Uskršnji otoci

Kulturna tradicija covjecanstva je poput beskrajnog lanca u kojem je svaka karika jedno dragocjeno i nezamjenjivo iskustvo, jer snažno povezuje prošlost s buducnošcu, omogucavajuci na taj nacin prijenos snage s jednog na drugi naraštaj. Stoga je svaki novi naraštaj odgovoran za cuvanje starih karika i oblikovanje novih. Medutim, lanac povremeno ipak biva prekinut, a otkinuti segmenti padaju u tamu zaborava. Da bi se ponovno otkrile ili rekonstruirale nestale karike potreban je ogroman trud, a cesto i "slucajna" otkrica. Ako se u tome uspije, stara snaga i smisao mogu dati novi nesluceni poticaj. Tako je ponovnim otkrivanjem antike, koja je u srednjem vijeku bila zaboravljena, nastalo cudo renesanse. Svijetli primjeri
tragaca za istinom u prošlom stoljecu bili su Champollion, koji je dešifrirao egipatske hijeroglife i
Schliemann, slavni otkrivac Troje. Oni, i još mnogi drugi nespomenuti, ne samo da su ušli u trag ostacima od
opcekulturne važnosti, nego su ih protumacili i prenijeli našoj civilizaciji. No, nažalost, povijesno je iskustvo
pokazalo i obrnuto. Koliko god da je covjek sposoban za najuzvišenija ljudska djela, podjednako u sebi nosi i
razornu snagu za najveca uništavanja. U tome su takoder sudjelovali neustrašivi ljudi, ali iz sasvim drugih pobuda. Tragali su iskljucivo za materijalnim bogatstvima, radi dominacije i stjecanja moci. Njihova su otkrica samo doprinijela širenju jaza medu
nedostajucim karikama; tako su, tragajuci za zlatom Eldorada i bezobzirno namecuci svoj nacin života, uništene gotovo sve drevne kulture stare Amerike, Afrike, a slicna sudbina zadesila je i tajanstvenu kulturu na otoku kojeg su njegovi stanovnici od davnina nazivali Te-Pito-o-te-Henua, tj. "Pupak svijeta".

OTKRIVANJE OTOKA
Pocetkom XVIII stoljeca ljudska mašta je nepoznatom "Južnom kontinentu" pripisivala
raznovrsna blaga i cudesa, a u potragu za nepoznatim dao se i holandski admiral Jacob
Roggeveen koji je krstario sa svojom posadom bespucima Tihog oceana. Oko 27° južne
paralele, 3600km zapadno od najbliže obale Južne Amerike, 2700km istocno od najbližeg
polinezijskog otoka Pepete, slucajno su ugledali mali usamljeni otok. Usred te vodene
pustinje uzdizao se pred njima poput goleme piramide. Kroz dalekozor su na obali
ugledali gigantske zidine, iznad kojih su stajale glave nekakvih divova s golemim
kacigama. Misleci da su to vojnicke utvrde nekih kiklopskih stvorenja, Roggeveen je
poduzeo sve mjere opreza i sutradan se ujutro iskrcao sa svojom posadom. Tu su ih
docekala nova iznenadenja. Medu golemim kamenim terasama koje su se okomito
spuštale u more, iznad kojih su, poput kamenih cuvara, stajale gigantske statue s
ogromnim crvenim kacigama, ugledali su ljude obicna rasta. Vidjeli su kako pri izlazecem
suncu u nekom ceremonijalnom položaju pale vatre ispred statua. Predio oko pobožnih
urodenika i kamenih likova sastojao se od uredenih plantaža krumpira i banana. Iznad
njih su se uzdizali zeleni obronci ugašenih vulkana ciji su mrtvi krateri davali jedinu pitku
vodu na otoku. Roggeveen o tome susretu ovako piše : "Silno smo se zacudili ugledavši
one kipove. Nismo mogli shvatiti kako je bilo moguce da su ljudi bez konopa i bez skela
mogli uspraviti takve kipove".
