Obiteljska podrška seksualno zlostavljanom djetetu

Jednom kad se zlostavljanje otkrije i zaustavi, neka djeca se vraćaju uobičajenim reakcijama i ponašanjima. Podrška i zaštita bliskih osoba, osobito obitelji, izuzetno je važna u normalizaciji reakcija djece.

Kod neke djece znakovi doživljene traume traju i nakon što je zlostavljanje završeno. Takva djeca se uključuju u tretman, a roditelji u savjetovanje. Većina djece će se oporaviti od iskustva seksualnog zlostavljanja, osobito ako ima podršku roditelja.

Članovi obitelji (roditelji) mogu imati niz reakcija na činjenicu da je njihovo dijete zlostavljano: stid, negiranje da se zlostavljanje dogodilo, promjenu u načinu kako gledaju na svijet i ljude, poteškoće u traženju i davanju podrške, osjećaj bespomoćnosti, tuge, ljutnju, strah…

Sve ove reakcije mogu biti snažne, ali nisu neuobičajene.

Neka od pitanja koja mnogi roditelji sebi postavljaju su:

Jesam li mogao spriječiti zlostavljanje?

Jesam li trebala vidjeti što se događa?

Što sad?

Seksualno zlostavljanje može dovesti i do objektivnih promjena u obitelji: prekida veza u braku ili obitelji, financijske poteškoće, gubitak samopoštovanja i podrške, promjene mjesta stanovanja…. Sve ove promjene mogu biti izvor daljnjeg stresa u obitelji.

AKO JE TAKO, OSIM OSIGURAVANJA POMOĆI ZA DIJETE, POTRAŽITE POMOĆ I PODRŠKU ZA SEBE!

Roditelj ili član obitelji vjerojatno će trebati pomoć:

u dobivanju svih važnih informacija o zlostavljanju
u razumijevanju i podršci za sebe
u osiguravanju i zadovoljenju svojih potreba
u prepoznavanju podrške za sebe (među drugim bliskim osobama i institucijama)
u osvještavanju koliko je važan djetetu tijekom oporavka
Uz zaštitu, dijete treba podršku u obitelji od strane onog roditelja koji je može pružiti.

Kako pružati podršku zlostavljanom djetetu u obitelji:

Kao što, s jedne strane, nije dobro tražiti od djeteta da zaboravi što se dogodilo, tako nije dobro ni „gurati“ dijete na otvaranje više nego je ono spremno za to.

Budite otvoreni za djetetova pitanja.

Pokušajte razumjeti djetetove osjećaje. Prisjetite se koliko su i vaši osjećaji teški pri pomisli na zlostavljanje.

Pokušajte u svoju obitelj vratiti rutinske aktivnosti. Ako ne možete sami, potražite pomoć.

Ne bojte se pokazivati svoje osjećaje u obitelji. Ukoliko osjećate da vas preplavljuju, potražite pomoć.

Važno je dati djetetu do znanja da i dalje isto osjećate za njega, bez obzira što se dogodilo.Ukoliko Vam se čini da Vam je to preteško ili da ne možete na taj način govoriti o svojim osjećajima, savjetujte se sa stručnjakom.

Vrlo je važno da roditelj ili član obitelji ne obećava djetetu ono što neće održati (npr. da neće nikome reći ili da zlostavljač neće ići u zatvor).

Također, važno je ostati miran i ne izražavati ljutnju, iako je to ponekad teško. Ako se to dogodi, neka dijete zna da ljutnja nije usmjerena na njega.

Ako se dijete povjeri roditelju, potrebno mu je:

uzvratiti povjerenje
da ga se ne osuđuje bez obzira na okolnosti
vjerovanje odraslog koliko mu je teško o tome govoriti
iskazivanje zadovoljstva i odobravanje odraslog što se dijete povjerilo
uvjerenje kako odrasli smatraju da nitko nema pravo zlostavljati djecu
Najveće poteškoće u davanju i primanju podrške nastaju ako postoji nesuglasje između onoga koliko roditelji žele i mogu pričati o zlostavljanju i djetetovih potreba i želja za razgovorom.

