Zašto su mnogi nesretni kao odrasli?

Život je jedan neponovljiv dar ali uprkos tome mnogi ljudi gledaju na život kao na nešto što treba odraditi i čekati da prođe što prije.

Konfuzija
Vrijeme prolazi, mi bivamo stariji, i naše stvarno ja je još uvijek skriveno duboko u nama. Naravno, vremenom naše lažno ja biva sve jače i sve se više učvršćuje u nas mimo nas. Nikog nije bilo da nam otvori oči a ni mi sami nismo ništa učinili da prevaziđemo uticaj sredine i oslobodimo se njenih pravila, jer nismo ni bili svjesni da je to moguće.

Ali što vrijeme više prolazi postajemo sve svjesniji da nešto nije kako treba. Sve ono čemu nas je sredina naučila bi sada trebalo da koristimo dalje u životu, i to bi trebalo da nam donese jedan dobar i zdrav osjećaj. Međutim, sve ono čemu nas je sredina naučila je samo uticalo da se naše stvarno ja potisne i ostane neispoljeno i nezadovoljeno, zato što je i sama sredina nesvjesna i živi u zabludi.

Međutim pošto je nemoguće potisnuti svoju stvarnu prirodu a da ne bude posljedica, vremenom počinjemo osjećati ispoljavanja našeg stvarnog ja, naše stvarne prirode. U početku to biva blago ispoljavanje, u vidu nezadovoljstava, tuge zbog nevažnih stvari, i niza ostalih simptoma. Ali mi se u stvari i ne pitamo šta je to, već mislimo da je to sastavni dio našeg bića. Neki ljudi cijeloga života traže, na primjer, najbolje mjesto u restoranu, ili da uvijek budu prvi. A ni ne shvataju koliko im to uzima energije i koliko im to kvari onaj zdravi odnos prema životu. I to sve zato što taj isti čovjek možda nije dobio dovoljno ljubav. dok je bio dijete. I onda dalje kroz život traži kompenzaciju za tu nezadovoljenu ljubav. Postoji niz takvih primjera.

Jednostavno zbog pogrešnog vaspitanja ili zbog neostvarenih potreba u našim ranim danima, mi postajemo bića nesposobna da istinski i bezuvjetno vole, žive, budu sretna. I sve to stvara jednu konfuziju u nama, jer naše tijelo gori za ljubavi, onom istinskom, gori za istinskom srećom, neuslovljenom, a to ne dobija. I tako živimo u toj konfuziji, kada ne znamo zašto se lose osjećamo, a taj loš osjećaj postaje nas sve češći pratilac.

Bol
Ono sto slijedi, kao posljedica jednog takvog potiskivanja, je da tijelo, na jedno takvo unutrašnje stanje, počinje da reaguje kojekakvim simptomima. Jer, duh i tijelo su dvije nerazdvojive cjeline, i jedno bez drugog ne mogu da egzistiraju. Naš duh i naše tijelo su povezani i za jedan dobar osjećaj potrebno je da su i duh i tijelo u balansu.

Vremenom, naše tijelo počinje da proizvodi razne simptome. Ti simptomi mogu biti u vidu depresija, nervoza, bolova u stomaku, glavobolja, pa sve do raznog spektra bolesti i simptoma. Mnogi ljudi su godinama patili od glavobolje, artritisa, i ostalih tegoba, i stalno posjećivali ljekare zbog svojih simptoma. Međutim, obično ispitivanja ne bi davala nikakve rezultate, jer su ti simptomi u stvari uzrokovani našim duhovnim nebalansom. A sve to zbog potiskivanja našeg stvarnog ja.

Ta bol se znači ispoljava na razne moguće načine. I vremenom ili postaju gori ili ne prolaze. Ali ono što znamo je da nas boli i da postajemo više umorni od jednog takvog lošeg osjećaja. Ovdje ne govorimo da čovjek može da živi bez bolesti ili da može uvijek da se osjeća dobro. Već da je jedna velika većina bolesti, simptoma i problema uzrokovana upravo zbog tog unutrašnjeg nebalansa.

I vremenom ako ti simptomi i negativne emocije ne prestanu ili se ne umanje, može se desiti da onda tijelo počne da reaguje stvarajući stvarne bolesti. Mnogo je slučajeva gdje ljudi obolijevaju jednostavno zbog lošeg načina života.

Maske na licima
Ako bi posmatrali lica ljudi, vidjeli bi ista ona zbunjena lica, kao i ono što svako jutro gledamo u ogledalu, zbunjeno i zalutalo. I velika većina bi nosili svoje maske, koje bi prekrivale ta prava lica, ta izgubljena, bolna lica.

