Viljem Šekspir " HAMLET "

' Po mudrosti
Nestor; po genijalnosti Sokrat; po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod
tuguje, a Olimp ga ima."


Viljem Šekspir (William Shakespeare) rođen je 1564. god. u Stratfordu na
Evonu, kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece Džona i Marije
Šekspir, rođene Arden.

Obrazovanje Šekspira, u odnosu na druge savremenike, nije
bilo veliko. Vjerovatno je osnovna znanja stekao u mjesnoj školi, gdje je bilo
dobrih učitelja humanističkih nauka, no misli se da ovu školu nije završio jer
je morao da pomaže ocu kad su poslovi pošli rđavo. U 18. godini oženio se Anom
Hatevej i stekao troje djece. Nakon njezine smrti odlazi u
London.

Sa dolaskom u London počinje njegovo vezivanje za
pozorište; do kraja života ono će biti njegov hljeb i njegova opsesija. Prvo je
postao glumac, a zatim i onaj koji dotjeruje tuđe tekstove, što mu je omogućilo
da upozna tehniku dramskog pisanja i dalo ideje da i sam piše. Učestvovao je u
stvaranju pozorišta Glob.
Njegov književni rad obuhvata 20 godina (1592-1612) . Za to vrijeme napisao je
knjigu sa 154 soneta, 2 narativne poeme i 36 drama.


Veoma cijenjen kao dramski pisac, član najbolje pozorišne
družine u Londonu, i suvlasnik pozorišta koje je svakog dana sem nedjelje davalo
predstave, Šekspir je, u vidu nagrade, stekao lep imetak i 1612. povukao se u
svoj rodni gradić. Živio je još četiri godine, u miru, u krugu svoje porodice, u
novoj kući koju je pre toga kupio, a pokatkad su mu dolazili drugovi, pjesnici i
glumci iz Londona. Umro je tu, u Stratfordu, 1616, u 53-oj godini života, i
sahranjen je u mjesnoj crkvi Sv. Trojice, u blizini oltara. Iznad groba
postavljena je, 1623., spomen-bista, sa latinskim natpisom:
Viljem Šekspir je teme i fabule, između ostalog, nalazio
u već postojećim djelima koja su raspaljivala maštu i budila znatižellju
slušalaca i gledlaca. Slično i drugim djelima koja je napisao, i drama Hamlet
svoj pretekst ima u nekim izvorima koji mu predhode.Siže za ovo djelo Šekspir je
našao u staroj holandskoj priči o Amletu,koju je, kasnije, danski pisac istorije
Sakso Gramatik unio u svoju knjigu Danska istorija, objavjenu u
Parizu1516.

