Ti, budalo jedna!

Dijete u vrtiću brzo sklapa prijateljstva sa drugom djecom a i sa novim izrazima. Odjednom iz djetetovih usta dolaze izrazi za koje niste sigurni da se koriste unutar vaša četiri zida. Pročitajte u slijedećem tekstu zašto su djeci psovke postale interesantne i kako ćete reagirati u takvim situacijama.

1. U ljudskom nasljednom faktoru “čuči” gen za psovke
Zašto se tako tvrdokorno držimo riječi koje nam uopće nisu potrebne? Možda postoji gen u kojem su sve te riječi pohranjene koje doduše poznajemo ali ih ne bi trebali koristiti. Znanstveno objašnjenje će dati malediktolozi koji proučavaju psovke. Oni su došli do zaključka da su najgore psovke odgovor na tabue jednog društva. Njemci su kao i sjeverni Amerikanci odgojeni u protestantskom duhu i iz tog razloga prilično uštogljeni i sramežljivi. Polazi li se sa tematskog područja s kojeg psovke dolaze do dan danas se ništa nije promijenilo usprkos tobožnjoj nesputanosti.
Zašto upće psujemo? Zato jer se moramo ispuhati kad smo ljuti. Onaj tko sve guta, prije ili kasnije će psihički ili fizički patiti. U to su jednako uvjereni i liječnici i psiholozi. Usprkos tome, zdravlje nije isprika da bi se vrijeđalo i psovalo. Konačno, svi ljudi ipak žele se slagati i imati dobre odnose. Odrasli se mogu dobro kontrolirati, osim u slučaju kad traže mjesto za parkiranje, kad se “sruši” kompjuter ili ako izgori rođendanski kolač. Krene li nešto po zlu, prilično je teško zadržati mir.
I upravo u tim situacijama preuzmu djeca riječi kao što su: “sranje”, “idiot” ili “svinjo” čak i kad su najmanje i bezazlene stvari u pitanju. I kad su roditelji u tom pogledu anđeli što je u kaosu svakodnevice jednostavno nemoguće, djeca čuju takve riječi u dječjem vrtiću ili na radiju i televiziji. Većina roditelja uopće ne želi znati što su djeca uopće usvojila. Što manje psovki, to bolje, misle roditelji. Ali to baš i nije uvijek pravilo.
2. Psovke su dokaz povjerenja
Ponekad dođe do nesporazuma između roditelja i djece. Dijete prkosira i valja se po podu i ne zna kuda bi sa svojom ljutnjom, roditeljima također nailazi isto, pogotovo kad četverogodišnje dijete u trgovini roditeljima spraši psovku u lice jer nije dobilo gumene bombone. To je naročito loš osjećaj kad se dogodi u javnosti i pogotovo onda kad se začuje komentar tipa: “Ovi moderni roditelji više uopće nemaju djecu pod kontrolom.”
Tako bi rado takvim ljudima rekli svoje mišljenje ali kako? Na taj način da im se kaže da su psovke u toj starosti sasvim normalne. Čak i onda kad psiholozi govore o razvojnom deficitu ili poremećajima pri vezivanju ako se djeca ne mogu usmeno izraziti i preći neke granice.
Da zaključimo. Ako jedan četverogodišnjak ocu kaže: “Ti glupane!”, zna da ga tata voli. Iz tog razloga se to usudi reći jer time testira granicu do koje može ići i težinu riječi koje je izgovorio. I to je dio dječje svakodnevnice i važno je za odrastanje.
3. Psovke potiču na pristojnost i suosjećanje
U prvi momentu te riječi zvuče apsurdno. Konačno, svaka psovka je prilika za vježbanje socijalnih pravila. Ne postoji sumnja da se dječja želja za provokacijom mora dovesti na podnošljivu mjeru. Repertoar reakcija može biti od toga da se tako nešto prečuje pa do oštrog ukora.
Starost djeteta igra posebnu ulogu: što je dijete mlađe to je jasnije da ono ne zna značenje te riječi. Iz tog razloga trogodišnjaci koriste psovke jer im se sviđa reakcija okoline.
