Nordijska mitologija

Mitologija sjeverne i istocne Europe u suštini je mitologija dviju najvažnijih skupina,
naroda germanskog i slavenskog podrijetla. Narodi Germanskog podrijetla ukljucuju
Nijemce, Nizozemce, Dance, Švedane, Norvežane, Islandane, Engleze i ostale podrijetlom
od navedenih; dok su Slaveni sastavljeni od Rusa, Hrvata, Srba, Bugara, Rumunja,
Slovaka, i Poljaka. Ipak drugi su narodi pridonjeli mitološkoj tradiciji tih podrucja kao što
su žitelji balticke obale, Prusi, Litvanci i Letonci, te još sjevernije Finci i Laponci. Svi su
ovi narodi grupirani zajedno u mitološkoj povijesti. Kao što su južnoeuropske zemlje i
zemlje bliskog istoka grupirane kao anticke zemlje. Njihova je mitologija cak mnogo
poznatija u mitološkom smislu, nego što je to mitologija sjeverne i istocne Europe, koju u
tradicionalnom stilu zovemo Nordijska mitologija. No iako bi se reklo da su Nordijski
narodi jedni od najstarijih naroda našeg svijeta, Vecina slavenskih bogova rijetko su
nešto više od imena, a ono malo što je poznato o njihovom štovanju posljedica je njihova
kršcanskog dokoncavanja. Cinjenica je da je najveci opseg preživjele mitologije iz
sjeverne i istocne Europe skandinavskog i islandskog podrijetla. Vecina bogova štovanih
u staroj Rusiji kao što je slavenski bog grmljavine Perun, vjerojatno je apsorbirao velik
dio Thorove mitologije, mitologije boga grmljavine Odinova sina. Na Balkanu Slaveni su
se suocili ne samo s pravoslavnim kršcanstvom, nego su poslije bili i pod vlašcu islama.
Kako slavenski mitovi nikada nisu bili pribilježeni, utjecaji kršcanske i islamske vladavine
zamijenili su domace prepricavanje prica i legenda starih slavena. Istina je zapravo da je
Europska mitologija izbjegla baltickoj sudbini samo zato što je povijesnom slucajnošcu
bila zabilježena. U slucaju keltske mitologije, kršcanski su redovnici u Irskoj brižljivo
zabilježili drevne sage. Nakon što su germanski narodi pregazili zapadne provincije
Rimskog carstva, klasicno naslijede Grcke i Rima kao i keltsko, sacuvano je u
samostanskim bibliotekama.

DUHOVI PRIRODE
Dramaticni oblik skandinavije sa svojim elektricnim nebom, ledenim pustošima i
kljucajucim izvorima uvelike je pridonio oblikovanju nordijske mitologije. Takav krajolik
bilo je lako napuciti duhovima prirode. Takvi duhovi lutali su planinama i snježnim
obroncima kao divovi leda, oluje i vatre koji utjelovljuju tajanstvene i prijetece sile
prirode. U podzemnim špiljama, mrki patuljci iskopavali su svjetlucave dragulje i metale,
dok su svijetli davolci oživljavali šume i jezera. U slavenskoj mitologiji, vojska životnih
sila ispunjavala je svijet i prožimala šume, polja i rijeke živahnim okretnim duhovima
prirode. Jedna od možda najvažnijih smjernica u oblikovanju i razumjevanju cjelokupne
nordijske mitologije jesu "Ledeni Divovi". Krajolik skandinavije sa svojim ledenim
obroncma, i ledenim užasima utjelovio se u ljudskom vjerovanju kao Ledeni Divovi,
mocne, prijetece i omamljujuce ledene mase sjevera. Te su mase bila trajna opasnost
sjevernjacima, vrlo nalik na ledene divove cije ce vjecno neprijateljstvo nadvladati
bogove u Ragnaroku, legendi o sudbini bogova. U meduvremenu su ledeni divovi slali
smrzavajuce vjetrove da unište pupoljke ili su stresali lavine sa svojih ledenih ramena i
cela. Divovi stijena i oluja utjelovljavali su velike, kršne planine i olujne oblake.
Stjenovite provalije i litice stvorili su divovi prejakim koracanjem u osvit vremena.
Planinski divovi , kao i patuljci, osjecali su se najbolje u sumaglici i magli jer bi ih dnevno
svijetlo okamenilo. Time se objašnjavaju neke fantasticne kamene formacije, kao
Riesengebrige, koje su oblikovali neki nerazboriti divovi kad ih je izlazak sunca zatekao
vani. Isto se tako na Islandu najviši vrhunci zovu se Jolkul, što proizlazi iz rijeci Jotun,
odnosno Div. A kad smo vec kod divova, jedna od legendi o nastajanju patuljaka kazuje
kako su iz raspadnutog tijela ubijenog diva Ymira, nastali mrki patuljci. Bogovi su ih
medutim držali suviše ružnima za gledanje pa su ih osudili na život u podzemlju.
Na dnevnom svijetlu bi se kao i divovi, pretvorili u kamen, a time su obješnjene mnoge
manje stijene i kamenje raštrkano diljem nordijskog krajolika. Primjerice, vrhovi blizanci
Trold Tindternea, za koje se kaže da su dvije skupine zaracenih patuljaka koji su se
zaboravili povuci prije izlaska sunca. Kako su patuljci imali naviku šaputanja iza stijenja,
planinska jeka bila je poznata kao "razgovor patuljaka".