Kako djetetu riječima pokazati prihvaćanje?

Nisi kriv/kriva za ono što se dogodilo. On (zlostavljač) je odrasla osoba i samo njega se može kriviti.

Volim te i uvijek ću te voljeti bez obzira što se dogodilo.

Znam koliko ti je sad teško, ali znam i da ćeš se kasnije sigurno osjećati bolje.

Tu sam kad želiš pričati sa mnom. Bit će dana kad to nećeš htjeti i to je u redu. A bit će dana i kad ćeš htjeti i tu sam za tebe.

Ni zbog čega nisam ljut/ljuta na tebe.


Kako započeti razgovor s djetetom?

Reci mi što se dogodilo. Znam da je teško govoriti o tome, ali može pomoći da se osjećaš bolje.

Mora da ti je bilo zastrašujuće.

Što je onda bilo? (kad dijete zastane)

Čega si se bojao/bojala kad se to dogodilo?

Djeca brinu da će njih okriviti što se tako nešto dogodilo? Je li i kod tebe tako?

Jesi li se bojao/bojala da će se nešto loše dogoditi ako kažeš odrasloj osobi što se zbiva?


Kako reagirati u situacijama koje podsjećaju na doživljeno zlostavljanje?


Pretpostavljam da te ovaj film podsjetio na ono kroz što si ti prošao/prošla. Žao mi je što si to vidio/vidjela, ali želiš li pričati sa mnom o tome?

Svi koji su doživjeli zlostavljanje su uplašeni ili ljuti ponekad, pogotovo kad ih nešto podsjeti na ono što su doživjeli. Kad si se ti zadnji put tako osjećao/osjećala?

Pitam se je li te neke situacije natjeraju da misliš na zlostavljanje?


Što NE govoriti djetetu koje je bilo zlostavljano?


Trebao si misliti što će se dogoditi. (Dijete nikada nije odgovorno za zlostavljanje)

Zašto nisi ranije nekome rekla? (Bolje je provjeriti s djetetom je li se bojalo nekome nešto reći)

To je užasno, najgora stvar koja nam se ikada mogla dogoditi!!!(Pokušajte ovladati teškim osjećajima, vaše dijete treba biti sigurno da ćete vi biti u redu, da ne „gubite“ glavu)

Nisam li ti rekla da ne smiješ nikom dopustiti da te dira. (Ovo posramljuje dijete i nameće mu osjećaj krivnje)

Od sad NIKAD više ne razgovaraj sa strancima. (Kao prvo, seksualni zlostavljači su najčešće poznati djetetu. Drugo, potpuno je nerealistično da NIKAD neće razgovarati sa stranim ljudima – srest će novog nastavnika, suputnika u vlaku…Može se dogoditi da zbog ovakvih poruka ne traži pomoć ako je treba)



Djeca su osjetljiva na emocionalne reakcije roditelja. Njihova je potreba vidjeti roditelje kao odgovorne odrasle osobe, žele vjerovati da roditelji znaju što im treba.

izvor

Zablude i činjenice

Kako bismo djetetu pružili što kvalitetniju zaštitu, potrebno je razlikovati zablude od činjenica o seksualnom zlostavljanju i seksualnim zlostavljačima.
Najčešća je zabluda da bi roditelji i odrasle osobe trebali biti sposobni prepoznati seksualno zlostavljano dijete. Činjenica je, međutim, da djeca iskazuju mnogo različitih znakova te da većina roditelja i odraslih osoba nije upoznata s njima i njihovim značenjem.

Ova i mnoge druge zablude suprotne su činjenicama te ograničavaju upućenost i onemogućuju pravodobno otkrivanje zlostavljanja.


ZABLUDA: Seksualno zlostavljanje djeteta nije učestalo

ČINJENICA: Seksualno zlostavljanje djece događa se stoljećima, no danas se sve više slučajeva otkriva i prijavljuje. S obzirom na to da neka djeca nikad ne otkriju seksualno zlostavljanje ili o zlostavljanju nisu obaviještene mjerodavne institucije, nedvojbeno je učestalije negoli se otkriva.


