Ispitivanje bračnog para Hill

Bliski susret trece vrste sa vanzemaljcima (alienima) je najcudnovatiji aspekt fenomena letecih tanjira i o njemu sam detaljnije pisao u svojoj knjizi "Misionari iz svemira". Naravno, nikako se ne smije podcijeniti, jer takvih slucajeva ima suviše mnogo. Opisi se najcešce odnose na tanjiraste objekte koji se krecu kao da su vodeni rukom razumnih bica, a zatim ateriraju. Svjedoci su u njima, ili pokraj njih, opazili stvorenja koja nikako ne podsjecaju na džinovske insekte, nego na covjekolike figure, što je, svakako, razlog manje da se sumnja u ovakve izvještaje.
Najpoznatiji je slucaj bracnog para Barney i Betty Hill, koje su bica iz leteceg tanjira uvukli u letjelicu. Da se to s njima desilo Hillovi su ispricali tek pod hipnozom.
Šta su, zapravo, Hillovi doživjeli?
Razgovor se odvija pod dubokom hipnozom. Razgovaraju dr. Simon, profesor Hynek, Betti i Barney Hill.
Dr Simon: - Jeste li bili uvuceni u leteci tanjir?
Barney: - Mislim da sam bio odvucen.
Dr Simon: - Jeste li bili odvuceni?
Barney: - Da. Ne želim da vjerujem da sam bio odvucen, pa kažem da mislim da sam bio, jer to mi olakšava da prihvatim nešto što ne želim da shvatim kao cinjenicu, kao nešto što se dogodilo.
Dr Simon: - Shvatam. Ali, zašto vam je teško da je prihvatite?
Barney: - Zato što je sve to jedna cudna prica. Da mi je neko drugi rekao da se nešto tako njemu desilo, ja mu ne bih vjerovao, a vraški mi je mrsko da budem optuživan zbog necega što nisam ucinio kad znam da to ucinio.
Dr Simon: - A zbog cega vas optužuju?
Barney: - Ne vjeruje mi se da sam ucinio nešto, a ja znam da sam to ucinio.
Dr Simon: - Pa, pretpostavimo samo da ste vi apsorbovali Bettin san?
Barney: - Volio bih da je tako!
Dr Simon: - Voljeli biste da je tako?!... Je li to tacno?

Barney: - Ne ... (zatim pocinje da vice). Nije mi se svidjelo to što su radili sa mnom. Nije mi se svidalo što me dodiruju!
Dr Simon: - U redu, u redu. Sada vas ne dodiruju, uopšte vas ne dodiruju... Ali, ostavimo to. Sada ce profesor Hynek razgovarati s vama i vi cete sprovoditi njegove instrukcije kao da vam ih ja dajem. Odgovarat cete na sva pitanja koja vam bude postavljao ...
Hynek: - Barney, sjetite se svega, a ja od vas tražim da mi kažete šta se dešava. Vi ste upravo culi “blip-blip-blip”, a ja želim da mi kažete kako je to zvucalo, a zatim da vas dvoje ponovo sve doživite i kažete mi šta se dešava dok se vozite kolima niz drum.
Barney: - Betti, ono je tamo... Ono je tamo napolju, Betti. Oh, Bože, to je ludost! Ja idem preko jednog mosta - nisam više na drumu broj 3. Oh, Bože! Oh, Bože! Oh, ja ne vjerujemm to. Ne želim da idem naprijed...
Dr Simon: - Nastavite, Barney. Vi se sjecate svega jasno... svega jasno...
Barney: - Ja sam izvan kola, idem niz drum u šumu. Tamo je neka narandžasta svjetlost; tamo ima nešto. Oh, kad bi imao svoj revolver. Idemo uz rampu. Volio bih da zamahnem rukom, ali ne mogu. Volio bih da udarim, ali ne mogu. Moja osjecanja - moram da udarim, moram da udarim!... Nešto je udarilo moje noge i sad sam u nekom hodniku. Ne želim da idem naprijed. Ne znam gdje je Betti. Nisam ozlijeden. Sav sam utrnuo. Nemam nikakav osjecaj u prstima. Noge su mi utrnule. Nalazim se na stolu!