Zahvaljujuci jednom od njegovih vojnika, Carlu F. Behrensu, koji je kasnije objavio cak
dvije knjige o svojim doživljajima na Pacifiku, imamo prva svjedocanstva o staroj otockoj
kulturi koja do danas slovi kao najveca zagonetka etnologije. Prema njegovu opisu,
otocani su bili svjetloputi, živahni i prijazni ljudi, nimalo ratoborni, više bojažljivi. Kako i
ne bi bili bojažljivi, zakljucuje Behrens, kad je Roggenveen, uplašen njihovim velikim
zanimanjem za došljake i brojnošcu, naredio vojsci da pucaju prema njima ne bi li ih
rastjerao. Otocani pak, piše dalje Behrens, uopce nisu imali oružja, jer, "oni su se posve
pouzdali u svoje idole ili kumire."
Najzanimljiviji dio njegove knjige "Putovanje kroz južne zemlje i oko svijeta" je poglavlje
koje govori o tim "kumirima". - "Bilo ih je vrlo mnogo uspravljenih na žalu. Ljudi su pred
njima padali na koljena i molili im se. Ti su kipovi bili isklesani iz kamena i imali su oblik
covjeka dugih ušiju, s krunom na glavi. Sve je bilo izradeno vrlo umjetnicki, cemu smo se
veoma cudili". Kamene statue otocani su nazivali Ahu i Moai, a što predstavljaju, kada su
i zašto nastale, to im nisu znali ili nisu htjeli objasniti.
Behrensove i Roggeveenove doživljaje cini dodatno zanimljivim cinjenica da su neovisno
jedan o drugom zapisali kako su vidjeli i "bradate divove" s kojima nisu uspjeli stupiti u
dodir. Nakon što su obišli otok i ustanovili kako nema ni strateške ni ekonomske
važnosti, što je za Roggeveenovu misiju bilo jedino važno, ucrtao ga je u svoju kartu i
otplovio. Buduci da su se na otoku iskrcali na sam Uskrs 1722. godine, Roggeveen mu je
dao današnji naziv "Uskršnji otok". Medutim, kako tome otkricu, osim Behrensa, nitko
nije pridavao osobitu važnost, otok je do daljnjega ostao zašticen u svojoj osami.

UNIŠTAVANJE OTOCKE KULTURE
Prošlo je skoro pedeset godina kada je 1770. godine, otok ponovno otkrio moreplovac
Filip Gonzales. O tome svjedoci ugovor o pripajanju španjolskom kraljevstvu kojeg je
potpisao tadašnji vladar otoka Te-Pito-o-te-Henua, i to znacima slicnim hijeroglifima.
Nakon njegova se povratka saznalo za postojanje tajanstvenog "Pupka svijeta". Što je
Gonzales tamo radio, da li je nakon njega bilo još posjetitelja i s kakvim namjerama, za
sada je nepoznato. Cetiri godine kasnije, 1774. kapetan James Cook u svojoj naucnoj
ekspediciji svjedoci o oborenim kipovima i tragovima rata. Cookova ekspedicija nije
mogla objasniti kako je na tako zabacenom i kamenitom otoku bez drveca mogla nastati
neka kultura. "Ovdje nema sigurnog sidrišta, nema gorivoga drva, nema svježe vode i
cini se da je zemlja neplodna". Oni su prvi poceli mjeriti goleme kamene kipove i izradili
prve njihove crteže. Nadalje, Cook bilježi kako tadašnji stanovnici nisu kipovima pridavali
osobitu pažnju, a njegova ekspedicija je bila zadnja koja govori o uspravnim statuama na
otoku. Arheolozi su mišljenja da je do rušenja statua došlo zbog gradanskog rata na
otoku. Povremeni posjetitelji svjedoce da je s vremenom sve više tih tajanstvenih
kamenih statua bilo srušeno, tako da 1840. godine, više nije bilo niti jedne uspravne.