Međutim, o Hamletu je
postojala, prije Šekspirovog djela, druga engleska drama, čiji je pisac bio
tragičar Tomas Kid, poznat po djelu Španska tragedija. Treći izvor njegove
inspiracije sadržan je u savremenoj istoriji, u onome šta se dešavalo na
kraljevskom dvoru u vidu intriga i borbi za vlast.Dakle, okvir, atmosfera i lik
glavnog junaka bili su unaprijed uslovljeni raspoloženjem pjesnika,
društveno-političkim prilikama i pozajmljenom bajkom, odnosno ranijom dramom o
Hamletu. Prema tome, svi elementi dati su unaprijed: ubistvo, preljuba, pojava
duha ubijenog koji vapi da bude osvećen, politička i ljubavna intriga,
simulirano i pravo ludilo, još smrti i ubistava, i samoubistvo, i, najzad,
krvava osveta i smrt osvetnika. Drama Hamlet prvi put je prikazana u Londonu
1602. gdine, a prvi put je štampana naredne, 1603. godine. Djelo je pisano u
stihu, mada ima u njemu i proznih mjesta. Sastoji se iz pet činova. Lica u
komadu su mnogobrojna: danski kraljević Hamlet, sin danskog ubijenog kralja
Hamleta, kraljica Gertruda, Hamletova majka, i kralj Klaudije, njen muž i brat
ubijenog kralja; prijatelj Horacio, oficiri Macelo i Bernardo; kraljev savjetnik
Polonije, njegova kći Ofelija i sin Leart i nekoliko sporednih likova. Siže
drame je dosta složen i njena kompozicija je izuzetno bogata promjenama
mjesta(dvadeset puta), temama i situacijama. Ima dosta labavih epizoda, koje su
više u funkciji Šekspirove filozofije poimanja čovjeka i života a manje u
funkciji pokretanja događaja na kojima se gradi i razvija sama radnja. Do ovog
djela u književnosti nije bilo takve pojave da da jedno djelo sa dosta
jednostavnom pričom o kralju ''koji je ubio svog brata da bi došao na presto, s
njegovih osam mrtvih, jednim duhom, jednom poludjelom i jednim koji se pravi
lud'' može izazvati toliko pažnje i oprečnih sudova kroz čitav niz književnih
epoha. U pitanju je, izvjesno, neki univerzalni smisao sadržan u pojavi
kraljevića Hamleta i njegovoj tzv. hamletovštini, u njegovoj mnogoznačnoj i
često kontradiktornoj prirodi, koja pruža mogućnosti za različita
tumačenja.Kraljević Hamlet ima trideset godina, i
u tih trideset godina postoje dva razdoblja: prvo obuhvata godine njegovog
života do definitivnog povratka iz Vitemberga, gdje je studirao (ovo razdoblje
nije poetizovano u djelu, ali se da naslutiti na osnovu iskaza drugih o njemu);
drugo razdoblje počinje od smrti oca pod dosta nejasnim okolnostima. Prema tome
očeva smrt je prelomna tačka od dvostukog značaja: ona dijeli Hamletov život na
onaj prije i onaj poslije i ona je žižno mjesto na kome se gradi cijeli konflikt
u biću, povod za unutrašnju dilemu, za promjenu mišljenja o svijetu i čovjeku i
osnovni razlog za tragičen ishod drame.
Hamlet je, nasuprot varvarskoj prirodi kralja
Klaudija i dvorana, bio otmjenog duha. Znanje je sticao u Vitenbergu, na
Luterovom univerzitetu. Ovaj duh je bogatio pozorišnim predstavama, čitanjem
poezije, izučavanjem filozofije; bio je dobar mačevalac, odjevao se po modi , a
odlikovali su ga i trezvenost, čistota, mladost i ljepota. Živeći na dvoru,
okružen pažnjom i sjajem, o svijetu je nosio idealnu sliku. Bio je uvjeren da
svijet počiva na besprijekornoj ravnoteži dobra i zla i da njegovom ustrojstvu
nema šta da se doda niti oduzme. Vjerujući u harmoniju spoljašnjeg svijeta, i
sam je osjećao zadovoljstvo, bezbrižnost , polet, neki unutrašnji sklad. U
takvim okolnostima življenja, on nije znao za napor ovladavanja problemaima i
nevoljama što ih običan život nudi, pa zato nije vježbao volju da se istrajava,
brzo odlučuje i stupa u akciju. Njegova moć zapažanja i kritičkog promišljanja
pojava, stvari i odnosa u društvu zaista su impresivni, ali je lišen nečeg
drugog - praktičnih koraka i vještine snalaženja u okruženju koje nastanjuje
licimjerje, brutalnost, zločini, nemoral, podaništvo i laž.
Prve Hamletove sumnje u istinu i ispravnost
svijeta dolaze sa smrti njegovog oca pod još nerazjašnjenim okolnostima. Svijet
i ljudi odjednom su mu se ukazali u svoj svojoj složenosti i nepredvidivosti:
ljudi nisu ino za šta se izdaju, a svijet nije ono što mi mislimo da jeste.
Počeo je da otkriva oko sebe egoizam, gramzivost, dvoličnost i nemoral.
Hamletovo biće biva istraumatizovano u svojoj moralnoj čistoći, zatečenosti i
nemoći da bilo šta učini. Dolazi do potpunog zaokreta u njemu: počinje
povlačenje u sebe, promišljanje i sebe i ljudi oko sebe. Postaje introvertna
