Pedro Salinas

Pedro Salinas je španjolski pjesnik i esejist a radio je kao profesor na sveučilištu u Sevilli. God. 1936. emigrirao u SAD gdje je i umro. Profinjeni lirik koji je uglavnom pjevao o ljubavi, iluzornoj i neoplatonskoj, vrlo intimistički, s malo riječi, u kratkom stihu bez rima ili asonantom. Zbirke: Slutnje; Tebi dužan glas; Razlog ljubavi; Sve jasnije; Povjerenje i dr. Od studija iznimno je vrijedno djelo Španjolska književnost,XX stoljeće (1949), a spomenuti valja i studije o J. Manriqueu i R. Darfju, kao i esej Odgovornost pisca.


Čuješ li

Čuješ li kako traže stvarnost,
raščupane, divlje,
one, sjene, što ih nas dvoje stvaramo
u ovom neizmjernom krevetu udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mjere, u anonimnosti,
ranjene golemom čežnjom materije,
hoće imena, granice, dane.
Više ne mogu
živjeti tako: na rubu
gdje umiru sjene, a to je ništavilo.
Pritrči, pođi sa mnom.
Pruži ruke, pruži im svoje tijelo.
Potražit ćemo za njih
boju, datum, grudi, sunce.
Neka otpočinu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pomama,
dok ih grčevito stišćemo
među našim tijelima,
gdje će naći hranu i spokoj.
Konačno će usnuti u našem snu
zagrljenom, zagrljene. I tako,
kad se odijelimo, kad se budemo hranili
samo sjenama, izdaleka,
one,
konačno će imati sjećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
vrijeme njihova života u nama.
I njihov tjeskobni san
sjena ponovno će značiti povratak
u ovu tjelesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju beskonačnost.

Duša ti je bila

Duša ti je bila
otvorena, svijetla
tako da ne mogoh
nikad u nju ući.
Okušah prečace
uzane, prolaze
strme i opasne.
Al tvojoj se duši
pristupiti moglo
putima širokim.
Spremih ljestve vitke
- zidine visoke
sanjah kako priječe
pristup tvojoj duši -
ali duša tvoja
bijaše bez straže,
zidova i plota.
Tražio sam k tebi
uska vrata duše,
al duša ti bješe
tako otvorena,
da nikakvih vrata
na njoj nije bilo.
Gdje je počinjala?
Svršavala, gdje je?
I ostadoh tako
zauvijek sjedeći
tu, na zagonetnom
pragu tvoje duše.

Daleko more

Ako nije more, ako je njegova slika,
njegov otisak, preokrenut, na nebu.
Ako nije more, ako je njegov glas.
lagan,
širom svijeta,
u zvučniku, kroz vjetrove.
Ako nije more, ako je njegovo ime
u govoru, bez usana,
bez naroda,
bez riječi koja postoji:
more.
Ako nije more, ako je njegova ideja
od ognja, bezdana, čista;
i ja,
goreći, utapajući se u njoj.

Gledati nevidljivo

Veče nudi meni
na dlanu ruke
od magle i januara
nejasne svetove beskrajne
oni koje sanjah negda,
a sad ih ne želim više.
I oči bih zaklopio
da ih ne posmatram.
Al' ako ne sklapam oči,
nje zato što njih vidim,
vec zbog sveta koji slutim,
sveta stvarnog i nevinog,
što ne mogu videt, zbog tog
držim oči otvorene.

Imala si dušu

Imala si dušu
svetlu,otvorenu,
tako da ne mogah
nikad u nju ući.
Pođoh prekim putem,
uskim bogazima
strmim i opasnim.
A duši je tvojoj
put vodio širok.
Spremih lestve vitke
-zidovi visoki,
prilaz joj brane
ali duša tvoja
beše bez čuvara,
zida i ograda.
I potražih uska
vrata tvoje duše,
al' ih ne imaše,
budući da beše
sasvim otvorena.
Gde je počinjala?
Gde joj ishod beše?
I ostah zauvek
sedeć na nejasnom
pragu tvoje duše.

Kad bi znala

Kad bi ti znala da ovo
teško jecanje, koje stišćeš
svojim rukama, da ova
suza koju brišeš
poljupcima,
dolaze od tebe, jesu ti,
bol, koju si pretvorila u suze
moje, jecaje moje.
Tada
ne bi više pitala
prošlost, nebesa,
čelo, pisma,
što mi je, zašto trpim.
I potpuno smirena,
u tom dubokom miru
svjetlosti i znanja
ljubila bi me više
i očajnički.
S očajem čovjeka
koji nema kod sebe
drugog bića, druge boli:
koji je konačno sam
sa svojom patnjom.
Željan da nađe utjehu
u nekom drugom nestvarnom
za veliku bol koja je tvoja.