Dr Simon: - U redu je. Možete tu da zastanete. Vi ležite na stolu, ali ste mirni i opušteni i sada cete se odmarati sve dok ja ne kažem “Slušajte, Barney”. U meduvremenu, necete cuti ništa od onoga što cu ja sada govoriti... Betti, šta se dešavalo s vama?
Betti: - Mi se vozimo. Barney pritiska kocnice, one škripe, i on zavija ulijevo veoma oštro. Ne znam zašto to cini, izgubit cemo se u šumi. Prolazimo kroz jednu krivinu. Sad nam iz šume ONI prilaze. Ima nešto cudno na prvom covjeku koji nam prilazi. Pocinjem da se plašim: moram da se izvucem iz kola i sakrijem se u šumu...
Dr Simon: Stanite, Betti. Dobro razmislite šta se dalje zbivalo.
Betti: - Hocu da otvorim vrata kola i da pobjegnem, da se sakrijem u šumi...
Hynek: - Jeste li ikad ranije vidjeli nešto što bi bilo makar samo nalik na to?
Betti: - Ne!
Hynek: - Je li Mjesec to obasjavao? Jeste li vidjeli Mjesec u isti mah?
Betti: - Noc je bila puna mjesecine. Nije bilo baš sasvim vidljivo kao po danu, ali mogla sam da vidim. Ono se nalazilo na tlu, a oko njegove ivice bilo je nešto nalik na obruc.
Hynek: - Da li je pocivalo na nogama ili je ležalo na tlu?
Betti: - Obruc je bio malo iznad tla, a bila je i jedna rampa koja se spuštala naniže.
Hynek: - Koliko je veliko ono bilo? Uporedite ga s necim što vam je poznato po velicini?
Betti: - Pokušala sam da razmislim...
Hynek: - Da li bi odgovaralo poredenje s jednim željeznickim vagonom? Je li ono bilo vece ili manje?
Betti: - Ne mogu da predstavim sebi velicinu vagona. Da se spustilo tamo, napolju, na ulici, rekla bih da vidimo... Rekla bih da bi se protezalo od ugla na procelju kuce do garaže iza kuce...
Hynek: - O cemu ste mislili dok ste prilazili sve bliže i bliže tom objektu?
Betti: - Da odmaglim odavde, ako bi mi to bilo moguce.
Hynek: - A zašto niste mogli?
Betti: - Izgleda da nisam mogla. Ja... ovaj... njihov covjek se nalazio pored imene. Sve što sam mogla da kažem bilo je: "Barney, Barney, probudi se!" Onaj covjek me je upitao da li se Barney zove Barney. Nisam mu odgovorila. A onda kad smo stigli - ja sam to vidjela - znala sam da ce oni tražiti od nas da pristanemo na stvar. Nisam željela da pristanem. A on mi je govorio da se ne protivim, jer oni žele samo da obave neke jednostavne testove. Cim budu gotovi s tim, govorio je, ja cu moci da se vratim u kola.
Hynek: - Jesu li vam rekli odakle su došli?
Betti: - Ne.
Hynek: - Kakvu su vrstu zvukova pravili?
Betti: - Bilo je to kao... rijeci... zvucalo je kao rijeci...
Hynek: - Engleske rijeci?
Betti: - Ne.
Hynek: - Ali vi ste ih razumjeli?!
Betti: - Da!
Hynek: - Kako to objašnjavate?
Betti: - Bilo je - sve što mi pada na pamet - kao ucenje francuskog...
Hynek: - Ucenje francuskog?
Betti: - Da.
Hynek: - Mislite li da je to bio francuski?
Betti: - Ne, ali bilo je kao ucenje francuskog. Kad prvi put cujete francusku rijec, a vi o njoj mislite na engleskom!
Hynek: - Shvatam, i tako, vi ste culi te zvukove na nekom jezilku i shvatili ste ih kao da su bile na engleskom, zar ne?
Betti: - Da.
Dr Simon: - Slušajte, Bami, vi sada možete da me cujete. Osjecate se udobno i opušteno... Oni su vas uveli unutra i položili na sto.

Bami: - Da.
Dr Simon: - I razgovarali su s vama, zar ne?
Barney: - Da.
Dr Simon: - Recite nam kako su govorili: odgovorite profesoru Hyneku na to pitanje!
Hynek: - Jeste li ih vidjeli kako otvaraju usta, i ako je tako, koliko su ih široko otvarali?
