Legenda o gradu zlata;El Dorado

Jedno od legendarnih mjesta ovoga svijeta koje svakoga ocarava smješteno je negdje u
južnoj Americi ili tako barem kaže tradicija. Stoljecima su ga ljudi tražili i stotine ljudskih
života je izgubljeno u njegovom snu. Njihova ih je neugasiva žed i požuda za zlatom
tjerala u otkrivanje i pogibelj. No sve što nas danas zapravo zanima nije zlato i malo je
drugacije prirode, nešto što se u toj legendi krije. Nešto misticno, mitsko, magicno…
"Nalazi se na otoku usred slanog jezera cije je dno zlatno. U sredini otoka nalazi se hram
posvecen Suncu. Zidovi, krovovi, fontane, alati… sve je tamo od suhog zlata."
Ovakvi nam opisi zlatnog grada daje Belalcazar bojnik pod komandom španjolskog
osvajaca Francisca Pizarra, a nakon njega isti takav opis dobivamo i od španjolskog
povjesnicara Francisca Lopeza. Grad koji su njegovi starosjedioci isto tako nazivali
Manoa, prozvan je tako, El Dorado. Opis El Dorada utemeljen je na legendama Inka koje
su španjolski conquestadores prenjeli iz Amerike. Medu tim legendama nalazimo na
legendu kralja božanskog porijekla, legendu Muisca naroda (o narodu koji je nastanjivao

predio današnje Bogote'). Prva legenda prica okralju kojega su definirali kao sam sin boga
sunca koji je živio u zlatnom dvorcu u koji nijemogla prodrijeti vanjska svijetlost. "Njegov je
donji dio lica bilo pokriveno zlatnom maskom amogao se pokazati podanicima samo jednom na
godinu." Dok druga legenda prica o ceremonijiustolicenja prijestolonasljednika. "Kada je sunce
došlo u svoj zenit, posut zlatnim prahom, moraoje uroniti tijelo u vode rijeke Guadavita dok
njegovi su podanici u istu rijeku bacali zlatanalat." Ove su se legende vrlo vjerojatno iskrivile
prepricavanjem sve do kreiranja mita o El Doradu. Tako da se pocevši od 1529. godine,
rodila zlatna groznica u potrazi za tim mitskim gradom, i mnoge su ekspedicije kretale u
potragu za njim sve do današnjih dana. Prije otprilike godinu dana antropolog Mario Polia
identificirao je El Dorado u Paititiu, gradu civilizacije Inka. Paititi je, kako se može
procitati u jednom antiknom dokumentu, otkriven u 16. stoljecu. Otkrili su ga misionari
Isusovackog reda i opisali ga kao grad prekriven zlatom i optocen dragim kamenjem.
Ipak, nitko nikada nije doznao tocnu poziciju grada. Kaže se da je Vatikan izbrisao svaki
najmanji trag o njemu da bi izbjegao opasnu "zlatnu groznicu". Današnji moderni
povjesnicari su zapravo skoro svi suglasni da je El Dorado izmišljen pohlepom španjolskih
conquestadoresa, iako misterij koji ga okružuje ostaje još uvijek fascinantan i privlacan.