“Ti budalo!” I svi su već reagiraju: odgojiteljica ga strogo gleda, veliki dečko iz susjedstva prevrće očima, tata reagira dubokim uzdahom, a baka se okreće i odlazi iz prostorije. U takvim slučajevima je najbolje ništa reći, tako dugo dok se sve svodi na rijetku upotrebu psovki. Međutim, starija djeca će opet ponovo psovati i koristiti ih u konverzaciji da bi provocirali. Sad je potrebno objasniti djetetu da psovke mogu čovjeka uvrijediti i učiniti mu nažao, da se na taj način može izgubiti najbolji prijatelj. I konačno, svaki čovjek pa i ako ga se posebno ne voli, zaslužuje da ga se respektira. I tu sada govorimo o pristojnosti i suosjećanju. I to je dobro. Samo se maloj djeci oprašta kad se prilikom pozdrava obrate baki: “Zdravo, bako ti smrdiš!”
4. Psovkama se izražavaju skriveni osjećaji
Mala Marija je izvan sebe: sjedi u svojoj stolici, čvrsto se držeći i kriči na dvoje nepoznatih ljudi koji joj se prijateljski obraćaju: “Budale jedne, nećete dobiti moju stolicu!” Da li vam je razlog poznat? Marijina stolica se treba prodati a ona s time uopće nije suglasna. Ona si je dala oduška i barem za prvi put otjerala kupce. Roditeljima je sada jasno da malu Mariju ne mogu prevariti, konačno stolica je njezina. Tako brzo kao u ovom slučaju, psovke ne vode uvijek u dobrom pravcu.
Ali nam ostavljaju mogućnost da nešto shvatimo. To vrijedi naročito onda kad djeca posebno često izgube kontrolu nad sobom i verbalni izljevi postaju sve češći i češći. Iza takvih izljeva se zapravo skriva poziv za pomoć. Jedna od mogućih reakcija: “Reci, ti ne misliš stvarno to što si mi rekao? Vjerujem da si ljut i bijesan. Što se događa s tobom?” Svakako je potrebno čekati na odgovor. Ako to potraje, ponovo postavite pitanje: “Pokušati ću ti pomoći ako mi kažeš što se s tobom događa.”
Na taj način je moguće saznati da je nova odgojiteljica postavila nova pravila ponašanja koja su dijete izbacila iz ravnoteže. Ili ga neko rabijatno dijete stalno zadirkuje. Psovke u tom slučaju više nisu tema. Umjesto kritiziranja potrebno je pružiti pomoć. Umjesto klinča sa djetetom, bolje je mu se približiti.
5. Psovke su osnovica za prva objašnjenja
Riječi kao što su: “budalo”, “idiote” i “glupane” roditelje posebno ljute. Kod psovki koje su posebno neugodne ne samo da dolazi ljutnja nego i neugodnost. “To se ne govori.” ili “To je prljava riječ”, šapućemo djetetu u uho, znajući dobro da to nije pravo objašnjenje. Želimo li pojasniti stvari, moramo onda govoriti o jednoj stvari o kojoj se obično ne priča kao o lijepom vremenu a to je seksualnost. K tome još pridonosi činjenica da prvi impulisi za objašnjenje nekih tema moraju doći od djeteta. Međutim to je samo djelomično istina. Djeca pričaju o seksualnosti samo u slučaju kad znaju da se o toj temi može otvoreno razgovarati i razmišljati.
Otvorenost u razgovorima na temu seksualnosti je poželjna. Ali kako ih započeti? Psovke vezane za seksualnost su veoma dobre kao natuknice. Na žalost sam propustio objasniti što se skriva iza tih “prljavih” riječi. Može se reći da dvoje ljudi koji se vole imaju lijepe osjećaje jedan za drugo pa takve riječi mogu pokvariti njihov odnos i utjecati na njihove osjećaje. O tome se više nema što puno reći. Važno je otvoreno govoriti o temama koje su još dan danas tabu. Na taj način smanjujemo značaj i jačinu psovki. Čak štoviše, koristimo ih u odgoju djeteta. To je najbolje što možemo učiniti jer one nikada neće nestati.

Mojedijete.com

_________________________________________________________________

Djeca ne znaju značenje nekih rijeći a prenose ih na drugu djecu. Na nama je da svoju djecu slušao i da im objašnjavamo te takve rijeći.
Moja je čer jedan da došla i rekla mi .." Glupačo jedna"..ja zinula. Objasnilasam ja njoj sve. Ona se otišla igrati s curicom od koje je to čula i prepičala joj sve što sam joj ja rekla o toj rijeći. I slušam ja drugi dan priču te djevojčice i njene mame jer prozor od kupatila im puca na moj dnevni i mama kaže maleckoj .."šuti glupačo jedna"..a dijete u suzama joj kaže .."pa zašto mi stalno govoriš da sam glupača"..a mama njoj.."pa kada jesi"..