PUSTOLOVNI SJEVERNJACI…
Nordijska mitologija, koja je pocela na dalekim obalama Skandinavskih zemalja
mitologija je pustolovnih, osvajackih i hrabrih naroda koji su bili borbeni i casni.
Pustolovni sjevernjaci, Danci, Norvežani i Švedani upustili su se na more u potrazi za
plijenom i zemljom. Ubrzo su dobili i prikladno ime, Vikinzi. Vikinški ratnici bili su
najcešce organizirani u male skupine ili brodske posade, tek se povremeno udružujuci u
saveze u svrhu vojnih ekspedicija, trgovackih putovanja ili piratstva. Mogli su neko
vrijeme služiti glasovitom vodi pa se onda razici, no znali su za odredene prigode oformiti
velike vojske i flote ratnih brodova, poput snaga koje su 842. godine, napale Francusku
ili 866. godine, prodrle u Englesku. Njihovi velicanstveni brodovi i pomorska vještina
osigurala im je nadmoc na rijekama i morima, te im omogucila putovanja nadaleko i
široko. Njihova smionost i osvajacka moc prikladno se odrazila u velicajnom vrhovnom
bogu njihove mitologije, bogu rata Odinu.

AESIRI I VANIRI
Bile su dvije loze nordijskih božanskih obitelji. Mlada loza Aesiri bila je predvodena
Odinom i njegovim sinovima Balderom, Bragijom, Forsetijom i Thorom dok je starija
obitelj Vanira predvodena bogovima plodnosti Freyrom i njegovom sestrom blizankom
Freyom. Legenda prica kako je došlo do rata izmedu mladih Aesira i starijih Vanira, rata
koji je nakon mnogo godina završio blaženim mirom. Obje su se loze zapravo zasitile
ratovanja i bile su zadovoljne što se to okoncalo. Kako bi zapecatili mir, nekoliko vodecih
Aesira otišlo je živjeti medu Vanire, dok je odredeni broj Vanira otišlo u Asgard, dom
Aesira. Nordijske legende koje se gotovo stalno vrte oko mladih Aesira kazuju kako su
gotovo svi Aesiri trebali biti ubijeni tokom Ragnaroka (sudbine bogova), kada se trebala
voditi teška borba izmedu Odinovih, Lokijevih i snaga Ledenih divova.

