Tin Ujevic

Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.), hrvatski pjesnik.

Tin Ujević se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih su dvoje umrli još u djetinjstvu.
S očeve strane je mogao naslijediti određen književni talent, pošto je on kao učitelj bio sklon književnosti te i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). 1909. godine Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".


Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:
- Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. "Ma ne morate mi se ispričavati", rekao je Tin, "iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.
- Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: "Kako hoćete da vas obrijem?". - "Bez riječi" - odgovori mu mirno Tin.
- Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. "Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju" - odgovori im Ujević.
- Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: "Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer." Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: "Ne, prijatelju, rekao si dva!". Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.

Političko djelovanje

Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i dr. isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, 1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva i pročitavši velikosrpske pretenzije proživljava katarzu i zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku sa idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": "Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu."

UHAPŠEN U SVOJOJ MAGLI

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

NOTTURNO


Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote;

i moje misli san ozari,

umrijet ću noćas od ljepote.



Duša je strasna u dubini,

Ona je zublja u dnu noći;

Plačimo, plačimo u tišini,

Umrimo, umrimo u samoći.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU


Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono sve što ti bje, ču i što sni

gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.



Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,

mi smo svi jednako lutali u znaku

traženja, i svima jednako se dive.



Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.

I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,

kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.



I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,

i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.

I hrana nam je duše iz naše op�e zdjele,

i sebični je pečat jedan nasred čela.



Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju

da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,

a naša krv, i poraz svih, u klanju,

opet je samo jedna historija duša.



Strašno je ovo reči u uho oholosti,

no vrlo srećno za očajničku sreću,

da svi smo isti u zloći i radosti,

i da nam breme kobi počiva na pleću.



Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi

dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,

u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,

pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?



Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,

ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;

o vasiono! ja živim i umirem u svijema;

ja bezimeno ustrajem u braći.

_________________

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA


Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,

i biti star, a biti mlad!



I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemiran, i očajan.



I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.



Bez sjaja zvijezde udesa,

što sijase nad kolijevkom,

sa dugama i varkama.



- O Bože, Bože, sjeti se

svih obećanja blistavih

što si ih meni zadao.



O, Bože, Bože, sjeti se

i ljubav, i pobjede

i lovora, i darova.



I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom

po trnju i po kamenju,



od nemila do nedraga,

i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno.



I kosti su mu umorne,

i duša mu je žalosna

i on je sam i napušten.



I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.



I nema nigdje nikoga

do igle drača u srcu

i plamena na rukama.



I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom,



i komu da se potuži?

Ta njega niko ne sluša,

ni braća koja lutaju.



O, Bože, žeže tvoja riječ

i tijesno joj je u grlu,

i željna je da zavapi.



Ta besjeda je lomača

i dužan sam je viknuti,

ili ću glavnjom planuti.



Pa nek sam krijes na brdima,

pa nek sam dah u plamenu,

kad nisam krik sa krovova!



O, Bože, tek da dovrši

pečalno ovo lutanje

pod svodom koji ne čuje.



Jer meni treba mocna rijec,

jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.



Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,

ja vapim žarki ilinstak.



Jer mi je mučno biti slab,

jer mi je mučno biti sam -

(kad bih mogao biti jak,



kad bih mogao biti drag) -

no mučno je, najmučnije

biti već star, a tako mlad!

_________________

Vasionac


Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.


Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.


Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.


Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.


Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.


Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.


Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opet glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! - krila, krila!


Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.


Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.


Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.


I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.


Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.


Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.


Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?


Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

KOLAJNA


Noćas se moje usne žare
Noćas se moje vjeđe pate
I ruke, moje san ozare

Umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći

Plačimo, plačimo
u tišini

Umrimo, umrimo
u samoći.

ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one star e basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama

MOLITVA IZ TAMNICE

Beskrajni Bože, što na plavom svodu
zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,
čuješ li gdje ti na prljavu podu
leleče ljutu molbu srvan mališ?

U noći kad sam očajnički bdio
s pogledom rujnim povrh vlažna stropa,
kad sam u ognju bolnih mašta snio
zvuk pjesme bune ili gromor topa,

koliko puta iz te crne jame
podigoh nebu ruke pune gnjeva,
koliko puta povrh oštre slame
provrištah mržnjom svetih hvalospjeva!