Bilo kako bilo, s obzirom da tragovi prvih razaranja poticu iz vremena nakon otkrica
otoka, susret starog i novog vremena nije slavno zapoceo. Ruski istraživac Južnog mora,
Kotzebue, bilježi jedan nemili dogadaj iz 1804. godine. Naime, u vodama oko otoka
pojavili su se americki lovci na tuljane koji su se, u nedostatku radne snage, dosjetili
kako bi na otoku mogli pribaviti robove. "Borba je bila krvava jer su se hrabri otocani,
iako goloruki, neustrašivo branili. Samo zahvaljujuci nadmoci strašnog europskog oružja
uspjeli su uhvatiti dvanaest muškaraca i deset žena. Medutim, na otvorenom moru su svi
skocili u vodu. Više su voljeli umrijeti nego živjeti tako poniženi. Kapetan broda ih je
ogorceno pokušao vratiti, ali kako bi im se koji camac približio, otocani bi zaronili, a
milosrdno more bi ih zakrililo". Posljednji udarac otocka kultura je zadobila 1862. godine,
kada su, uz silna razaranja, lovci na robove, odvukli više od tisucu otocana, uglavnom
muškaraca, (a medu njima i vladara, plemice i svecenike) u Peru, gdje su ih koristili kao
teglece životinje i kopace guana. Nakon samo godinu dana, na životu ih je ostalo
petnaest, no i oni su bili zaraženi crnim boginjama. Da tragedija bude veca, nemilosrdni
robovlasnici su ih tako bolesne vratili na Te-Pito-o-te-Henua, što je uzrokovalo pomor
velikog dijela otockog stanovništva.
Godinu dana kasnije, dolazak kršcanskih misionara docekalo je samo šestotinjak potpuno
zaplašenih i demoraliziranih starosjedilaca. Misionare je najviše zacudila vještina citanja
preostalih otockih svecenika, jer ni na jednom drugom polinezijskom otoku pismo
nije bilo poznato. Tekstovi su bili zapisani na tisucama drvenih ploca. Nazivali su ih
kohau-rongo-rongo, što znaci "drvo koje govori", ili "drvo pjesama za recitiranje", i
odnosili su se prema njima s posebnim poštovanjem. Nakon toga uslijedilo je uništavanje
najvrjednijih svjedocanstava o "Pupku svijeta". Njemacki istoricar Herber Wendt u
svojoj knjizi "Pocelo je u Babilonu" o tome piše : "Misterij Uskršnjeg otoka ne bi danas
vjerojatno bio više toliki misterij da je misionar Eugene Eyradu, kraj svoga mara za
obracenjem pogana, pokazao makar malo smisla za istraživanja. Tada su preostali
svecenici još umjeli citati rongo-rongo ploce. Sigurno je da se njihov sadržaj sastojao od
starijih predaja koje bi ucenjacima mogle odati tajnu izgubljene kulture, tajnu kamenih
spomenika i možda cak i polinezijske selidbe po moru..."
Nitko ne bi trebao pisati nebrojene knjige... niti bi vodili nebrojene rasprave o nastanku
otocke kulture, da brat Eyraud nije bio fanatik kao i njegovi španjolski prethodnici koji su
spalili knjige Maya, uzlovno (cvornato) pismo Inka i drugu "davolju rabotu". Eyraud nije
sam spalio rongo-rongo ploce, nego je primorao obracene otocane da ih bace u vatru.
Buduci da je upravo skupina mauri-rongo-rongo svecenika, vicnih pismu, morala do
posljednjeg poginuti na Otocima guana, ugasla je u meduvremenu vještina pisanja.
Daljnje kidanje dragocjenog lanca povijesti i uništavanje svjedocanstava jedinstvene
kulture prestalo je 1880. godine, nakon pripajanja Republici Cile. Taj je trenutak
doživjelo samo dvjestotinjak otocana, koji su se pak vremenom potpuno izmiješali s
doseljenicima s Tahitija i iz Cilea. U to doba poraslo je zanimanje za drevne civilizacije
koje do danas ne prestaju privlaciti pažnju cijeloga svijeta. Medu te se ubraja i ova s
Uskršnjeg otoka. Provedeno je mnoštvo arheoloških i etnografskih istraživanja ne bi li se
uspjela, barem djelomicno, rekonstruirati njezina prošlost. No, što se više pronalazilo,
bivalo je jasnije da se nit koja bi mogla povezati sve te pronalaske neumoljivo gubi,
previše toga bilo je uništeno. Tako ni jedna hronologija Uskršnjeg otoka ne može biti
ništa drugo nego skup predaja, pretpostavki i nagadanja.

