Elitne postrojbe svih vojski svijeta: Biti specijalac

Kao elita svih svjetskih vojski, specijalci su uvijek privlačili više pozornosti od ostalih pripadnika oružanih snaga
[ Zvonko Krajnović ]

SPECIJALAC! Iako sam naziv nosi razne konotacije, oni koji poštenje, čast, hrabrost i odgovornost stavljaju na prvo mjesto životnih vrijednosti, vrlo dobro znaju koju težinu ima taj pojam. Ustrojene, obučene i opremljene ponajprije za izvođenje specijalnih operacija, specijalne postrojbe nude najpogodnije rješenje za određen broj problema naročito prisutnih u sukobima niskog intenziteta, tj. u uvjetima asimetričnih ugroza. Kao takve, specijalne postrojbe zahtijevaju kvalitetnu mješavinu visokospecijaliziranog osoblja, opreme, izobrazbe i taktike koja nadmašuje uobičajene mogućnosti konvencionalnih postrojbi.
Psihofizičko iscrpljivanje
Osnovna razlika između specijalnih postrojbi (malih pokretnih skupina) i klasičnih konvencionalnih snaga jest tretman najvišeg prioriteta, odnosno znatna financijska izdvajanja (milijuni) za njihovo opremanje i obuku, te strategijska i operativna pokretljivost, odnosno visoka borbena spremnost i sposobnost za gotovo trenutnu reakciju, a uz golemu potporu obavještajnog djelovanja.
Osnovna su djelatnost takvih postrojbi antiteroristička i protuteroristička djelovanja te operacije duboko u neprijateljskom teritoriju, izvlačenje snaga iz neprijateljske pozadine (zrakom, vodom, kopnom), izviđanje, prikupljanje i obrada obavještajnih podataka te izvođenje diverzantskih akcija u vodi, zraku i na kopnu. Budući da djeluju u malim skupinama, to im olakšava izvođenje brzih udara i izvlačenja iz borbe s nadmoćnijim neprijateljem, postizanje iznenađenja, korištenje pogodnosti zemljišta, noći, složenih meteoroloških uvjeta, dužu borbu i opstanak u izoliranim uvjetima, probijanje iz okruženja itd. Visoka razina sposobnosti specijalne postrojbe stavlja u nove izazove pomoći civilnim i vojnim strukturama u mogućim elementarnim nepogodama i nesrećama većih razmjera, operacije traganja i spašavanja te sudjelovanja u međunarodnim vojnim operacijama.
Iako je povijest specijalnih postrojbi vrlo bogata, razdoblje nakon II. svjetskog rata pa do danas, a potaknuto hladnim ratom i ekspanzijom terorističkog nasilja, zasigurno je vrijeme ustrojavanja najviše specijalnih postrojbi na svjetskoj razini. Gledajući na njih s vremenskim odmakom, neke od njih još i danas začuđuju smjelošću skromno naoružanih i tehnički opremljenih specijalaca koji su ih izveli bez ičije potpore, dok neke razočaravaju jer su, iako su ih izveli vrhunski specijalci uz impresivnu potporu zrakoplovstva i mornarice, pretrpjele potpuni fijasko. No i za to postoje razlozi koji se očituju u specifičnostima operacija specijalnih postrojbi.
Zajednička svim specijalnim postrojbama svijeta, za razliku od opremljenosti, jest obuka koja se u novije doba provodi i njihovom međusobnom međunarodnom suradnjom. Selekcijski dio počinje izborom pripadnika (koji su već pripadnici oružanih snaga) isključivo na dobrovoljnoj osnovi, uz poštivanje najoštrijih medicinskih i psiholoških kriterija. Slijedi faza obuke u trajanju od najmanje mjesec dana, koja se sastoji od psihofizičkog iscrpljivanja, odnosno "drila" gdje se od kandidata za buduće pripadnike specijalne postrojbe nastoji izvući maksimum. Remećenje sna, cjelodnevne (ili cjelonoćne) hodnje pod teretom (do 50 kg), uz minimum osnovnih potreba (hrana i voda), te gomilu informacija i na kraju što uspješnije izvedenu simuliranu završnicu, tek su neke, uglavnom jednostavnije zadaće koje kandidat mora proći kako bi se prepoznale njegove kvalitete. Po završetku selekcijske obuke ostaju najbolji - oni koje surovost obuke nije izbacila. Cilj je selekcijskog (inicijalnog) dijela obuke uočavanje sposobnosti potencijalnih pripadnika za provođenje borbi u uvjetima visokih psihofizičkih naprezanja te sposobnost izražavanja odlučnosti i hrabrosti.
Padobrani, snajperi, alpinizam...
Prisega vjernosti i objava o pripadnosti specijalnoj postrojbi trenutak je koji svaki kandidat nestrpljivo čeka. No, to nije kraj. Slijedi specijalistički dio, gdje se pripadnik obučava za sve potrebne sposobnosti, počevši od padobranstva (HALO i HAHO skokovi), ronjenja, alpinizma, snajperizma, uporabe eksploziva i eksplozivnih naprava, uporabe sustava veze, primjene raznih vrsta naoružanja, preživljavanja, obavještajnog djelovanja itd. Sve traje mjesecima pa i godinama.
Sve to govori da zbog složenih zadaća svaki specijalac mora, uz izvrsnu fizičku istreniranost, posjedovati i visoke intelektualne sposobnosti, sposobnosti prilagodljivosti rješavanju problema, psihičku stabilnost, sposobnost kontrole agresivnosti i osjećaja u kriznim situacijama (strah, panika, glad, nespavanje), imati osjećaj za timski rad i sposobnost preuzimanja uloge vođe.
Moderno ratovanje u svom punom zamahu uglavnom nosi naziv specijalno ratovanje. U njemu se primjenjuju specifični oblici i inačice djelovanja na operativnoj, taktičkoj i izvršnoj razini, u svrhu sučeljavanja s prijetnjama terorizma (asimetrični rat). Pristupa mu se s promišljanjem, razvijanjem i usavršavanjem cijelog spektra antiterorističkih (proaktivnih) i protuterorističkih (reakcijskih) mjera, gdje glavnu ulogu imaju specijalne postrojbe. Iako je već u sustavu opisa djelatnosti koje te postrojbe obavljaju njihova funkcija jasna, zbog oblika asimetričnog rata važnost se sve više usmjerava ponajprije na antiterorizam.
To je skupina mjera koje se očituju u planiranju i programiranju, osiguranju resursa (materijalnih i ljudskih), logističkoj, operativnoj i procesnoj potpori, specijalističkom obrazovanju, implementaciji kontinuiranog, dopunskog i izvanrednog informiranja (obavještajno djelovanje), redovitom individualnom, operativno-timskom uvježbavanju. Tu je i protuterorizam kao produžena ruka antiterorizma, koji je po funkciji skup svih mjera i aktivnosti, odnosno sposobnosti (psihofizičke sposobnosti, stručna specijalnost, borilačke vještine, specijalna taktika) koje jedan pripadnik specijalne postrojbe mora posjedovati.
Moderni specijalac ne smije biti osoba prosječnih općih i malo više stručnih znanja čija je zadaća isključivo visokorizična primjena sile, nego bi, uz modernu opremu, osim visokih intelektualnih sposobnosti i psihičke stabilnosti, morao posjedovati i visokostručna znanja svih disciplina koje se pojavljuju u obavljanju njegovih svakodnevnih dužnosti a to, uz ostalo, povećava i sposobnost samoedukacije