Kako se civilizacija razvijala tako su nicale i razne kulturne ustanove. Sistem je gradio objekte za zabavu, za razonodu. Učili smo razne stvari. Učili smo imena raznih gradova, datume velikih bitki, učili smo koja rijeka protiče kroz koji grad. I kada bi sve to naučili opet bi došli kuci i skinuli masku, opet bi vidjeli ono isto lice. Jer sve te stvari nisu mogle da nas promijene. A učili su nas da mogu, svi su nam govorili da je to sreća. Svi su govorili da je sreća biti bogat, biti slavan, imati, imati, imati...

Učili su nas da ako završimo školu, ako postanemo neko, da će život biti bolji, da će svijet biti bolji. I živjeli smo u tom ubjeđenju, mislili smo da je to tako. I jedva smo čekali da odrastemo, da osjetimo taj dobri osjećaj, da osjetimo kako je to u svijetu odraslih, kad postaneš "taj neko sa diplomom". Ali bol se i dalje provlačila i postajala sve stvarnija, i sve teže i teže je bilo sakriti je, a maska je sve slabije stajala.

Život pod maskom
Život pod maskom je bio bolan. Maska bi bila na našim licima kada bi se sretali sa ljudima. Naša bol bi bila skrivana maskom koja bi pokazivala osmijeh na našem licu. I ponekad bi u sred neke zabave otišli do toaleta i plakali, plakali zbog nemoći, jer ne možemo više. Potom obrisali suze i vratili se sa istom onom maskom na licu.

Poneko, a takvih je malo, koji su uspjeli osloboditi se svoje maske bi ponekad osjetili tu bol u nama. I mi bi u pogledu te osobe osjetili da su vidjeli naša stvarna osjećanja. I samo bi sklonili pogled, zbog stida, zato što je taj neko vidjeo šta se krije iza naše maske.

Postoje ljudi koji i ne osjećaju puno boli, koji su kroz život uspjeli razviti jake maske. Takvi ljudi možda i ne osjećaju puno boli, ali često nisu ni svjesni svoje stvarne prirode. Već su, iz nekih razloga koje vjerovatno samo sila koja nas je stvorila zna, stvoreni takvi. No ipak većina nas reaguje tako da jedno nebalansirano unutrašnje stanje ipak proizvede prilične količine boli i loših emocija.
izvor

Nesretni smo jer ne pokazujemo ono što osjećamo,jer se ne upustimo u to da sami sebi priznamo neke stvari,skinemo masku i pokažemo svoje ja.U meni je se sve počelo mjenjati prošlo ljeto kad sam spoznala stvari o sebi koje su stojale negdje doboko u meni,koje si sama nisam htjela priznati,sad osjećam se odlično baš iz razloga što "ta" promjena je na mene utjecala tako da sad priznajem stvari sebi,ljudima oko sebe bez maske,bez ičega samo iskreni osjećaji prvo prema sebi,a onda poduzimanje svega da nam bude bolje,jer ljudi oko nas mogu nam pomoći,al mi smo sami ti koji odlučujemo kako dalje.

Ne poznajem nikoga tko povremeno ne glumi da je dobro i da nema problema, a suprotno je. Ja u 99% slučajeva kad me netko pita kako sam kažem da sam ok. Jednostavno ne vidim smisao u tome da nekome govorim da nisam dobro, ako mi ta osoba tog trena ne može pomoći - mogu samo i toj osobi pokvariti raspoloženje.
A globalno - odrasli su nesretni zato što se ukalupljuju u društvene norme, umjesto da žive svoj život i idu svojim putem.

u velikom broju slučajeva odrasli su nesretni jer tako žele.
uzmimo na primjer strah. strah od posljedica naših odluka. strah od odgovornosti. strah od promjena. i tako dalje...da ne nabrajam previše, jer postoji mnogo strahova.
i što onda odlučimo, odnosno bolje rečeno - ne odlučiimo? zabiti glavu u pijesak i nastaviti po starome. čekati (nemoguće) da netko drugi odluči umjesto nas, da netko drugi (opet nemoguće) preuzme odgovornost, da netko drugi (i opet nemoguće) nešto promijeni u našem životu.
a znamo da to ne ide, jer ne živi netko drugi naš život - živimo ga mi.
zato su, po mom mišljenju, odrasli ljudi nesretni.
opet je poanta u vlastitom izboru.

Zbog zamagljenih naočala koje nose. Nekada ljudi ne vide ono što im je pred nosom i bitno. Moja zaova je užasno opterečena novcem..prvo se trošilo kao da će se sutra umrijeti..a sada kada se situacija malo promijenila..teže je do novaca..a nema novih kredita da prebije stari ..pa da se kupuju ifonovi i slične gluparije...sada su svi krivi i svi protiv njih.
Ja slušam i razmišjam kako ljudi to često govore...kada se ukopaju u probleme.

Ja biram da budem sretna.