LEGENDE O PORIJEKLU
Iz arheoloških otkrica i etnografskih zabilješki iz vremena prvih europskih posjetitelja
sastavljena je hronologija dogadanja na otoku. I današnji strucnjaci govore o tri
razdoblja. Prvo razdoblje karakteriziraju ostaci megalitskih gradevina. Iz drugog
razdoblja ostale su legende koje pricaju o tome kako su na otoku nekada u slozi živjela
dva razlicita naroda. Oni su došli u razlicito vrijeme i iz suprotnih pravaca i govorili su
razlicitim jezikom. Prvi je došao narod Hanau-eepe ili "Dugouhi", predvodeni svojim
kraljem Hoto-Matuaom. "Dugouhi" su pobjegli iz jedne velike zemlje na istoku nakon
poraza u ratu. Donijeli su kult covjeka-ptice, pismo, a nadahnuti zatecenim megalitima iz
prvog razdoblja, poceli su izradivati svoje vlastite. Drugi narod, nazvan Hanau-momoke
ili "Kratkouhi", došao je kasnije i jedino ce njegovi potomci doživjeti pripajanje Cileu.
"Kratkouhi" su preuzeli kulturu i religiju od "Dugouhih", i s njima su sudjelovali u velikim
radovima. Trece se razdoblje poklapa s dolaskom Europljana. U ovom razdoblju iz posve
nepoznatih razloga dolazi do rata izmedu "Dugouhih" i "Kratkouhih", uslijed cega
su prekinuti radovi na statuama i zapocelo je vrijeme u legendama zapamceno kao
huri-moai ili "vrijeme obaranja statua". Taj sukob je potrajao negdje do 1840. godine,
kada je srušena i posljednja statua, a "Dugouhi" su potpuno nestali.

"KAMENI CUVARI"
Najdojmljiviji svjedoci te civilizacije su kamene skulpture gigantskih razmjera koje su uglavnom bile postavljene uz obalu, na posebno izgradenim "zidinama", i izgledale su poput kamenih cuvara otoka. Kamene zidine visoke nekoliko metara i dugacke do dvadesetak metara poticu iz najranijeg razdoblja otoka. Drevni graditelji su ih podigli od velikih višekutnih blokova od tvrdog bazalta i tako precizno spojili da se izmedu njih ne može provuci ni oštrica noža. Ovakav složeni oblik megalitske gradnje bio je poznat samo u drevnom Peruu. Njihova monumentalna arhitektura, kao i religija, bila je tijesno
povezana s kretanjem Sunca tako da su te zidine služile kao žrtvenici kod kulta Sunca. Stoga su bili orijentirani s velikom tacnošcu u odnosu na izlazak sunca. U svrhu bilježenja kretanja Sunca tokom godine, na vrhu vulkana Rano-Raraku izgradili su solarni opservatorij. Pored solarnog opservatorija i iza svakog žrtvenika podigli su znatan broj
kamenih kipova ljudskoga oblicja. Izradivali su cetiri razlicita tipa statua. Jedan je bio mali, plosnate glave bez tijela, s ogromnim izbocenim ocima. Drugi je imao oblik pravokutnog stupa na cijim je stranama u reljefu ocrtana ljudska figura. U treci tip spadale su zaobljene i realisticne figure koje klece sjedeci na petama, s rukama na
koljenima, pogleda uprtog u nebo. Cetvrti i posljednji tip predstavlja umanjeni prototip velikih spomenika iz kasnijeg razdoblja. Nakon izvjesnog prekida, ciji uzrok nije poznat, javlja se jedna nova kultura. Kipari iz tog srednjeg perioda zapravo su proslavili Uskršnji otok izradom i postavljanjem gigantskih statua. Arheolozi zakljucuju da su tefigure predstavljale njihove pretke, a postavljane su na visokim obiteljskim grobnicama. Obožavanje predaka i pojava novog kulta covjeka-ptice, zamijenili su ranije štovanje Sunca. Opservatorij je ostao zapušten, a pored njega je izgraden kompleks zgrada od kamena, napola ukopanih u zemlju, u kojima je štovan kult covjeka-ptice. Lijepo gradeni megalitski žrtvenici iz ranijeg razdoblja bili su