OTKRICE AMERIKE
Od svih dragocjenih stvari na svijetu, ona za kojom se uvijek najviše uzdisalo zacijelo je
zlato. Stari Egipcani smatrali su ga svetim poput sunca, ratovi su se vodili zbog njega a
Portugalci su zbog zlata riskirali plovidbu na kraj svijeta. Zlato ne predstavlja samo
blagostanje. Simbolicki je i znak ljubavi, vjencani prsten je zlatan. Isto tako u
lingvistickom smislu rijec zlato znaci dobro. Kao recimo u izrazima : "Zlato od djeteta ili
zlatna prilika". Manje od milijun tona zlata je iskopano, možda izgleda mnogo ali je puno
manje u usporedbi sa dijamantima i drugim dragocjenostima koje su bile ispod zemlje.
Velicanstvena je legenda famoznog grada zlata El Dorada, i nevjerojatna blaga koja se na
njegov spomen ukažu pred ocima, ušce blagodati i dobrostanja, zlata unedogled. "Zlato
je kažu Zeusovo dijete. Ni hrda ni plijesan ne izjedaju toliko koliko covjekov um izjeda
pohlepa za njim.". Tako je pisao Grcki poet Pindar. Zlato je kralj metala i posljednja
mjera vrijednosti. Columbo je otišao toliko daleko i izjavio da "sa zlatom covjek može
zajamciti svojoj duši ulaz u Raj." No to nama daje zapravo uvid u ono što je bio njegov
raj a baš je on bio taj cija se ekspedicija pretvorila u eksploataciju. Columbo je tragacima
zlata otvorio put blaga kada je otkrio zlato u San Salvadoru na Hispanioli. Novosti
poslane Ferdinandu i Isabelli španjolskom kralju i kraljici uskoro se proširila diljem
Europe i od tada je pocelo presjedanje na teritorije nove zemlje pod blagoslovom
Kršcanstva koje je potpuno decimiralo americku dotadašnju populaciju. Pedeset godina je
prošlo od Columbovog otkrica i izvješca o postojanju zlata u "novom svijetu". Narodi
Azteca u Mexicu i Inca u Peruu' potpali su pod vlast španjolskih conquestadoresa i
njihove neiscrpne pohlepe za zlatom. Grobnice Sinu Indijanaca u visokim Andama
opljackane su a Europski tragaci zlata 1539. godine, osnovali su grad Bogota, na
teritoriju naroda Muisca. No najvece nalazište zlata vjeruje se da je bilo u gradu Manoa,
izgubljenom u kišnim prašumama južne Amerike. Price i kazivanja govore o
nevjerojatnom gradu gdje je sve ukljucujuci i svakodnevni alat, tanjure i ostalo bilo od
suhog zlata. Njegovi stanovnici bili su upravo Muisca narod. O njima se nije mnogo znalo
osim da je sve što su posjedovali bilo napravljeno od zlata. I baš je tu medu narodom
Muisca legenda o El Doradu po prvi put došla do ušiju Španjolaca. Receno im je za
ritualnu ceremoniju koja se održavala na jezeru Guatavita, malo sjevernije od
novoosnovanog grada Bogote.

CEREMONIJA "ZLATNOG COVJEKA"
Prica ili bolje legenda o El Doradu jedan je od najjacih mitova vezan uz "Novi svijet".
Legenda koja se po prvi puta pojavila cetrdesetih godina 16. stoljeca. Sve su price o
njemu zapravo potekle iz indijanskih prica o kralju koji je bio toliko bogat se mogao
prekriti zlatom tokom odredenih ceremonija. U centru price o El Doradu su rijeci koje su
medu Indijancima imala znacenje "Zlatni covjek" a to je bio upravo taj je poglavar "El
Hombre Dorado", bio je to naziv Meksickog kralja, poglavara naroda Muisca za kojeg se
govorilo da je bio prekriven zlatnim prahom. No kasnije je El Dorado zauzeo svoje mjesto
kao bajkoviti grad od zlata, antikna, izgubljena metropola naroda Inka. Kada je narod
grada Manoa izabirao novog kralja, održavala se odredena ceremonija na vodama jezera
Guatavita. Jezero se pokazalo misticno, mirno kao ogledalo, savršen geometrijski krug.
Okruženo uniformnim neplodnim brežuljcima. Legenda je opisivala dno jezera pokriveno
neizrecivim bogatstvima koja su preci starih Muisca tamo odbacili. Narodu Muisca je
jezero bilo sveto. Njihov je narod vjerovao da u jezeru živi duh žene prethodnog
poglavara njihova naroda, koju je tamo zatocilo zlokobno cudovište. Osobiti ritual koji se
održavao na jezeru bio je dio saznanja novookrunjenog kralja. Neposredni svjedok tih
dogadaja Rodrigues Freyle, koji je pricu cuo iz usta svojeg prijatelja Don Juana necaka
zadnjeg poglavara naroda Muisca opisao je to ovako :
· "Ceremonija je imala biti pocetak ustolicenja novog vladara naroda. Prije njenog
pocetka, buduci vladar morao je provesti neko vrijeme odvojen od svijeta.
Zatvoren u hramu bez žena, a zabranjeno mu je bilo jesti sol i paprenu hranu te
izlaziti van danju."