Barney: - Njihova usta su se pokretala i ja sam mogao da ih vidim!
Hynek: - Pokušajte da mi kažete kakvi su to zvuci bili i da li su predstavljali nešto što vam je poznato. Da li vam pada na pamet neka životinja koja proizvodi zvuke slicne onima koje su oni pravili?!
Barney: - Ne.
Hynek: - Kakvi su to zvuci bili?
Barney: - Drhtavi zvuci, oh, oh, oh ...
Hynek: - Sta ste mislili o njima i da li ste išta mislili o njima?
Barney: - Mislio sam samo o tome da bih volio da zamahnem svojom pesnicom...
Hynek: - To je bilo dok ste ležali na stolu?
Bami: - Da. Htio sam da se borim. Nisam znao gdje se Betti nalazila, ali svaki put kad sam poželio da se pokrenem ili borim, ona jarka svjetlost u mojoj glavi bi me stišavala i umirivala!...
Hynek: - Kažete, svjetlost? Oni su vas ispitivali svjetlosnim zracima?
Barney: - Da.
U nastavku razgovora pod hipnozom, koji je trajao oko sat i po, Hillovi su detaljno opisali sve što se s njima dešavalo na paluba jednog leteceg tanjira. Covjekolike kreature su na njima, izgleda, izvršili mnoge eksperimente: uvlacili neku iglu u pupak Betti Hill, skidali jedan sloj s noktiju, brijali dlake sa tijela itd. Na kraju, cudni neznanci su ih pustili, ali tek pošto su im prethodno dali hipnotsku sugestiju da se ne smiju sjecati nicega što im se dogodilo!...
Slican dogadaj doživjeli su i dvojica brodogra dilišnih radnika, 42-godišnji Carli Hikson (Charles Hickson) i 19-godišnji Kalvin Parker (Calvin), koje su, za vrijeme pecanja, neobicne kreature odnijele u leteci disk gdje su na njima, po svoj prilici, izvršeni mnogi eksperimenti. Razgovor sa Hiksonom zabilježen je i na magnetofonskoj traci. Snimak pocinje Carlijevim uzbudenim glasom:
-...Cak i ako mi se cijela zemlja bude smijala, ispricat cu što sam vidio i doživio. Ne ocekujem da mi iko povjeruje, jer to je doista bilo nevjerovatno!
U Carlijevom glasu se osjeca zbunjenost i strah.
- Moram znati šta se dogodilo - konstatuje monotonim glasom šerif.
- Pocnite od pocetka.
- To pricam vec treci put.
- Moramo biti sigurni.
- Dobro, dobro. Ja i Kalvin, ovaj momak, on radi sa mnom, išli smo uz rijeku, pokraj silosa. Upecali smo nekoliko ribica, pa sam rekao Kalvinu: Sinko, podimo do starog brodogradilišta, tamo ima boljih komada...
- Momak je vaš sin?
- Ne, ne. Samo prijatelj i zemljak. Došli smo do tamo i poceli da pecamo. Ne znam kako . . . mora da smo to obojica ugledali istovremeno. Modru svjetlost. Malo je kružila...
- Na kojoj je bila visina?
- Teško je to reci. Nije bila previše blizu, dvije--tri milje. Iznenadili smo se što na nebu vidimo tu modru svjetlost. Privukla nam je poglede. Tad, u hipu, spustila se nad rukavac. Ovako, pola metra, metar iznad tla.
- Blizu vas?
- Dvadeset-trideset metara. Možda i cetrdeset. Smrtno smo se uplašili. Nisam mogao vjerovati.
- Jeste li Culi kakav zvuk?
- Tiho zujanje . . . znnnnnnn . . . znnnnnnn . . . baš tako. Kao u snu. Potrcali smo prema rijeci.
- Bježali ste?
- Da, da ... Kada smo stigli do vode, vidjeli smo da se ono ne dotice tla. Lebdjelo je. A tada se na jednom kraju pokazao otvor i njih trojica su izlebdjela. Ni oni se nisu doticali tla . . .
- Kako su izgledali? Nisu imali stopala?
- Ne, samo nešto slicno stopalima. Nešto okruglasto na nogama . . . umirao sam od straha. Mislio sam da je to kraj. U rukama smo imali ribarske štapove. Najednom smo stali, a Kalvin se grcevito uhvatio za mene!...
