Arsen Dedić

U rodnom Šibeniku završio je gimnaziju i srednju muzičku školu, koju dolaskom u Zagreb još jedanput apsolvira. Neko vrijeme studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu, kojeg napušta, da bi se 1959. prebacio na Muzičku akademiju, na kojoj diplomira u februaru 1964. Flautist je, koji svira u više ansambala i orkestara. Vodi vlastiti kvartet flauta A. Dedića. Objavljuje povremeno stihove. Prvi put je nagrađen u splitskom Vidiku. Objavljuje u Poletu, Prisutnostimama, Književnim novinama, Književniku. Osnovno određenje mu je muzika, ali spajajući te dvije sklonosti: muzičku u poetsku prirodno je stigao do vlastitog kantautorskog govora, koji ga je najviše i obilježio. Zbog stanovitih nedaća pri objavljivanju ranijih pjesama gotovo sasvim prestaje pisati. Na nagovor poznavalaca i prijatelja počinje još jednom 1969. godine da bi već 1971. godine objavio prvu knjigu – "Brod u boci" u izdanju Croatia Concerta. Sastavljač je Zvonimir Golob, koji osniva biblioteku za poeziju takve vrste – GRIOT. Knjigu kasnije prihvaća Znanje, objavljuje osam izdanja i prodaje Brod u boci u oko 60.000 primjeraka. Slijede Narodne pjesme, Pjesnikov bratić (vlastita naklada), Zamišljeno pristanište (s Matijom Skurjenijem), Pjesnik opće prakse, Poesia e conto (Napulj), Čagalj, 101 pjesma (Sarajevo), Kiša – Rain (dvojezično; hrvatsko-engleski), Hladni rat. Objavio je dvije grafičko-poetske mape: Trebotić i Vejzović. Pisao je često i za djecu. Također je i snimao, a ne rijetko je bio i nagrađivan. Pisao je za dalmatinske klape, s kojima je također imao velikoga uspjeha. Pisao je stihove i muziku i za velik broj ekonomskih, komercijalnih poruka. Svoj najopsežniji dio rada ostavio je u pozorištu i na televiziji. Napisao je partiture za više od stotinu kazališnih predstava (Shakespeare, Bulgakov, Ostrovski, Šenoa, Marinković, Brešan, Mujičić-Senker-Škrabe, Turgenjev, Nehajev, Goldoni, Ö. von Horvath...). Radio je često u pozorištima lutaka.
Ukomponirao je i interpretirao velik broj naših pjesnika (I. G. Kovačić, Ujević, Ivanišević, Kaštelan, Paljetak, Krleža, Krklec, Šoljan, Sobol, Golob...). Prvi je otpočeo s ciklusom Pjevam pjesnike, koje i danas povremeno obnavlja. Napisao je muziku za više igranih, kratkih animiranih i propagandnih filmova (Glembajevi, Živa istina, Donator, Vlak u snijegu …).

Balada o prolaznosti


Kad lutali smo svijetom
ko raspršeno sjeme,
govorili smo sebi-
to je za neko vrijeme.
I ne znajuć da smo
na izgubljenom brodu,
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.
Kad ljubili smo kratko
u tuzi kiše noći
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.
Postavljali smo stvari,
al opet ne zadugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.
Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.
Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.
Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
al mislili smo - to je
tek privremeno stanje.
Kad gubili smo žvot,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali črsto
da pravi tek nas čeka.
Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.
I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.
U započetoj priči,
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.
U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.
Dok vjerovali još smo
da samo put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć do viđenja.

Brod u boci


Dozvolite ovaj jednostavni poklon,
ovu jednostavnu usporedbu:
brod u boci,
jedrenjak neodređenog tipa
izrađen rukom mog prijatelja,
osamdesetogodišnjeg Genovežanina.
Najudaljenija lika u jednostavnoj duši mog oca - Trieste.
Nedjeljne tuče u svečanim odijelima
šibenskih i zadarskih lučkih radnika.
Moju prijateljicu zanima -
kako se to radi?
Da li boca dolazi naknadno,
sa bunim jedrima
i morem od sadre?
Moj brod u boci
koji čuvam u ovom tihom enterijeru,
što uporno i smiješno oponaša
ono nešto naše i ono moje.
To bi trajalo predugo da vam objašnjavam;
svakako, brod pomalo ulazi u bocu,
on ostavlja dojam i mogao bi ploviti.
Zar vam to nije kao…
Usporedba je, naravno, odviše jednostavna i
vas ću, eto, izuzeti iz te banalnosti,
ali neki vrag me tjera
da vam ipak kažem,
da vam kažem to najobičnije,
makar mislio samo na sebe -
vidite, gospođice,
zar vam to nije kao…