· "Prvo putovanje koje novi kralj mora proci, trebalo je biti putovanje preko velikog
jezera Guatavita gdje ce darovati i prinijeti žrtvu demonu kojega je narod štovao
kao njihovog gospodara i boga. Tijekom ceremonije koja se održavala na jezeru,
izradila se splav koju se uljepšavalo i dekoriralo sa najljepšim stvarima koje su
imali Na nju se stavljalo cetiri upaljena svijecnjaka u kojima se palilo mnogo
aromaticnih trava te smole i mnoge druge parfeme. Dim incensa pokrio je svijetlo
dana. Jezero je bilo široko i duboko tako da je brod sa visokim bokovima mogao
ploviti kroz njega, prepun bezbrojem muškaraca i žena obucenih u perje, sa
zlatnim ukrasnim tanjurima i krunama…"

· "Buduci kralj prekriven je blatom dok mu se pušuci kroz lulu zlatnom prašinom
pokriva tijelo. Tada se nasljednika skine do gola i premaže ljepljivom zemljom u
koju se pomiješala zlatna prašina tako da je nasljednik bio potpuno prekriven tim
metalom. Postavili bi ga na splav na kojoj bi ostao nepokretan a do njegovih nogu
bi se stavljalo zlato i smaragdi da ih daruje bogu. Na splav bi se sa buducim
kraljem ukrcalo i cetiri poglavara optoceni krunama, draguljima, ogrlicama i
naušnicama od cistog zlata. I oni su kao i nasljednik bili goli i svatko je nosio
svoje darove. Kako bi splav napustila obalu, pocela bi muzika truba, flauta i
drugih instrumenata zajedno sa pjevanjem koje bi streslo planine i doline sve dok
splav ne bi došla do sredine lagune gdje bi dignuli zastavu kao znak šutnje."

· "Nasljednik bi tada predao svoj dar izbacujuci u središte jezera hrpu zlata, a
poglavari koji bi ga pratili ucinili bi isto to za svoj racun. Tom bi ceremonijom novi
vladar bio priznat kao vladar i kralj."

LEGENDARNI EL DORADO POSTOJI
Možda u legendama ima i istine. Ali dali je stvarno moguce da je legendarni El Dorado,
zlatni grad iz bajke zaista postojao ? Prema nalazima arheologa Lima Pontifical Catholic
University, jest a spominjali su ga cak i Jesuitski misionari Populacije Inka zvali su ga
"Paititi", e El Dorado Španjolci. Mitski grad prema legendi bio je zadnje utocište Inka
kada su pobjegli sa svojim dragocjenostima pred Španjolskim conquestadoresima 1532.
godine. Mario Polia, talijanski arheolog koji poducava na Lima's Pontifical Catholic
University, pronašao je antikni dokument koji opisuje grad ciji su zidovi bili pokriveni
zlatnim lišcem. "Paititi nije samo mit, taj je grad zaista postojao. Pronašli su ga krajem
16. stoljeca Jesuitki misionari Isusovacke udruge." Tako je naveo Polia u zadnjem izdanju
arheološkog teksta Archeo. Još jedan antikni tekst naznacuje mogucnost postojanja
zlatnog grada, "Izvješce o cudu koje se dogodilo po Božjem milosrdu u kraljevstvu
Paititi". Tekst je dio zbirke nazvane "Peruana Historia" (povijest Perua), a cuvan je u
Romanickom arhivu Isusovaca. U tom je tekstu naveden nevjerojatan susret svecenika
Andree Lopeza sa žiteljima Paititia. Citat iz teksta kaže "...nevjerojatno zdrav grad
optocen zlatom, srebrom i dragim kamenjem."
Prema izvješcu, svecenik je izvijestio Papu o otkricu i tražio dopuštenje da posveti i
evangelizira podrucje. Polia vjeruje da Vatikan zapravo nikada nije odao tocnu lokaciju
Paititija, zlatnog grada bojeci se poplave zlata i masovne histerije vjernika. El Dorado je
privlacio mnoge istraživace tijekom posljednjih pet stoljeca. Medu njima je poznati
Britanski istraživac Sir Percy Harrison Fawcett, koji je krenuo u potragu za Paititijem
1925. Druga je nedavna ekspedicija koja je krenula 1972. Americka ekspedicija
predvodena Bob Nicholsom i 1997. ekspedicija Norveškog antropologa Lars Hafksjolda.
Zadnji istraživac koji je krenuo u potragu za legendom je Jacek Palkiewicz, bolje poznat
po otkricu pravog izvora rijeke Amazone 1996. godine. Palkiewicz je prije nekoliko
mjeseci otputovao u neistražene džungle rijeke "Madre de Dios" na istraživanja, odakle
ce krenuti na sistematsko traženje u Lipnju ove godine uz pomoc tehnologije "State of
the art" Palkiewicz je nedavno izjavio za Dicovery News "Vec dvije godine radim na ovom
projektu. Cak sam prilicno siguran da sam otkrio poziciju slapa i jezera koje prema
legendi vode u Paititi. Velike su šanse da cu naci El Dorado." No Polia je zapravo
skeptican prema njegovoj izjavi. A sam je izjavio da njemu to zvuci poput još jedne
neutemeljene izjave. Polia je uvjeren da Paititi nije u zoni rijeke Madre de Dios, podrucje
koje su do sada sve ekspedicije istraživale. Brian S.Bauer, asistent profesora na
antropološkom sveucilištu Illinois, Chicago jedan od vodecih strucnjaka civilizacije Inka,
isto je skeptican prema Palkiewiczovom istraživanju