ličnost: tajanstvena, nepristupačna i nepovjerljiva. On je sada onaj koji svijet
posmatra iz prikrajka, sa nespokojstvom i velikim razočaranjem. I ukoliko više
raste sumnja u istinitost očeve smrti, utoliko više jača predstava o vlastitoj
suvišnosti u tom svijetu, utoliko je veći intenzitet drame u njegovoj
duši.
Kad duh zatraži osvetu, Hamlet, pun mržnje
prema kralju i kraljici izriče zakletvu da će osvetiti svog oca. Njegove
predstave o svijetu, saznanjem da je ''vrijeme izašlo iz zgloba'', biva sasvim
srušeno jer uviđa da je taj isti svijet pun laži, prevara i nedjela i da je - u
odnosu na sve to - nemoćan da bilo šta preduzme i vrati ga u pređašnju sliku.
Već je ovdje počelo njegovo oklijevanje, sumnja u smisao osvete i odlaganje same
osvete, pod izgovorom da su potrebni novi dokazi.
Da bi došao do novih dokaza o ubistvu oca,
Hamlet, vrlo uman i dobar poznavalac glume i njenog funkcionisanja, uzima ludilo
za masku. Uživljen u ulogu ludaka, on iz korijena mijenja izgled, pokret, izraz
lica, odjevanje i jezik. Riječ i jezik nisu više izraz mudrosti i znanja, već
sredstvo osmišljenog ludila. Sa ''ludilom'' Hamlet može slobodno da se kreće, da
sluša, da stupa u dijaloge, da provocira. Tu uspješnu promjenu na Hamletu
najbolje opisuju riječi kralja Klaudija: ''...Ni unutrašnji čovijek, niti
spoljni, ne liči više na ono što beše''.
Razočaran u ljude oko sebe i ustrojstvo
društva o kojem traje, Hamlet će u susretu sa ''prijateljima'' svijet nazvati
tamnicom, jer je zemlja nastanjena zločincima, prevarama i svakojakim
podlostima. Iskustvo mu je donijelo razočaranje ne samo u egzistenciju već i u
čovjeka, zbog ljudi kao što su Klaudije, Polonije, Rozenkranc... Svi oni su
ništitelji ljudske čistote, istine i plemenitosti i, kao takvi, korov ovog
svijeta. U monologu koji potpunije oslikava Hamletovu dilemu i unutrašnji
rascijep ličnosti, on izgovara svoje poznato: ''Biti ili ne biti, pitanje je
sad?''. Biti treba da znači: postojati pa makar i trpjeti, samo da se bude ili,
pak, - druga je mogućnost - pobuniti se protiv ponižavajućeg statusa i svih
bijeda. U tom kontekstu, postavlja se pitanje da li je i postojanje po svako
cijenu ono pravo biti u vrijednosnom smislu (biti čovjek, svoj) ili je, pak, to
odricanje od sebe. Nemoćan za akciju da mijenja svijet i da nađe rješenje za
svoje psihološke tjeskobe i nesanice, Hamlet bi da potone u san, dubok i trajan,
što i nije ništa drugo do bjekstvo od surove stvarnosti, od problema i vlastitog
mučenja.
Hamletovo razočaranje se sve više širi. Prvo
razočaranje u majku, strica i Polonija, a zatim i u Ofeliju što je pristala da
bude predmet manipulacije oca i kralja, pa onda razočaranje i dotad vjerne i
tobož iskrane prijatelje. Na kraju, došlo je razočaranje u sve ljude koji su, po
njemu, potencijalni grešnici. Iskren i okrenut istini, Hamlet nije poštedeo ni
sebe. I u sebi je otkrio poroke, iako ih čitalac mnogo i ne zapaže. Oholost je
crta njegovog bića: ismijava Polonija, grobara naziva lupežom i sebe gospodaem
Danske. Njegova osvetoljubivost, takođe, nalazi mjesta u gestovima i postupcima
koje čini u odnosu na Ofeliju koju voli, u odnosu na njenog oca i prema svojo
majci. U smrt šalje ''prijatelje'' jer mrzi u njima poslušnost i podaništvo. U
početku ga muči i častoljublje, prosto pati što mora jesti ''vazduh kljukan
obećanjima''; žali se Horaciju na Klaudija što mu je uništio nadu da će doći na
preszo. Međutim, do kraja drame, sve će to nestati i on će biti čovjek
vrlina.
Hamletova upustva glumcima izraz su njegove
široke renesansne kulture, visokog obrazovanja i izvrsnog poznavanja prirode
pozorišta. Počev od saznanja da mu je namjenjena smrt, Hamlet počinje da se
mijenja - oslobađa se poznatih kolebanja: da li da ubije kralja ili ne. Postaje
odlučniji, dostojanstveniji, hladniji i misaoniji. Hamlet je sada spreman da
postupa ''savršeno po savijesti''. Uništavati korov (Polonije, Klaudije) postaje
zadatak njegove savijesti, ali bez novih dilema i lomova u njemu. Njegova borba
više nije samo izraz ličnih obračuna, ono više nije pitanje sujete i časti, nego
postaje čin etičkog djelanja i akcije koja poprima humanistički smisao. To više
nije borba protiv kralja već borba protiv svih sličnih njemu, tj. Protiv zla
koje ruži lice na tijelu društva, cijele ljudske zajednice. Da bi akcija dobila
univerzalni smisao, Hamlet je morao u sebi da pobijedi poroke, o kojima je sam
govorio: osvetoljubivost (sebičnu i ličnu), oholost, slavoljublje.