- Tada su pošli prema vama?
- Ne, nisu pošli, jednostavno su klizili. Jedan od njih je proizvodio nekakvo zujanje, a ostala dvojica nisu.
- Kakvo zujanje?
- Samo zzzzz, zzzzzzzz...
- Poput nekakvog stroja?
- Da, tako. Možda je to on razgovarao sa ostalim. No, bio sam teko prestravljen da nisam tada o tome mogao da razmišljam. Tada su dvojica doleb-djela, doklizila, meni iza leda i podigla me uvis.
- Za ruke?
- Da. Uhvatili su me za ruke. Onim kukama. Ko zna kako. Tek, osjetio sam da gubim tlo pod nogama i da lebdim.
- Jesu li upotrebili silu?
- Nisu. Ništa me nije boljelo. Jednostavno ništa nisam osjecao! . . .
- A momak?
- Odvojili su me od njega i odvukli u tu stvar. Ne kao što se covjek vodi: lebdjeli smo zrakom. Unutra nije bilo stolica i stolova. Samo su me pomicali tamo-amo. Nisam im se mogao oduprijet. Jednostavno sam lebdio ne osjecajuci ništa, nikakav bol. Ostavili su me nekoliko trenutaka u tom položaju, a onda su me ponovo podigli.
- Rekli ste da su vas pregledali nekakvotm napravom?
- Da, samo ne znam šta je to bilo. Tako nešto nikad u životu nisam vidio, pa ne znam ni kako bih ga nazvao i opisao...
- Ipak, pokušajte ga opisati!
- Ne, ne bih znao. Ne bih mogao...
- Je li to bilo slicno rentgenskom aparatu?
- Ne nije. Ne znam kako bih to opisao. . . bilo je slicno - oku! Velikom oku! Kretalo se. Pregledalo mi je citavo tijelo. Od glave do pete. A onda su me pustili...
- Pustili su vas unutar stroja?
- Ostavili su me samoga. Nisam se mogao micati. Mogao sam pokretati samo ocima. Ne znam kako su me dugo zadržali. Ne znam ni da li sam izgubio svijest, no mislim da nisam. A tada su se vratili...
- Kako je dugo sve to trajalo?
- Ne znam. Nikad ne nosim sat!
- Otprilike?!
- Dvadeset-trideset minuta. Kad su se vratili, opet su me polegli.
- Jeste li pokušali razgovarati s njima, upitati ih šta se dogada?
- Jesam. No, odgovor je bilo nerazumljivo zujanje iz jednog od njih. Kao da se nisu obziran na to što pitam i govorim!...
- Koliko ociju imaju?
- Možda su imali oci, ali ih nisam zapazio. Imali su samo nešto što bi odgovaralo nosu na ljudskom licu.
- Jesu li imali kosu na glavama?
- Ne znam. Kunem se da ne znam. Tu mi je kao rupa u sjecanju. Baš tako!
- Jesu li disali?
- Ni to ne znam...
- Koliko su bili visoki?
- Oko metar i šezdeset!
- Jesu li imali kakvu odjecu?
- Ništa što bi mi palo u oci.
- Kakve su bili boje?
- Covjece, u onom strahu!...
- Jesu li bili bijeli? Sivkasti? Modri? Zeleni?
Plavi?...
- Sivkasti, koliko se mogu da sjetim.
- Naborane kože?
- Možda. Da, to je baš izgledalo poput naborane
kože.
- Jesu li imali otvor ispod nosa?
- Samo kao neki tanki prorez, ne, ne sjecam se da su otvarali ta “usta”. Sa strane su imali uši, ali ne kao naše. Ne sjecam se da sam im primijetio vratove: glave su im jednostavno bile “nasadene” na tijelo.
- To je bilo odmah nakon zalaska sunca?
- Da.
- Od tada je prošlo više od tri sata. Zašto ste oklijevali da nas nazovete?
- Znate, šerife, kad sam izašao iz onoga, mislio sam da mi niko nece vjerovati. Ako nazovem policiju, nece mi vjerovati...
- Koliko ste popili?
- Tada ništa, kad sam pošao u policiju popio sam cašicu da se smirim. Mislio sam da cu poludjeti. Tada sam otišao kuci i sve ispricao ženi. Mislim da sada oma umire od straha...