Kakvih lakih

Kakvih lakih i nežnih tela
ima, bez boje,
nejasnih kao sene,
koje ne možemo poljubiti,
vec ako usne položimo
na vetar, na nešto
što prolazi i pricinja se!
I kakvih tamnih sena
ima, tako tvrdih,
da njihov crni, mrzli mramor
nikad nam nece klonuti
od strasti u narucje!
I kako je teško ici i vracati se,
s ljubavlju u letu,
od tela senki,
od nemoguceg usnama,
bez prestanka, nikad ne znajuci
da l' je duša od mesa il je sena
od tela to što ljubimo,
da li je nešto!
Strah Nas je da možda milujemo Ništa!

Ne vidim te

Ne vidim te. Ali znam
da se nalaziš tu,
iza tankog zida
od kreča i opeke, i čula bi
moj glas, kad bih te zvao.
Ali neću te zvati.
Zvat ću te sutra,
kad te ne budem vidio,
kad,budem sanjao
da si tu, do mene,
i da je dovoljan glas
koji sam jučer uskratio.
Sutra... kad budeš
gore, iza tankog
zida vjetra,
nebesa i godina.

Noć je velika sumnja

Noć je velika sumnja
svijeta i tvoje ljubavi.
Potrebno mi je da mi dan,
svaki dan da mi kaže
da je dan, da je on,
da je svjetlost: i da si ti tu.
Ono silno rušenje
mramora i trske,
ono veliko blijeđenje
krila i cvjetova:
noć; prijetnja
da će konačno nestati
boje i tebe,
sili me da drhtim: ništa?
Jesi li me već voljela?
I dok ti šutiš,
i dok je noć, ne znam
da li svjetlost, ljubav, postoje.
Potrebno mi je neobično
čudo: još jedan novi dan
i tvoj glas, da mi potvrde
vječnu čudesnost.
Pa iako ti šutiš,
u golemoj udaljenosti,
zora će, bar ona,
zora će, da. Svjetlost,
koju mi ona danas donosi,
bit će velika potvrda svijeta
za moju ljubav prema tebi.

Najviše pitanje

Zašto pitam gdje si,
ako nisam slijep,
ako ti nisi odsutna?
Ako te vidim
gdje ideš i dolaziš,
tebe, tvoje tijelo vitko
koje nestaje u glasu
kao plamen u dimu,
u zraku, neopipljiv.
I pitam te, da,
i pitam te od čega si,
čija si;
a ti širiš ruke
i pokazuješ mi
svoju vitku pojavu
i kažeš da si moja.
A ja uvijek pitam.

Oprosti mi

Oprosti mi što te tražim
tako nespretno
u tebi.
Oprosti mi katkada moju bol.
To je zato što želim otkriti u tebi
najbolji dio tebe.
Ono što ti nisi vidjela, a ja vidim,
plivač u tvojoj nutrini, dragocjenoj.
I uzeti to,
i držati visoko, kao što stablo
drži posljednju svjetlost
koju je našlo u suncu.
I tada ćeš ti,
u potrazi za tim, uzići gore.
Da bi došla do toga,
popeta iznad sebe, kakvu te želim,
dotičući još samo svoju prošlost
ružičastim vršcima nogu,
dok ti je cijelo tijelo napeto, u usponu
od sebe samoj sebi.
I neka tada mojoj ljubavi odgovori
novo biće, koje si ti.

Prisvajam ti ime

Prisvajam ti ime:
to jedino dozvoljavaš,
srećo, dušo bestelesna,
U sebi te nosim
jer ti izgovaram ime,
srećo, u grudima.
''Dođi'': i ti stižeš mirno;
''idi'': i ti brzo bežiš.
Prisutnost ti i odsutnost
senka jesu jedna drugoj,
senku daju mi i uzmu,
(a ruke mi raširene!)
ali nikad tvoje telo,
i nikada usne tvoje,
srećo, dušo bestelesna,
senko čista.

Ti ih ne možeš vidjeti

Ti ih ne možeš vidjeti,
ja, da.
Jasne, okrugle, mlake.
Lagano
svome cilju odmiču.
Lagano, da ne bi otišle
što kasnije s tvoga tijela.
Odmiču u ništa;
samo su to, svoje kretanje.
I putanja, daleka,
koja začas nestaje.
Zvijezde?
Ti ih ne možeš poljubiti.
Ljubim ih ja mjesto tebe.
Znaju; imaju ukus
po soku svijeta.
Kakav crn i gust okus
zemlje, sunca, mora!
Zastaju načas
u poljupcu, neodlučne
izmedju tvog hladnog tijela
i mojih usana; a onda ih
zgrabim. I ne znam
da li su bile za mene.
Jer ne znam ništa.
Jesu li zvijezde, znamenja,
jesu li osude ili zore?
Ni gledanjem, ni poljupcima
ne saznadoh što su.
Ono što one hoće, ostaje
unutra, nepoznato.
Takodje i njihovo ime.
(Da ih nazovem suzama,
niko me ne bi shvatio.)