1. Beleška o piscu



Vilijam Šekspir bio je pjesnik i dramatičar, rođen 1564. godine u Stratford-on-Avonu u Engleskoj. Mnogi tvrde da je najveći dramski stvaratelj svih vremena. Oko 1585. odlazi u London, gde deluje kao glumac, redatelj i kazališni pisac. Napisao je 36 drama koje delimo na:

1. tragedije - Hamlet, Julije Cezar, Otelo, Antonije iKleopatra, Koriolan, Kralj Lir, Makbet;

2. komedije - Ukroćena goropad, San letnje noći, Na Tri kralja, Mera za meru, Mnogo buke ni oko čega

3. romance - Romeo i Julija, Zimska priča i Bura;

4. povijesne drame - Kralj Džon, Ričard II. , Henri IV. , Henrk V. , Henri VI. , Ričard II. i Henrik VIII.A 1609. izišli su njegovi Soneti, zbirka od 154 pjesme.Šekspir je svoje dramske tekstove tvorio podacima iz usmene književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povijesti, iz svoje suvremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovijedanja. Ni fabule Šekspirovih delova nisu njegove. On ih preuzima od drugih pisca i preoblikuje ih. Čini od njih vrhunska dela, kraseči ih pučkim pjesmama, izrekama tadašnjeg vremena, a bio je i majstor stvaranja mnogoznačnosti pjesničkog jezika. Tako Shakspeareove riječi, osim što sadrže osnovno značenje, kriju u sebi niz suznačenja.



2. Beleška o delu



Mnogi tvrde da je Šekspirova tragedija Hamlet (1600. -1601. ) najbolja tragedija u povijesti svjetske književnosti. No to nije samo delo povijesti.Suvremenost tragedije svijedoče moderna dela s temom o Hamletu prenesenom u današnje doba (u nas je najpoznatije takvo delo drama Ive Brešana "Hamlet u selu Mrduša Donja", te adaptacija od Slobodanke Aleksić "Hamlet u podrumu").Šekspir je stvorio delo za sve ukuse i sva vremena. U njegovo su doba svakakvi ljudi gledali pretstave i pridonosili njenom uspjehu. Zato je morao stvoriti delo prikladno i školovanom plemstvu i običnom puku. To je i učinio. Izabrani su stihov zadovoljili školovane plemiće, mačevanje ukus šire publike, a Hamletovo ludilo i dosjetke zabavljale su običan puk.Fabula ove tragedije, kao i večine Shakespearovih dela, je poznata jer ju je Šekspir uzimao iz drugih dela iz svojih suvremenika ili ranijih pisca.