ZABLUDA: Samo određenoj djeci događa se seksualno zlostavljanje

ČINJENICA: Seksualno zlostavljanje nije povezano sa socijalno-ekonomskim statusom, obrazovanjem i karakteristikama djeteta općenito.


ZABLUDA: Seksualni zlostavljači djeci su nepoznate osobe
ČINJENICA: U većini slučajeva dijete, a često i obitelj, poznaje zlostavljača.


ZABLUDA: Seksualne zlostavljače djece nije teško prepoznati

ČINJENICA: Istina je potpuno suprotna. Seksualni zlostavljači često su ljubazni i brižni ljudi. Kako bi postigli svoj cilj i djeci se što lakše približili, često zavaraju i roditelje.


ZABLUDA: Djecu seksualno zlostavljaju osobe koje su i same bile seksualno zlostavljane

ČINJENICA: Mnogi seksualni zlostavljači nikad nisu bili seksualno zlostavljani.


ZABLUDA: Dječake seksualno zlostavljaju samo homoseksualci

ČINJENICA: Seksualna orijentacija najčešće nije povezana sa spolom zlostavljanog djeteta.


ZABLUDA: Seksualni zlostavljači samo su muškarci

ČINJENICA Prema nekim istraživanjima, 20 do 25 posto seksualnog zlostavljanja počine žene.


ZABLUDA: Djeci predškolske dobi ne prijeti opasnost od seksualnog zlostavljanja

ČINJENICA: Procjenjuje se da je otprilike trećina žrtava mlađa od šest godina, a djeca mlađa od pet godina izložena su većem riziku da ih seksualno zlostavlja ženska osoba.


ZABLUDA: Seksualno zlostavljanje djeteta uvijek je nasilno.

ČINJENICA: Seksualno zlostavljanje djeteta može biti nasilno, no često nije. Tijekom seksualnog zlostavljanja djeca mogu doživjeti seksualno uzbuđenje i ugodu, što je prirodno u kontekstu fiziološkog uzbuđivanja i nikako ne znači da je dijete uživalo ili željelo biti zlostavljano.


ZABLUDA: Ako dijete pristane na seksualni odnos sa starijom osobom, to nije seksualno zlostavljanje

ČINJENICA: Dijete nije sposobno dati zreli pristanak na seksualnu aktivnost.


ZABLUDA: Djeca su seksualna bića i izazivaju seksualnu pozornost.

ČINJENICA: Odgovornost za seksualno zlostavljanje uvijek snosi odrasla osoba – zlostavljač, bez obzira na ponašanje djeteta.


ZABLUDA; Djeca lažu o seksualnom zlostavljanju.

ČINJENICA: Djeca najčešće ne raspolažu dovoljnim znanjem o spolnosti, nemaju rječnik niti iskustvo da bi lagala o seksualnom zlostavljanju.


ZABLUDA: Dijete se odrastanjem oporavi od seksualnog zlostavljanja.

ČINJENICA: Oporavak ne dolazi sam po sebi, odrastanjem. Posljedice mogu biti kratkoročne i dugoročne, stoga je potrebno potražiti stručnu pomoć.


ZABLUDA: Seksualno zlostavljano dijete povjerit će se odrasloj osobi.

ČINJENICA: Dijete ne mora znati da mu se događa nešto „pogrešno“ o čemu treba govoriti odraslom. Uz to, seksualni zlostavljači često prijete djeci te ona „čuvaju tajnu“ o zlostavljanju.


ZABLUDA: Djecu ne treba zastrašivati govoreći im o seksualnom zlostavljanju.

ČINJENICA: Važno je podučavati djecu o seksualnosti sukladno njihovoj dobi kako bi i sama sebe mogla zaštiti. Ne čineći to, dopuštamo podučavanje nekome drugom, suprotno djetetovu interesu i zaštiti.

izvor

Znakovi i posljedice seksualnog zlostavljanja

Rano prepoznavanje i primjerena intervencija mogu ublažiti posljedice seksualnog zlostavljanja i osigurati oporavak djeteta.