djelomicno ili potpuno razgradeni, a stari obradeni blokovi ugradeni su u novi arhitektonski objekt kojeg su
nazivali ahu. Ahu je služio kao visoka platforma, visine 4-5 i širine 10 metara, na koju su postavljane statue,
kako bi se vidjele izdaleka. Na neke ahue nikada nije bilo postavljeno više od jednog do dva kipa, vecina je imala
pet, ali neke su ih nosile i petnaest. U unutrašnjosti ahua nalazila se prostorija koja je cesto imala oblik barke, a u kasnijem je razdoblju služila za smještaj tijela preminulih plemica, vladara i svecenika. One više nisu bile orijentirane prema Suncu, nego su bile izvedene usporedno s obalom. Njihova izrada nije dosegla preciznost i finocu prethodnog
razdoblja. Najveca pažnja je u to doba bila posvecena izradi statua. Kipovi su klesani uglavnom u kamenolomima kratera vulkana Rano-Raraku, dok im je kaciga izradivana u deset kilometara udaljenom krateru drugog vulkana. Kipovi su na neki nama nedokuciv nacin raznošeni po cijelom otoku. To je zahtijevalo ogroman trud zbog velicina statua, a
dodatna otežavajuca okolnost bila je i nepristupacnost obale, gdje su vec prije bili pripremljeni ahui za njihovo postavljanje. Kad je gigantski cuvar, na isto tako nepoznat nacin, postavljen na visoki ahu, stavljala mu se još i "kaciga" od crvenog kamena. Potom bi im udubljivali ocne duplje i postavljali zjenice od bijelog koralja. Nakon "otvaranja" ociju, nisu više prestali zuriti u nebo.

Kipovi su izradivani u razlicitim dimenzijama. Najmanja završena i uspravljena je imala
3,5 metara visine a najveca bila je visoka 12 metara (zajedno s kacigom 14 metara).
Ukupna težina statue i kacige morala je iznositi preko 90 tona. No, za istraživace je
dodatno iznenadenje bilo otkrice popularno nazvane "radionice divova" u krateru ugaslog
vulkana Rano-Raraku. Tamo je ležalo više od stotinu pedeset napola gotovih kamenih
likova, dijelom vec isklesanih iz stijene i svrstanih u dugacke vodoravne redove, jedan uz
drugi. Medu njima se nalazi najveci nedovršeni 22 metara visoki. Naokolo je posvuda
razbacan ležao razni alat; zašiljeni noževi od opsidijana, kamena dlijeta, alat za poliranje,
kameni transportni valjci. Cijeli prizor se doima kao da su kipari sve napola gotove figure
morali najednom ostaviti i pobjeci. Zašto, ostat ce njihova tajna.
Pored gradevina podignutih u religijske svrhe, pronadeni su i ostaci triju cesta uz cije su
rubove nekad bili postavljeni gorostasni kipovi. Na jugoistoku otoka otkrivene su ruševine
dugackih kamenih kuca bez prozora koje najvjerojatnije potjecu iz razdoblja obaranja
statua. Sagradene su iznad jama u zemlji. U unutrašnjosti kuca iskopane su razlicite
figure od kamena, drveni kipovi bogova, figure s razvucenim ušnim resicama. Ove
posljednje figurice predstavljaju "Dugouhe". Takva se jedna nalazi i u zagrebackom
Etnografskom muzeju.