EL DORADO IZ DOBA PRIJE INKA U SREDIŠNJEM PERUU
Dali je moguce da je El Dorado postojao prije doba Inka ? Zapravo u Aprilu prošle godine
nevjerojatno otkrice britanske, americke i peruvijanske arheološke ekspedicije pokazalo
je da je jedan El Dorado koji se pojavljuje još prije civilizacije Inka, izmaknuo pohlepi
španjolskih conquestadoresa. Njihova je potraga donijela na svijetlo dana velike kolicine
zlata i blaga sakrivenog u grobnicama koje su stare više od 1000 godina. Ruševine bi
pripadale gradu prije civilizacije Inka u središnjem Peruu'. Jedna od dvije grobnice,
najveca je do sada otkrivena u Americi. Ovo otkrice bi moglo uvelike doprinijeti
studijama o pretkolumbovskim civilizacijama. Prema britanskom casopisu "Independent",
ucenjaci koji su uz pomoc ultrazvucnih sondi vec otkrili još dvanaest grobnica u toj zoni,
uvjereni su da grad poznat medu arheolozima pod imenom Sican sakriva stotine kostura i
tisucu dragocjenosti Najveca grobnica formirana je od bunara dubokog više od 15
metara. U njoj je nadeno 24 ljudskih kostura, jedan muški, najvjerojatnije princ od
otprilike 25 ili 30 godina i 23 žene od 20 do 25 godina. Na kosturima vecine nadeni su
tragovi nasilne smrti kao što su udarci u lubanju i slomljeni vrat što ukazuje na
mogucnost da su žene žrtvovane da bi princa otpratile na drugi svijet. Takvi podaci
uvelike pridonose proucavanju kultura tih naroda i njihovih obicaja. U toj istoj grobnici
nadena je prelijepa kruna od zlata i bakra, pozlacena maska sa ocima od ambre, par
rukavica isto tako pozlacenih i ogrlica od dragog kamenja u više nizova. U manjoj
grobnici nadeni su kosturi jednog muškarca, dvije žene i dvoje djece, mnogo kila zlata i
drugih dragocjenosti. Cijeli kompleks koji su arheolozi otkrili osim grobnica obuhvaca i
jednu piramidu u jednu platformu. Vjeruje se da je sve to bilo dio glavnog grada, države
od prije doba Inka koje se prostirala i obuhvacala veci dio Cilea i Columbije...