- Sjecate li se kako ste izašli iz letjelice?
- Sjecam se sama da je i ovaj momak, Kalvin, bio tamo. Nikad nisam vidio tako preplašeno lice kao što je bilo njegovo. Trebalo mi je vremena dok sam ga malo smirio, a tada sam mu rekao: sinko, niko nam nece vjerovati. Najbolje ce biti da sve zadržimo za sebe. Ali, što sam duže razmiš]jao, sve sam više bio uvjeren da to, ipak, moram ispricati vlastima . . .
- Šta je bilo s letjelicom?
- Cuo sam zujanje i uskoro je nestala.
- Možete li je opisati?
- Mogu. Bila je visoka oko tri metra. Duguljasta s otvorom na jednom kraju. Izvana je bila blještavo plava.
- Kakva su svjetla bila unutra?
- Nisam vidio nikakve sijalice, a bilo je veoma svijetlo!
Ovaj fantasticni dogadaj se zbio 12. oktobra 1973. godine u Paskagouli i izazvao je pravu senzaciju u citavom svijetu.
- Ni najmanje ne sumnjam da su Hikson i Parker doživjeli nešto stvarno i zastrašujuce - proko mentarisao je slucaj profesor Allen Hynek - nešto cernu još ne mogu objasniti fizicku prirodu, a vjerujem da je ne može objasniti danas niko.

Ovaj dogadaj naveo je novinare i ufologe da se prisjete i slucajeva koji su se ranijih godina dogadali. Tako je aktueliziran još jednom doživljaj Hozea Pon sa i Gustava Gonzalesa iz Karakasa, koji se zbio pocetkom decembra 1954. godine.
Te noci dvojica nerazdvojnih drugova vozili su kamion drumom koji je vodio za Karakas. Tacno kada su došli na periferiju grada, oko dva sata poslije ponoci, primijetili su ispred sebe tanjurast objekt koji je lebdio iznad puta na visini od nekih dva metra.
"...Gonzales je zaustavio kamion i oba covjeka su neko vrijeme, kao omadiijana, posmatrali nestvarni prizor. Tada su, vodeni zajednickim impulsom, izašli iz kamiona i prišli bliže cudnom predmetu. Kada su mu se približili na oko osam metara, vidjeli su da prema njirna ide nešto što je licilo na vrlo dlakavog, patuljastog covjeka.
Gonzales je zgrabio to stvorenje i odigao ga od zemlje. Medutim, ono mu se izmigoljilo i gurnulo ga tako snažno da je pao na leda. Ponsu je bilo svega dosta, okrenuo se i potrcao da potraži pomoc u policijskoj stanici, koja se nalazila u blizini.
Za to vrijeme, Gonzales je preživljavao najteže i najstravicnije casove u životu. Prije nego što je mogao da stane na noge, njegov sicušni neprijatelj je skocio nekoliko stopa uvis i sunuo prema nesretnom covjeku. Gonzales je uspio da se pridigne na jedno koljeno i da izvadi nož. Kada se stvorenje bacilo na njega, Gonzales je primijetio da umjesto ruku ima udove sa kožicama izmedu prstiju, kao kod plovuša.
On je kasnije policiji ispricao da je pokušao da nasrtljivca ubode nožem, ali je sjecivo skliznule kao da je udarilo u celik. Istovremeno, još jedno dlakavo stvorenje iskocilo je iz zagonetne letjelice i upravilo neku malu cijev prema Gonzalesu. Jarki snop svjetlosti zaslijepio je nesretnog covjeka i on je pomislio da je s njim svršeno, ali kada mu se povratio vid, ugledao je letjelicu kako nestaje iza drveca.
Istog trenutka potrcao je u policijsku stanicu gdje je stigao dva-tri minuta poslije svog druga. U policiji su prvo mislili da su njih dvojica pijani. Pozvan je Ijekar, koji je utvrdio da su oba covjeka u stanju šoka, i da ni jedan od njih nije pio alkohol.
Citav incident, kasnije se ustanovilo, posmatrao je i jedan cuveni Ijekar iz Karakasa. On je potvrdio vlastima da je bio ocevidac sukoba, ali da je oklijevao da potvrdi njihov izvještaj iz straha da ne bude ismijan..."


http://misterij.blogspot.com/