3. Fabula



Danski kralj iznenada umira, a nasljeđuje ga njegov brat Klaudije, koji se ženi udovicom pokojnog kralja. Sinu pokojnog kralja, Hamletu, javlja se duh njegova oca i otkriva mu da ga je Klaudije otrovao, čime traži osvetu. želeć potvrdu, za tu strašnu optužbu, Hamlet se pretvara lud. Njegvu ludost, kralj i kraljica, tumače Ofelijinim odbijanjem Hamletova udvaranja. Hamlet organizira predstavu, koja radnjom sliči na umorstvo njegova oca. Kad Klaudije vidi aluziju na njegov zločin, prekida predstavu i time daje Hamletu dokaz na Duhove riječi. Nakon prekinute predstave, Hamlet posječuje majku i misleći da ga Klaudije prisluškuje, ubija Polonija koji se sakrivao iza zavjesa. Bojeći se, Klaudije šalje Hamleta na brod u Englesku s namjerom da ga tamo ube. Saznavši za očevu smrt, Ofelija se ubija, a Laert traži osvetu za oca i sestru. Hamlet, saznavši za urotu, vrača se u Dansku i prihvaća dvoboj s Laertom. Kralj i Laert odluče, na prijevaru s otrovanim mačem, ubiti Hamleta. U dvoboju, Hamlet i Laert mjenjaju mačeve i obojca bivaju ranjeni otrovom. Kraljica ispije čašu s otrovom, namjenjenu Hamletu, te umire. Laert otkriva Hamletu spletku s kraljem, nakon čega ovaj ubija kralja. No Hamlet nije toliko cijenjen, po fabuli, koliko po karakterizaciji samih lica. Pogotovo se to odnosi na Hamleta.



4. Hamlet



U Hamletovom ponašanju postoje najraznovrsnija tumačenja, nastala u različitim vremenima i shvačanjima ljudi. Jedno od tumačenja odnosi se na edipski kompleks, tj. ljubomora sina prema ocu kao suparnika u ljubavi prema majci. Hamleta više boli to što se majka udala za stric, nego što mu je oca ubio taj stric. No najrasprostranije tumačenje, o Hamletovom ponašanju, odnosi se na njegovu neodlučnost. Hamlet je paraliziran od prevelikog razmišljanja. Zbog svoje neodlučnosti i boježljivosti da ne povrijedi majku, odlaže i usporava samo izvršenje, koje dovodi do gore situacije.Za Hamleta ne postoji osjećaj delovanja u pravo vrijeme. On razmišlja kada treba da deluje (kao nakon povratka u Dansku, na groblju), a deluje kada to nije potrebno (kad ubija Polonija).Sam lik Hamleta otkriva se u svojoj raznolikosti tek u odnosu prema drugim likovima. Likovi se u svojim odnosima nadopunjuju: Hamletovo poštenje nasuprot Klaudijevoj podlosti, Hamletova intelektualnost nasuprot malo pametnih ljudi kraljeve okoline, Hamletova pretjerana osjetljivost nasuprot Horacijevu preciznošću, Hamletovo pretjerano razmišljanje i odlaganje nasuprot Laertovu brzom delovanju.Hamlet je zapravo lik noćne more koja se ostvaruje. Mora u kojojoj prisustvuje sve ono najgore od ljudskih strasti: podlost, sebičnost, prevare i izdaje. Hamlet iz more izlazi sav rastrgan i nemoćan dase opire.



5. "Biti ili ne bit"



U Hamletu se ne javlja toliko sukob sa svijetom, koliko sa samim sobom. Hamlet postavlja pitanje biti ili ne biti?, živjeti ili umrijeti?, ubiti ili oprostiti?. On si postavlja taj problem i nijedan vanjski događaj nemože mu više škoditi koliko on sam sebi može. Njegov je problem što postoji na ovome svijetu. Hamlet zapravo strada od borbe sa samim sobom.





6. Zaključak


Hamlet je jedna od ranijih komedija, nastala u drugoj fazi, nakon komedija i povijesnih drama iz prve faze i prije ostalih slavnih tragedija iz treće faze. Razlika između dviju faza, su tragični junaci. Samim time što Hamlet nije nikakav div ili heroj, nego običan čovjek, čini ga bližem i modernijim. U Hamletu otkrivamo Šekspirovu borb protiv svijeta. On nam uz pomoć Hamletovih monologa, otkriva pokvarenost u svijetu (ratovi i pokvarenost u kraljevskim obiteljima). U Hamletu Izgleda kao da se i sam Šekspir želi suprostaviti svijetu, dok u četvrtoj fazi izgleda da se on pomirijo sa svijetom. To je jedna od rijetkih drama u kojima, tijekom čitavih pet čina, glavni junak dominira nad okolišem i zaokuplja sav interes.

Jedno od najboljih dela koje sam ikad procitala...
Inace ne volim Sekspira, ali Hamlet me je osvojio...