Nostalgija

Nostalgija (iz starogrčkog νόστος, nóstos (= povratak, prošlost) i άλγος, álgos (= bol) označava tugu ili čežnju za nečim što više ne postoji.

U psihologiji morbidna nostalgija je tuga za minulim vremenima. Pacijent obično idealizira prošlost za razliku od sadašnjosti. Razlog može biti gubitak sigurnosti u životu ili čak i jednostavno starenje.

Izvor: Wikipedija


Ako itko zna što nostalgija doista znači i koliko su jaka osjećanja koja su u njoj skupljena, onda su to svi oni koji su napustili domovinu i nastavili život daleko od svega što su voljeli. Nostalgija je riječ koja se najčešće čita u njihovoj elektronskoj pošti.
U cijelom spletu emocija koje žestoko pulsiraju mnogi vide samo sentimentalnost i prenemaganje. Ali u nostalgiji treba prepoznati i plemenitu osjećajnost i dramatično traganje za svojim korijenima.
Veliki broj ljudi koji pate od nostalgije, prikrivaju takva osjećanja, ali to je gluma i nepotrebna laž. Besmisleno je da čovjek skriva to što tako snažno osjeća. Za takvu osjećajnost nije odlučujuće obrazovanje, već samo osjećanja koja čovjek nosi u sebi. A tuga koja se useljava u ljudsku dušu nije ništa neprirodno i neočekivano.
Kao posebno izražen fenomen, ali i psihološki problem, nostalgija prati sve one koji se sele iz jedne zemlje u drugu. Ponekad je toliko jaka da blokira čitavo biće i takvo stanje može trajati godinama.

Izvor: Moje zdravlje

A sad, imamo dvije kontradiktorne teze: U prvom dijelu teksta navodi se pojam - morbidna nostalgija – tuga za minulim vremenima. Pojam morbidnog označava nešto vrlo negativno.

U drugom dijelu teksta za tugu se navodi da nije ništa neprirodno i neočekivano. Dalje se navodi da nostalgija može biti ponekad tako jaka da blokira čitavo biće i takvo stanje može trajati godinama.

Međutim, da li je takvo stanje – morbidno?
Jeste li ikada osjećaji nostalgiju i što je po vašem mišljenju nostalgija?

Ne cijenimo za zbilja ono što imamo tek dok to nešto ne izgubimo. Poznato? To ne treba doslovno shvaćati, ali se takav nekakav princip može provući i ovdje. No prije svega, mislim da je ovdje stvar navike. Živimo svoj život, više-manje rutinski i s vremenom se mi na tu rutinu priviknemo, prisvojimo ju i postaje nam sasvim normalna i uobičajena, ako nam je ta rutina u redu. I onda dođe promjena, odjednom se ta rutina promijeni, poprimi drugačiji oblik, to više nije rutina na koju smo navikli i koju smo prisvojili. Odjednom primjećujemo da nam u novoj rutini nešto nedostaje, nema više onog dječjeg smijeha sa ulica koji nas je uveseljavao, nema više puno prirode i cvrkuta ptica jer smo se sa sela premjestili u grad... Stara rutina nam počinje nedostajati i čeznemo za njom.

Kada mi nešto dobrano posvojimo i naviknemo se na to, onda nam je teže prijeći na nešto novo jer je potrebno vrijeme navikavanja i prisvajanja tog novog. Jednostavno, mi uspoređujemo sadašnjost sa prošlosti i gledamo razlike. Ljudi koji žive u gradu od malena, oni često zavole taj grad i nikad se ne bi selili iz njega, ili bi se preselili u neki novi sličan grad. Oni koji od malena žive na selu, oni često ne vole velike napučene sredine, zavoljeli su miran život, svjež zrak, prirodu i sve ostalo.

Navika se teško mijenja. Pušaću nedostaje cigareta uz jutarnju kavu što je pio desetke godina, ili mu nedostaje osjećaj čika u ustima. Česti su primjeri gdje nam se neke navike toliko usjeću u život da teže izdržavamo bez njih. Ne samo navike, već i pozitivne vibracije koje smo primali od nekog ili nečeg iz okoline, a sad toga više nema. I onda se tu javi nostalgija, čeznemo za nečim u prošlosti. Prirodna je reakcija da nam neke stvari nedostaju koje više nemamo, to je kod svih tako, a nostalgija, ona je izraženija tuga i bol jer nam nešto nedostaje. Nije istina da se ne možemo naviknuti na novi život, jer da smo počeli u tom novom životu, možda bi nam baš on bio super. Mi jednostavno idealiziramo prošlost i to nam donosi neispunjenost u sadašnjosti, jer ju niti ne primjećujemo, ne primjećujemo pozitivne stvari, već smo fokusirani na stvari koje više nemamo i koje nam nedostaju. Nekad je to normalno, život nam krene nizbrdo pa onda žalimo za onim kako je bilo prije.

No nema tu previše mjesta za žaljenje, valja gledati i pred sebe, ne samo iza sebe. Ako bi život bio poput rijeke koja nas nosi, onda bismo mi u toj rijeci gledali samo iza sebe ono polje cvijeća koje nam se sviđalo, a nećemo primjetiti pokraj nas još jedno slično polje cvijeća niti ćemo primjetiti da nas rijeka nosi na kamen.

a tvoje mišljenje o tome da je nostalgija morbidna?

Potencijalna slabost da, ali morbidnost ne.

Slažem se da je nostalgija slabost a ne morbidnost ,nisam nostalgična osoba prihvatam život onakvim kakav je ,navikavam se brzo na promjene