ODIN
Agresivni Vikinški ratnici u svojoj su mitologiji štovali jednookog Odina kao poglavara germanskih bogova. Bog rata je bio njihova zvijezda vodilja koji je zajedno s božicom plodnosti Freyom uzdizao kao svoje sljedbenike, junake
koji su pali na bojnom polju a takoder je nadahnjivao glasovite berserkere, ratnike koji bi zagrizli svoje štitove i
ne obaziruci se ni na šta, ulijetali u sukob. No kao bog rata bio je prevrtljiv te je stanovito vrijeme pružao srecu u bitci a onda bi ju opet iznenada uskratio. Valhalla je bio dvor sagraden u božanskom gradu Asgardu u kojemu
je Odin okupljao junacke mrtve (Einherjar) ratnike, ubijene na bojnom polju koje je on osobno odabrao kao svoje sljedbenike. Legenda kaže da su oni tvorili Odinovu privatnu vojsku koju je on okupljao u ocekivanju
Ragnaroka, sudbine bogova, a ta je sudbina bila konacna bitka izmedu bogova i ledenih divova na Vigrid ravnici na
kojoj im je bilo sudeno ponovno poginuti. Sve do tada ratnici ce se svakog dana boriti i svake noci gostiti, a svaka ozljeda koju zadobiju bit ce magicno izljecena.


THOR
Vikinški narodi koji su se ustalili na jednom mjestu kao kolonisti, bilo kao poljodjelci ili
trgovci, najviše su štovali Odinova sina Thora. Thor je u sagama predstavljen kao
poštena i iskrena osoba. Kolonistima koji su izbjegli iz južne Norveške kako bi izbjegli
odinovskim aktivnostima voda kakav je bio Erik Bloodaxe, Thor je bio ohrabrujuca
nadnaravna nazocnost. Svoju su mu privrženost iskazivali odabirom prezimena od kojih
su Thorsten ili Thorlof bila najcešca. Thorov prikladan grmljavinski cekic Mjollnir, bila je
carobna sprava sa sposobnostima razaranja, plodnosti i uskrsnuca. Upravo zahvaljujuci
tim svojim sposobnostima ne iznenaduje da je pri kraju Vikinškog razdoblja Thor postao
veci bog od Odina, samo stoljece prije nego što je Skandinavija bila preobracena na
kršcanstvo. Thorov Mjollnir, bilo je jedino oružje od kojega su prema legendi strahovali
ledeni divovi.

VALKIRIE
Još jedan važan dio nordijske mitologije su poznate Valkirie. One su izvorno bile zlokobni
duhovi pokolja, mracni andeli smrti koji su lebdjeli iznad bojnih polja kao ptice
grabežljivice dok u ime Odina dodjeljuju sudbinu. Odabrani junaci bili su pokupljeni i
odneseni u Valhallu, nebesko prebivalište Odinove sablasne vojske. Valkirie, demoni
smrti koji su harali bojnim poljima ili olujnim morima, tkajuci mrežu rata, kao krvožedna
Morrigu iz keltske mitologije. Okrutna misija Valkiria odražavala se u njihovim prijetecim
imenima kao Kreštava, Vrišteca ili Goropadna. Ovaj upecatljivi moderni prikaz zabilježio
je drevnu viziju Valkiria kao divljih i raspoloženih duhova nereda i razaranja dok jašu
na šišmišolikim zmajevima. U kasnijim nordijskim mitovima Valkirie su ucinjene
romanticnim andelima, kao Odinomve zaštitnice, djevice zlatnih kosa i snježnih ruku koje
su pomno odabranim junacima služile vjecnu medovinu i meso u velikom dvoru Valhalle.
Na bojnom polju lebdjele su iznad gomile kao ljupke labude djevojke ili velicanstvene
jahacice Amazonke. Ovaj daleko privlacniji portret razvijen je u Volsung Sagi i
Niebelungenlied, cija je junakinja Brynhild, prekrasna pala Valkiria. Idealizirane Valkirie
bile su beskrajno ranjivije od svojih okrutnih prethodnica i cesto su se zaljubljivale u
smrtne junake. Osobito su u opasnosti labude djevojke bile buduci da su jednom
uhvacene bez svog perja, mogle lako ostati zatocene na zemlji.