kao djevojka koja je navodno pisala to pismo, ali nemam problem sa time kad ionako imam određeno mišljenje o stvarima koje su u tekstu napisane kao "istinite", a koje za mene nisu ništa drugo do li metafora. Sve ove potrebe za formalnim odlaskom na misu i držanjem svih ostalih crkvenih "pravila" gledam kao da meni profesor kaže da moram u knjizi 127. stranicu pročitati u roku 1 minute ili me neće pustiti na ispitu neovisno o mom pravom znanju.

Naravno, svatko treba pročitati tekst za sebe i sam procijeniti o čemu se tu radi.

ta su pravila koja djeluju odbojno u tekstu, iskušenje za pomisliti kako je istina upravo obratna od vrijednosti koje se zapravo promiču. a nije. istina nema tako jasne i rigidne oblike kao ono što tekst nameće kao poruku ili sukladna negacija toga.

Zanimljivo.

A koji je izvor? Ne moze da se udje!