Čovjek kao ja

Ne zate nije čovjek kao ja
što ljubav tužnu samo može da ti da
u ovom stanu ne postoji ništa
što bi moglo zadržati tebe
ničeg nemam da dam osim sebe
a dao bih sve
Ne zate nije čovjek kao ja
što život gorak samo može da ti da
ti nebi mogla da živiš kao nekad
ja bih htio da budemo sami
i da nečujno prolaze dani
oko nas
U kući gdje samo
vergl još rijetko svira
a budućnost zate
je svijet od papira
u sobi praznoj
bez svijetlosti i mira
Sad mirno idi ostavi me tu
da kao nekad opet
prepustim se snu
Ti u ovom svijetu ne nalaziš ništa
to je život od sanja i pjene
ne razumijem što tražiš od mene
kad dao sam ti sve.

Dva ljubljanska dana

Ko u filmu "Ples na kiši"
tajanstvo i tama
pripala si mi u času...
nezaboravna su,
dva ljubljanska dana
Premoreni, još kolege
puni nekog srama
vratili smo se u klasu...
nezaboravna su,
dva ljubljanska dana
Preplavila nas zelena rijeka
pili smo pića njihova rijetka
kao na drugom kraju neba
tek koji korak od Zagreba
Sutra svako svojim putem
do toplog bezdana
u sigurnost i u masu...
nezaboravna su,
dva ljubljanska dana

Granica

Pupoljak koji si mi donjela,
i koji je danima stajao u plavoj boci
prema zelenom prozoru zamračenom kišom-
taj pupoljk se rascvao.
Proljeće koje tek što je počelo
već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima
toplom sunčanom prašinom,
i već su nemila i vruća ona polja
kojima rano silazim u grad,
ćuteći ledenilo u koži i vlazi bilja.
I već to nisu ptice suzdržanog pjeva
i slabi glasovi proljeća kao s prozora
svibanjske bolesničke sobe,
a zeleno je tako teško.
Vrpca mora danima se rastezala,
pa vidjet ćemo koliko to još ide.
Ova bol nerazumljiva i uporna
rasla je, rasla,već smo je mogli vidjeti i nazvati.
Nebo, onaj zrak, razgovori,
savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom
zatvorena ladica i oblik knjige-
sve se to razapinjalo i znao sam
da negdje granica mora postojati.
I ova lubav, tvoje slatko tjelo;
malo je reći da se ti daješ
i da te ja uzimam.
Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro;
može li se još, može li se još...
Ovaj cvjet će pući kao revoloverski metak,
proljeće će izgoreti kao papir,
more će se razvući i vjerovatno otići u nebo,
zeleno će postati crno;
teško crno od teškog zelenog,
bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo;
sve to, sve to...
Tvoje će tjelo iznevjeriti sebi,
i moje takodjer,
ova će ljubav doći do te granice o kojoj mislim
i ne hoteći.
Bez snage je i volje da se upita-
što je to bilo?
A već je novi pupoljak u plavoj boci,
proljeće na igralištu,
bol u ustima,
pravac mora i...tako dalje...
Na nebu toliko ptica, a život samo jedan !

Jedna pjesma

Jedna pjesma samu sebe ispisuje,
unaprijed se osporava.
Prvi i posljednji pokušaj da ti kažem.
Prepričano more.
Pjesma kad ništa drugo ne postoji.
Pjesma protiv moje volje.
Jedna pjesma prepuštena sama sebi
kao jedan čovjek
koji ratuje i umire ili pobjeđuje.
Ona mi nije sklona,
koja je uzaludna
i ništa manje od svega toga
i od ostalih stvari.
Zagledana u mene preko stola,
ona se dosađuje i pravi razlike,
koja sama sebi određuje mjesto
i odlazi kao žena
s kojom je ljubav završena,
ili ostaje sama i drska-
neprijateljska pjesma.
Koja se ne da pjevati, ne da štampati,
ne da čitati, ne da pamtiti,
ne da prevoditi,
kojoj sam samo ja obavezan, a ona nikome.
Ona ne napušta
i tu se više ništa ne da učiniti;
moja pjesma,
jedna se pjesma dovršava.