Kako prepoznati seksualno zlostavljano dijete?

Mnogi roditelji očekuju da će se dijete koje je doživjelo zlostavljanje, otvoriti njima ili nekoj drugoj osobi od povjerenja. Međutim, zlostavljač često prijeti djetetu ili ga potkupljuje, uvjeravajući ga tako da nikome ne govori o zlostavljanju. Roditelji po ponašanju djeteta mogu posumnjati da se dogodilo zlostavljanje. Važno je znati da nijedan znak nije konačna potvrda da je dijete zlostavljano, no sumnju treba provjeriti.

Znakovi koji se mogu uočiti ovise o dobi djeteta, intenzitetu i trajanju zlostavljanja, stupnju bliskosti sa zlostavljačem te načinu suočavanja sa zlostavljanjem. Ovise i o podršci koju dijete ima, kao i o posljedicama razotkrivanja.


Neki od mogućih znakova su:

Tjelesni znakovi; neuobičajeni zdravstveni problemi (upale, infekcije, spolno prenosive bolesti, znakovi ozljeda u području spolovila i/ili anusa)
Teškoće sa spavanjem, noćne more
Teškoće s hranjenjem
Regresija u ponašanju, tj. kad se dijete ponaša kao da je mlađe, npr. mokri u krevet, sisa palac
Česta masturbacija
Organiziranje seksualnih igara s prijateljima, igračkama, kućnim ljubimcima
Često seksualizirano ponašanje (interes za svoje i tuđe genitalije), upotreba prostih riječi
Seksualizirane teme; u crtežima, pričama, igrama
Postavljanje neuobičajeno mnogo pitanja o ljudskoj seksualnosti, više nego što se očekuje za određenu dob
Pokazivanje straha od bliskog kontakta
Neuobičajeno agresivno ponašanje prema članovima obitelji, prijateljima, igračkama, kućnim ljubimcima
Neuobičajen strah od određenog prostora ili mjesta, zatvaranja vrata, mraka
Odbijanje ostajanja nasamo s određenom osobom/osobama
Napadaji panike, što može uključivati vraćanje slika zlostavljanja
Prikrivanje tijela odjećom, gađenje, gnušanje od vlastitog tijela
Nedopuštanje održavanja higijene intimnog područja
Rizična ponašanja; npr. samoozljeđivanje, bijeg od kuće
Gubljenje interesa za aktivnosti u kojima je dijete prije uživalo, izostajanje s nastave
Neobjašnjeni darovi i novac
Seksualno zlostavljanje za većinu djece snažno je traumatsko iskustvo. Oporavak se ne odvija „sam od sebe“, odrastanjem, nego dijete treba primjerenu pomoć i podršku.

Izostane li pomoć, posljedice seksualnog zlostavljanja i traumatskog iskustva mogu biti kratkoročne, ali i dugoročne – na cjelokupni razvoj djeteta.


Kratkoročne posljedice

Zdravstveni problemi: npr. spolno prenosive bolesti, trudnoća i/ili fizička ozljeda
Emocionalne teškoće: npr. osjećaj krivnje, ljutnja, tuga, neprijateljstvo, anksioznost, strah, fobije, sram, nisko samopouzdanje
Problemi u ponašanju ili s kontrolom ponašanja - agresija, delinkvencija, poremećaj spavanja i/ili hranjenja, naglo povlačenje od okoline, autoagresivno ponašanje
Teškoće u školskom funkcioniranju, izostajanje s nastave

Dugoročne posljedice

Nisko samopoštovanje
Promiskuitetno ponašanje
Neugodnost i teškoće u intimnim vezama
Izolacija
Depresija
Ovisnost o alkoholu i drogama
Školski neuspjeh
Pokušaj suicida
Delinkventno ponašanje
Posttraumatski stresni poremećaj
Poremećaj prehrane
Seksualna disfunkcija u kasnijoj dobi, odbijanje ili fobične reakcije na seksualnu intimnost

izvor