Izet Sarajlić

Izet Sarajlić (Doboj, 16. mart 1930. - Sarajevo, 2. maj 2002.) je bosanskohercegovački historičar filozofije, esejist, prevodilac i pjesnik.

Izet Sarajlić je rođen 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Pojedinačno i u širim izborima, pjesme Izeta Sarajlića prevedene su na brojne svjetske jezike, a zasebna izdanja njegove poezije objavljena su na makedonskom (1965, 1980), slovenačkom, ruskom (1972, 1985), turskom (1974, 1990), engleskom, albanskom, litvanskom, španskom, njemačkom i drugim jezicima. Poljski pjesnik Marian Gženščak u predgovoru svom izboru iz Sarajlićeve poezije, objavljenom u varšavskom časopisu "Svjetska književnost", kaže da je "Sarajlić narodni pjesnik koji sve zna i koji je u stanju da od svega sačini pjesmu". Visoko mišljenje o poeziji Izeta Sarajlića iskazali su i mnogi drugi poznati pjesnici - Evgenij Jevtušenko, Melih Dževdet, nobelovac Josif Brodski, Alfonso Gato i drugi. Blaže Koneski, prvo ime makedonske poezije, govoreći o Izetu Sarajliću kao o jednom od onih rijetkih pjesnika današnjice koji su uspjeli da "stvore svoj sopstveni model pjesme", kaže: " u krugu moje lektire ja ne vidim, osim Sandberga, drugog pjesnika koji se toliko približio proznom iskazu a pritom djelovao takvom poetskom neposrednošću."
Iz književne Sarajlićeve biografije vrijedi pomenuti i dva podatka: njegovo isključenje is Saveza pisaca Jugoslavije 1953. godine i njegov izbor za predsjednika Udruženja književnika BiH (1970), na kojoj je funkciji ostao samo SEDAMNAEST DANA. Zanimljiv je i podatak da je Izet Sarajlić naš najzastupljeniji pjesnik kad su u pitanju svjetske antologije poezije, ali i to da u jednoj sarajevskoj antologiji iz sedamdesetih godina nema nijedne pjesme. Nagradu Udruženja književnika BiH za 1964. godinu odbio je da primi.
Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.
Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh. pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.
Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

Sarajevo

Sad nek spavaju svi nasi i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Zenske" nabujala Miljacka tece.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidzu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kisa.
Dosadna duga sarajevska kisa.
Kako li je bilo Cabrinovicu bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka nece postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa sta? Zbog toga zar manje ce te voleti
i muciti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja bice moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svetu prete kuga ili rat
i kad jedine reci postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, mozda ovo i nije grad u kome cu umreti,
ali u svakom slucaju on je zasluzio jednog neuporedivo vedrijeg mene,
ovaj grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvek mogu
naci barem nekog od vas koje volim
i reci vam da sam tuzan do ocajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negde u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoc
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradjanke,
i one cak znace sta je to sto me boli.
Jer ovo je grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome i kisa kad pada nije prosto kisa.

Bluz

Bilo bi zanimljivo znati
kuda ce poslije nas nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
hoce li poslije nas pod platanima kisnuti nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
hoce li i dalje kao za nasih zivota hitati jedna drugoj nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
sta ce u proljece bez nas osjecati nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
kako ce bez nasih ociju razgovarati nase duse.

Drugi put bih znao

Premalo sam uzivao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se nasladjivao ljepotom starih pjesama
i setnjama na mjesecini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje
u kojoj nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo vise da uzivam u zivotu.
Drugi put bih znao.

Na sve spremna budi


Na sve spremna budi. U noci nekoj
kao devojcici pricacu ti bajke i skaske.
Drugi put cu zazeleti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno necu ti doci
i na stolu uzalud cekace me tvoje ruke i caj.
U drustvu s brezama setacu u noci
a ti ces misliti da je zauvek prosao nas maj.
Na sve spremna budi. Na smeh i na suze.
U zivotima nasim tek prvi cin je gotov.
Da bih bio muzej, ako zelis da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napisem stotine ovakvih
redaka,
jer u stihu nista se drugo i ne desava sem ljubavi
i vere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako ce biti i hiljadu godina posle nase, posle tvoje
i moje ere.
Pa, ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je
i da cekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam jos toliko toga, a u nasim glavama,
na zalost, mesta nije samo za stihove.
Nekad mozda necu ni primetiti bore na tvom licu,
ni bele epolete snega na tvojim ramenima kad udjes
s ulice.
Nekad tvojim cerkama zaboravicu da ispricam
"Snezanu" i "Crvenkapicu"
i cetiri zida nase sobe ucinice ti se kao cetiri
beznadezna zida tamnice.
Ponekad pomislices da odumirem, kao drzava,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog drzala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma sto preklinju i prete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!

"Tražim ulicu za svoje ime"


Šetam gradom naše mladosti

i tražim ulicu za svoje ime.

Velike, bučne ulice -

njih prepuštam velikanima istorije.

Šta sam radio dok je trajala istorija?

Prosto tebe volio.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,

kojom se, neopaženi od svijeta,

možemo i prošetati poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,

čak ni svoje ptice.

Važno je da u njoj, bjezeći pred hajkom,

uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,

ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to

da u ulici s mojim imenom

nikada nikog ne zadesi nesreća.

Piši mi na zelenu adresu ljeta.


Poljupci koje mi šalješ neka budu posljednje večernje novosti.

Glava mi je puna nekih divnih soneta,

a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.

