Dječji strahovi - kako pomoći?

- Dijete koje je doživjelo neko za njega zastrašujuće iskustvo (primjerice, prometnu nesreću, naglu smrt voljene osobe, rastavu braka roditelja, bolničko liječenje, zlostavljanje itd...), često će imati strahove pri odlasku na spavanje. Bojat će se samo zaspati, tražit će da netko od roditelja s njim legne ili da barem spava s upaljenim svjetlom. Tijekom spavanja dijete će ponovno proživljavati traumatsko iskustvo u snovima, a što okolini može djelovati zastrašujuće, pa će ga htjeti u dobroj namjeri probuditi. Možda će ponovno početi mokriti u snu.

Savjet je: pustite dijete da spava, unatoč ružnim snovima i nemiru. Zagrlite ga, pomazite mu, nešto mu nježno šapćite na uho pa će se to pozitivno odraziti na snove, dijete će se smiriti i prespavati noć. Ujutro pokušajte razgovarati o tome što je sanjalo, sugerirajte mu da nacrta strašne snove ili barem neki detalj koji ga plaši. Predškolska djeca traumu će pokušati razriješiti kroz repetitivne igre, a vjerojatno će koristiti ako se uključi i roditelj. Poslije traume dijete će vjerojatno izbjegavati mjesta, situacije i osobe koje ga podsjećaju na traumatsko iskustvo. Nemojte ga prisiljavati, jer za oporavak od traume treba vremena, a često i mnogo terapijskog rada.

Strah od odlaska na spavanje bez pratnje (vrsta separacijskog straha) može se olakšati paljenjem noćne lampice, odškrinutim sobnim vratima i igračkama koje dijete samo odabere i poslaže pokraj sebe u krevet. U tom slučaju igračke (ili samo jedna igračka ili neki predmet) imaju funkciju tzv. prijelaznog objekta koji predstavlja simboličnu zamjenu za majku. Prije odlaska u krevet djetetu možemo ispričati priču koja ga smiruje, popričati o tome čega se boji, odnosno predložiti mu da to nacrta, a nacrtani crtež spremiti na sigurno mjesto ili uništiti.

- Nemirno spavanje i noćno buđenje česti su u male djece, premda većina djece nije imala traumatskih iskustava. Ponovno je riječ o razvojnom fenomenu zbog kojeg dijete noću ružno sanja (pojavljuju se loši objekti u liku vještice, vuka, čudovišta, klauna itd. koji ga napadaju, otimaju i odnose), dijete se jako boji i budi u krevetu. Obično nakon takvoga noćnog buđenja želi ići roditeljima u krevet.

Često se zaboravlja da dnevni, a osobito noćni strahovi mogu biti potaknuti i podržavani gledanjem filmova i igranjem kompjutorskih igara u kojima ima nasilja i strave.

izvor: Vaše zdravlje

Jeste li imali takvih neugodnih iskustava? Kako ste pomogli svojem djetetu?
Je li vaše dijete imalo neke druge strahove?

Nije imala strahova do sada od ničega..malo je hvata frka kad mora doktoru ali samo kada je doktor a ne dokotorica..nema povjerenja prema muškima baš..doktorima.
I sada vidim kako se igra s jednom malom nju kopira ..mama pauk..mama buba..blee ovo ono..a znam da se pokupila od ove male druge kokoškice..jer sam joj uvjek objašnjavala o svim životinjicama sve. I kako žive i zašto žive..čemu služe.

ovu vrstu straha proživljavala je kćerka od moje prijateljice:

Latencija je razdoblje od 6. do 11. godine, u kojem je dijete spremno krenuti u školu. Najpoznatiji strah te faze je onaj od škole ili školska fobija. Dijete odbija ići u školu. Boji se ostati na nastavi bez nekoga iz najužeg kruga obitelji, najčešće majke. Majka je često prisiljena dijete dovoditi u školu, a povremeno i sjediti s njime u školskoj klupi. Kad se školska fobija smiri, stalno je prisutna opasnost da se poslije praznika ili čak duljeg vikenda ponovno razbukta. Nekad je maskirana, pa dijete može imati uporne glavobolje, trbuhobolje, mučnine, nesvjestice, opću slabost i sl. Zbog tih simptoma roditelji ga ne tjeraju u školu, a i sami nastavnici ga sažalijevaju i šalju kući. Što dijete dulje izostaje, to će teže ponovno krenuti na nastavu. Riječ je najčešće o emocionalno nezrelom, nesigurnom djetetu koje se osjeća izgubljenim u ambijentu škole, gdje se od njega očekuje da funkcionira samostalno i dokazuje pred nastavnikom i učenicima iz razreda. Rješavanje školske fobije najčešće je dugotrajan proces i najbolje je što prije potražiti stručnu pomoć. (izvor: Vaše zdravlje)

njezina mama je danima sjedila s njom u školskoj klupi....

Kada je u pitanju strah kod djeteta... bez obzira koliko se bezazlen razlog cinio niposto se dijete ne smije ismijavati... tako se samo moze pogorsati djetetovo stanje i ostaviti mu dublje posljedice... mozemo s djetetom razgovarati o tome sta ga plasi te tako otkriti uzrok njegova straha.... suocavanje sa strahom je takoder jedna od metoda rjesavanja straha kod djece sto je potrebno uciniti na njezan bezbolan nacin bez prisile djeteta... i na kraju preostaje uklanjajanje uzroka straha ukoliko dijete ne moze da se suoci s njim...

rekao je jednom jedan liječnik da se bilo čiji strah najprije treba poštivati...
to je prvi korak...
onda ide liječenje...
ismijavanje je najčešće kod djece, djeca znaju biti jako okrutna i ismijavati drugu djecu...

slazem se Iana zaboravila sam na taj prvi korak ..strah bilo ciji se treba postovati ..pa onda krenuti sa razgovorom ..sa djecom uvijek ne samo kad su strahovi u pitanju ..nego bilo koji problem da je ... treba biti njezan ..pazljiv i prici problemu sa puno ljubavi..prvo zadobiti povjerenje da dijete zna da u nas moze imati povjerenje ...i malo pomalo oslobadati dijete straha ...nisam imala problema sa djecom u vezi strahova ...nauceni su prvih 5 godina zivjeti pod zvukom granata i pucanja ..tako da poslije toga nista im visee nije bilo strasno ..

Sa mnom nitko nije ostajao sjediti..mrzila sam školu. Doselili smo u novu okolinu nisam se lako adaptirala..i svi su me zvali plačimačak u školi. Nikako se nisam mogla zainteresirati za školu....bilo mi je pravo mrsko odlaziti u nju.
Nitko mi nije pomagao...tada su se smijali takvoj djeci i nitko u tome nije vidio problem.

Citat :

Nitko mi nije pomagao...tada su se smijali takvoj djeci i nitko u tome nije vidio problem.

i sad se smiju takvoj djeci ..a roditelji i pedagozi ..bez obzira sto pisali ne shvataju taj problem ..mislim da jos uvijek vrijede ona pravila ...da se dijete treba samo izboriti da opstane u takvom drustvu ..jer poznato je ako se ko umijesa..djete ce drustvo jos vise zamrziti i tek tad ismijavanje pocinje ..zato se mnoga djeca bore sama sa svojim strahovima i znaju odrasti a nikad se rijesiti nekih strahova koji uvijek cuce negdje .....svi bi se trebali vise posvetiti tim na oko tako sitnim djecijim "normalnim strahovima"..