Jedno popodne

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem: Šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: Šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - Šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve setao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali
U sezonama 1957,58 i sljedeće
Šteta, nepovratno šteta
Ničeg nema, ničeg nema od tebe, od mene

Kakve pjesme pjevati

Bit ćemo razumni
i zatajiti je,
jer ovo nam vrijeme neće uzvraćati
ljubav koju smo mu davali
od prvih nježnih, poratnih godina.
Promijenit ćemo pjesmu,
uzeti srce u šake
i ono će se opirati
kao živa ruka vode, ruka vjetra,
ali nećemo mu dati,
jer su smiješna sada ta naša očitovanja
svijetu kojem se to više ne dopada,
i mi smo sa svojom nerazumnom dušom
pred ljubavnicom sitom i pospanom,
Bit ćemo mudri
i pjevati pjesme,
u kojima ništa nećemo otkriti
od toplih godina i glazbe.
Nećemo priznati buku krvotoka,
opću povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj,
mapu Šibenika, plažu u prosincu,
tvoj odlazak; snijeg koji te briše
i godinu koja te podcrtava.
Sasvim ćemo izmijeniti rječnik
i staviti šaku na luda usta
da što ne izbrbljamo pred zamišljenim licem
tvoje svakidašnjice, jednostavne i odviše pametne.
Živjet ćemo ne odajući se
dugim pismima,
samoubilačkim olovom,
na prstima sa samim sobom
sa prazninom među rebrima,
jer tako bi bilo dostojno,
ako se već nešto mora.
Ne poniziti
srce i staru glavu
pred danom koji ispunja ulicu
kao ledena voda svjetlosti,
kao sjeverni vjetar.
Ne dirati više u te stvari;
treba pjevati drugačije pjesme.
Označiti petlju sudbine,
dati znak postojanja i prisebnosti;
toliko tek.
Nikada više ljubavnih pjesama moja mala,
zadovoljavat ćeš se starima.
Nikada nećemo ni pokušati
odškrinuti crnu knjigu mora;
povući ćemo jedino crtu
i ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja.

Moj grob

U planini mrkoj,
nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka,
crnih grana šum
Ljeti vječan vihor,
zimi visok snijeg,
muku moje rake
nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji ko oblak i tron,
da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
da ne dopre do njeg pokajnički glas,
strah obraćenika, molitve za spas.
Neka sikne travom,
uz trnovit grm
Besput da je do njeg neprobojan, strm
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,
I kada se vrati, nek poravna trag.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,
I kada se vrati, nek poravna trag.

Moja ljubavi


Završila se igra:
vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha;
gotovo je.
To nije više ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
ženska sa žura, flićko, džepna damo,
nasmijana i onesviještena ljubavnice,
moje dijete i moja majko -
postala si neizreciva,
a počelo je beznačajno:
zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti večernje kiše,
koja je samo provalija nada mnom
i potreba da te dotaknem,
i tvoja usta.
Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi
osipa se.
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,
u riječima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naći.
Ti si postala moja obrana,
dobrovoljno proganstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama,
nemoguća zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao,
sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvijek -
u svim uglovima mog života.
Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna,
moj život i spas od života -
moja ljubav.

Ne daj se, Ines

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
Drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
Prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines
dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
I moja soba obješena u zraku kao naranča
Kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39. kod Grković
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I "Molim Vas ako me tko traži"
Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s jos milion njeznih
I bezobraznih podataka naše mladosti
Koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
Odlazeći da se počesljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice
Znam da će jos biti mladosti,
Ali ne više ovakve - u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
Kao sto već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines

Naći ću utjehu


Naći ću utjehu u strašnoj plovidbi
kroz lednjake, kišu, kroz tamno srednje uho.
Dat će mi je povijest, more u postelji sjajnoj.
Dat će mi je svatko, Jurjevska u doba gluho.
Naći ću utjehu u komadu mesa.
Dat će mi je pohvale ili Mozartov Requiem.
Dat će mi je crna prevrnuta nebesa.
Naći ću je ako se ubijem i napijem.
Naći ću utjehu u nježnosti kćeri,
u sumnji, netačnim podacima, u laži.
U svitanje ću, u poslednjoj večeri.
Naći ću je i ona mene traži.
Naći ću utjehu u slavnim sudbinama.
Prelistavam biografije i svi mi pomažu.
Ima je u okrvavljenoj vodi, ratu, u dubinama,
a osim toga moju tugu ne mogu da dokažu.
Naći ću utjehu u glazbi koja se pravi sama,
u poeziji kad tiho sagorjeva, u ženi.
Gde god hoću: U beskraju, u knjigama,
u besmislu toga, u majci, poemi.
U grupnoj ljubavi, u pjevanju u zboru.
Opera mi se sama nameće i nudi,
a prije svega u moru, u moru.
Naći ću je kod bogova, zvjeri i kod ljudi.
Naći ću je: zavlačim ruku u njedra zavičaja.
U zavetnoj slici, jedrenjacima što ludo
proljeću.
Evo je u obliku ptica što u pustoš kreću.
Naći ću utjehu, naći ću, a znam da neću

Ni jedno drugo vrijeme nije moje


Drugi su još daleko
ime će mi biti slavno
stigao sam prije sviju
al je bilo prerano
Drugi su preda mnom
puštam ih jer mi je jasno
stigao sam poslije sviju
al je bilo prekasno
Ni jedno vrijeme nije moje
ja visim kao
drveni lutak
kazaljke neće da se spoje
pogriješim uvijek
za trenutak
Napokon – svi uz mene
sve mrtvo i sve živo
stigli smo u pravom času
al je vrijeme bilo krivo

Nitko više ne sanja

Nitko više ne sanja
Nitko više ne sanja
prošlo je doba sretno
tko da se jebe s time
svi hoće — konkretno.
Nitko više ne sanja
snovi su za slabe
svi su užasno budni
u igri su barabe.
Nitko više ne sanja
isti su noći i dani
oko nas vječito lebde
neispavani... neispavani.
Nitko više ne sanja
malo tko više spava
moje posljednje snove
također prekriva java.

Okus soli

Sa okusom mora, sa okusom soli,
na usnama žarkim, u kosi i koži,
ti si došla iz vode, da se pružiš kraj mene,
došla si tu, praćena suncem…
U okusu mora, u okusu soli,
ti nosiš gorčinu svih onih stvari,
što sam volio davno i izgubio negdje,
svega onog što traje daleko od nas…
Ovo vrijeme i dani, što prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni
ti skačeš u vodu, pa me ostavljaš samog,
tu na pijesku i suncu, da te ponovno gledam…
A kada se vratiš, ja te pustim da padneš,
u naručaj pijeska, i u moje ruke,
a onda te ljubim, sa okusom mora,
sa okusom soli, i okusom sna…

Otkako te ne volim

Ne vraćaj se
starim ljubavima
ljubavima,
dok su davne kiše lile,
drukčije su one bile,
nego ovih jeseni i zima,
Ne vraćaj se starim ljubavima.
Ne vraćaj se starim ljubavima,
da se skloniš, da se tješiš,
kad se davnih dana sjetiš,
kad samoća raste kao plima,
Ne vraćaj se starim ljubavima.
Što zločinca
usred mraka,
vječno vodi u taj kraj,
Stara ljubav kao zamka,
nikad joj se ne vraćaj.
Ne vraćaj se starim ljubavima,
ne kucaj na ista vrata,
ugašena tu je vatra,
pođi dalje gdje topline ima,
Ne vraćaj se starim ljubavima.

Ponovo ti govorim, ljubavi moja

Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije putovanja i svog života pusta,
ljubavnu pjesmu ponovo ti pišem
poslije pjesama iskustva.
Ponovo ti govorim ljubavi moja
onaj kom je bilo premalo da voli
ponovo je ovdje pred vratima tvojim
i ponovo spreman da se moli.
Ponovo ti govorim ljubavi moja
a počeo sam sjajno da ponižavam i griješim
gotovo pri kraju i gotovo mudrac
na početku tu sam da se tješim.
Ponovo ti govorim ljubavi moja
na obratnom putu pretvoren u ranu
poslije sedam mora i vlastite zemlje
došao sam umrijet u tvom stanu.
Ponovo ti govorim ljubavi moja
negdje sam već bio, sad ostavljam sve to
da ti poslije sreće, hrabrosti i znanja
da ti poslije svijeta vratim tvoje mjesto.
Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije lošeg društva, sumnji, noćas stojim
sam pred tvojim licem spreman da ti kažem
kao prvi puta opet: Ja te volim!