RONGO-RONGO PLOCE
Prema otockim legendama, rongo-rongo ploce poticu od samog Hotu Matue koji je doveo
svoj narod na "Pupak svijeta" i sa sobom donio šezdesetsedam svetih "drva koja govore".
Za vrijeme posljednjeg vladara Ariki Ngaara, prije upada Peruanaca, svecenici su umjeli
ne samo citati te ploce nego su, štoviše, imali i škole u kojima su mladi svecenici ucili
pisati. Sam vladar je navodno imao cijelu knjižnicu s rongo-rongo plocama.
Ove ploce su izradivane iz naplavnih drva i bile su razlicitih velicina i oblika. Najveca
sacuvana dugacka je 90cm, ali su postojali primjerci dugi i do 2 metra. Iako ih je nekada
na otoku bilo na tisuce, zahvaljujuci misionarima uništene su sve osim dvadesetdvije
koje se danas cuvaju u svjetskim muzejima u Londonu, Becu, Washingtonu, Santiagu...
Heyerdahl je, medutim, tokom svojih istraživanja pronašao neke koje su dotada bile
skrivene. Ocito su ih zadnji svecenici, odgovorni za svete ploce, a predvidjevši tragediju,
sami sklanjali ili cak uništavali kako ne bi došle u nedostojne ruke. Kasnije je utvrdeno
da su zapravo postojala dva pisma. Staro su pismo znali samo rijetki izabrani
pojedinci (vladar, plemici i svecenici-pjevaci). Ploca ispisana takvim pismom nazivana je
tongata-rongo-rongo i smatrala se tabuom. Pored tog pisma, postojalo je jedno manje
tajno - demotski oblik prvoga pisma - koje je služilo za pisanje kronika i "administrativnih
akata". Nazivali su ga tau, što znaci godina i bilo je poznato ostatku naroda. Znanje o
tongata-rongo-rongo pismu je nepovratno nestalo u rudnicima guana, dok je nekoliko
preživjelih otocana i nakon spaljivanja ploca poznavalo tau.
Tekstove su urezivali u drvene ploce pomocu opsidijana pocevši iz gornjeg lijevog kuta
ploce pa do kraja reda, onda bi ih okretali i nastavili na drugoj strani. Na taj su nacin
urezani tekstovi opisivali pravilnu spiralu. Ploce su ispisane ne samo s obje strane, nego
cak i po rubovima. Pojedini simboli imaju oblik konture, no cijelo pismo je izrazito
piktografskog karaktera. Na njima su sasvim jasno vidljivi stilizirani likovi ljudi, životinja,
biljaka, zvijezda i svakodnevnih upotrebnih predmeta. Vecina se strucnjaka slaže u tome
da pojedini ideogrami ne predstavljaju slova, slogove ili rijeci, vec samo "natuknice" koje
su svecenicima trebale olakšati recitiranje dugih svetih tekstova. Time su ih njihovi
stvaratelji potpuno zaštitili, jer ako sadržaj ne zna napamet, tekst ne mogu citati ni oni
koji poznaju pismo. Zbog toga je svaki dosadašnji pokušaj dešifriranja bio neuspješan.
Otkricem starih pred-arijevskih kultura Mohenjo-daro i Harappa u dolini Inda i njihovog
slikovnog pisma na glinenim plocicama, naucnici su uocili zapanjujucu slicnost s pismom
na rongo-rongo plocama. Pažljivom je analizom ustanovljeno da se cak 150 znakova
obaju pisama medusobno potpuno podudaraju. Zagonetku još više produbljuje cinjenica
da te dvije kulture razdvaja 20.000 km i skoro 5.000 godina.
Tako se ostalim zagonetkama, nakon neuspjelih pokušaja dešifriranja, pridružuje i pismo.
Svi pronadeni i sacuvani ostaci nijemi su spomenici covjekove neutažive potrebe da
ostavi traga u vjecnosti. Zadivljuje cinjenica da je to moguce, ne samo u bogatim
predjelima Egipta, Europe, Azije i Amerike, nego i na malom pustom otoku na
najusamljenijem mjestu na kugli zemaljskoj !