Jutros su opet pisali nešto povodom moje

najnovije zbirke.

O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.

Najveci uticaj na mene izvršila je

jedna apsolventkinja germanistike,

ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.

Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i

Madagaskar i Meksiko,

Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i popreko.

Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.

Nema te ni u jednoj enciklopediji,

ni u jednom "Ko je ko"

Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,

krevet i suze i cvijeće u vazi.

Tvoje oči su mi jedina lektira

u ovom danu koji prolazi i odlazi.

Govorila si o snijegu

Govorila si o snijegu koji je zavejao ulice.
Govorila si o snijegu koji je zavejao naše zagrljene stope.
A ja sam znao jedno:
da te moram zadržati,
barem dok tuguju drvoredi.
Ida
voli me.
Topli kao Golfska struja
znam
oplovićemo sva mora nježnosti
i bićemo jednom samo uspomene.
Ali to je kraj balade a mi smo tek u sredini.
Ida
voli me.
Voli me
Ida
barem dok plaču drvoredi.
Voli me
Ida
barem dok psalmuju vjetrovi.
A poslije,
voli me barem do moje smrti.
Poslije,
kad umru vjetrovi.
Voli me
Ida
kao da nikad nećeš otići.
Kao da ćeš otići sutra.

Ipak, elegija


Prošla godina, ma koja godina,
ona na putu ili ona kod kuće.
Prošle godine, kažem, mesec je ličio na nerođenog sina,
ti si imala nove papuče
i govorila "danas", sad govoriš "juče".
Prošla godina nije išla u frizerski salon
da bi bila što lepša, kao kod parnasovaca.
Kao i pretprošla, i prošla godina uostalom
bila je sva u znaku poljubaca.
U znaku tebe. U znaku praporaca.
Kako li će tek divne biti sledeće godine,
makar me zvezde i ne priznale za klasika.
U jednoj od njih možda ću i da poginem.
Oplakaćete me - ti i poneka jasika.
Kako li će tek divne biti sledeće godine!
Prošla godina ni izbliza nije nam donela sve.
Koliko je samo bilo "Međutim" i "ali".
Ali i onaj sneg, kažem, i onaj sneg
pod kojim smo zajedno koračali
izgleda da je dovoljan da i za njom žalim.
Možda zato što je bila sva u znaku tebe,
tako da sam je i najsumorniju mogao nazvati martom...
Kao u kakvoj romansi, unapređivala si vrapce u tetrebe
a negde su nam se grozili novim ratom...
Možda zato.

Iz voza


Gledao sam kako promiču žene…
Sadašnje
I buduće…
Pejzaži,
I telegrafski stubovi,
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noć
I dan.
Iskočiću na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javiću ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…

Jednom

Jednom
Ona će biti žena.
Pozivaće je na sastanke
Momci i komiteti.
Redakcije će tražiti da im da prevode nove njemačke lirike
I memoare o ocu.
Brodovi će tugovati kad bude putovala vozom.
Jednom
Ona će biti žena
I zato što će dotle kao proslogodišnje poplave
Proći sve njene dječje bolesti
Ja i zurim da napišem:
Jednom
Ona će biti žena,
Sa željom
Da što duže ostane ovo dijete.

Kako će Sarajevo bez mene


Pa, nekako će se već snaći.
Pustiće koju suzu, održati tri govora.
Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.
Onda će se vratiti u svoju noć
i početi zaboravljati.
Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć.
Htjeti da pročitam barem "Oslobođenje", barem
"Vjesnik"
Poslije ću se već i sam naviknuti.
Ali,
mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio - pjesnik.
Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.
Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!

Kad sam daleko od tebe


Kad sam daleko od tebe
ti misliš dobro mu je
Okružen opštom pažnjom
može opet da bude pjesnik
Ponekad ga zadesi kiša
kiša drugih država
tada uđe u kafanu i kiša
sačeka pred vratima da o njoj
napiše pjesmu
Kad sam daleko od tebe
ti i ne slutiš koliko postaje važan
svaki tvoj pokret
o kome me niko ne obavještava
Zbog službe čovjeku
izmislili su avion telefon poštu
a u vazduhu samo loše vijesti
Koliko para da bi specijalni dopisnici
pisali o smaku svijeta
Kad sam daleko od tebe
svaki čas neko među nas
može baciti bombu.

Lagano s tugom

U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš.
Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.
Otići ću malo na stanicu da se priviknem na
rastajanje.
Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim
gradom.
Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juče.
U srcu vašem i mom, bila je, ostala, i biće.
Ja odlazim ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uče
sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajaće im na raspolaganju.
Ja idem, vrijeme je. Ja već sam, rekoste, prošlost.
Pozdrav svemu novom što je došlo da nježnuje i voli.
Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim
imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kažeš: Proljeće!
Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz VIIa,
koji u naslijeđenom vojničkom šinjelu
i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.
Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest, ni
dvadeset pet.
Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sjećanja?
A toliko toga je ostalo što sam želio da kažem.
Ja idem. Ja sam još tu. Ako dođete u Tvrtkovu 9/3
častiću vas čajem i uspomenama.
Ja sam još tu. Minutu ćutanja za mene!

Na sve spremna budi

Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao devojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćes misliti da je zauvek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih
redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi
i vere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina posle naše, posle tvoje
i moje ere.
Pa, ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je
i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primetiti bore na tvom licu,
ni bele epolete snega na tvojim ramenima kad udješ
s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam
"Snežanu" i "Crvenkapicu"
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri
beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem, kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!