Ako li žrtva mesa ili kosti
spasenje može robova da kupi,
gavranu dat ću da se njome gosti
i gladnom crvu četvrt srca skupi.

Ako te grudi, il te oči bistre,
treba da kljunom svirep jastreb kljuje,
i da me memla, ili bitka istre,
neka! o neka! samo Bog da čuje!

Za pir i raskoš ljubavi budućih,
za zelen trave i za zlato žita,
za slavnu vatru poljubaca vrućih,
za vino pjesme, za zvuk što mahnita

- i za sve žetve ponosne i lijepe
i za sve berbe blažene i čiste,
evo ti nuđam poklon volje slijepe
i svijetlih želja gorde ametiste.

I moja pluća, bubrege i jetra,
i moje kosti, živce ili kožu,
pružam za iskru plamenoga vjetra,
stavljam na oltar žrtvenomu nožu.

Neka od tijela ne ostane praha,
neka od duše ne preteče plama;
neka u požar nestane mog daha,
a povrh lijesa bude vječna tama;

i neka čemer potone u dimu,
a plavi sanci u zelenoj travi,
no samo, Višnji, živom pobratimu
kandilo svoje milosti objavi.

Razgali svijetu bagrenu slobodu,
i čudo stvari što se sebi dive,
ozari plavet i obasjaj vodu,
razderi zorom horizonte sive;

i, kada bljesne mlada želja ljudi,
napon tetive u poletu luka,
pod trudnu šiju uzglavlje posudi,
nad muško tjeme gizdu slavoluka.

Pokaži što je Vasiono Pravo,
i nemir znati, ili Ljubav moći,
i volja ići, ići tvrdoglavo
pod žegom sunca i svježinom noći.

Mermera pokoj, žubor vodoskoka
otkrij za blijede, sanjarske mjesece;
a Eden uha i muziku oka
spasi za novi osmijeh naše djece.

A kada spane ova crna ljaga
i radost zblaži svelo lice Hrista,
blažena bit će otkupljena vlaga
i kužna plijesan zasjati će čista.

Znam da ću dotle ostati bez glasa
i da će grobom biti mračna jama,
no zbog tog svetog, zbog tog slavnog časa
blagosiljem te s ovim verigama.

Jer će u vrtu da pobjedni lovor
i nježna mirta da upored cvjeta,
jer će da slavi oslobođen govor
vječitu mladost i nevinost svijeta.

_________________

MAŠTOVITA NOĆ

Gle! barut slovke sasuti u ponoć,
ko rujan plamsaj besne željeznice,
sagorjeti će noćas - o, Noć, o Noć! -
ostatak moje pozemljarske tmice;

evo sam spaljen u zublju kupine,
ja, Novi Čovjek, takmac Svetog Duha.
Vrcaju za mnom tla i domovine,
a loza moja biva luča suha.

Strahoto moje beskrajne lomače!
Izmakoše mi prirodna kraljevstva,
već nema zjene da me bratski plače,
u ruci štap je, u snu sveta ljestva.

Vidici zemlje pucaju pred čulom
sa razgaljenom napasnom svježinom
i evo tonem, utapam se u lom
samoga sebe sa divskom težinom.

Misli što zveče kao suho zlato,
sanja što sjaju ko najčišća srma;
o da se vrati Sveto Nepoznato!
na nužnoj lađi gostoprimna krma!

- S prozora tuđeg zurila je na me,
u mojem ognju, kamenita glava;
i dok ispijah medne dojke tame,
varala mene maštom molitava;

no moje Sutra čeka me na putu
gdje bi da kroči stopom gorostasnom:
i grozničavo vrebam tu minutu
zavjetovanu čistom Danu Jasnom.

Točite, svijetla vrela blagozvučna!
zvučite, vruci u zvonkoj ponoći!
da s mene spane ova mora mučna
i da se gluho okupam u noći.

Ja evo čekam zoru svoje Nade,
kad ću da kriknem svijetu Lična Prava.
Ja evo sanjam raskošne arkade
a dotle, mrtvi, blago tom što spava.

Blagoslovljeni dakle zdravi! Glupi!
I proslavljeni bez kičme, bez mozga!
Građani! Dripci! Bolničari tupi,
jer, gle, ja slušam kako svira rozga.

Sa slikom plesa usred šedrvana
moj danak evo blista se u mraku
ko carski biser rujnih đulistana
što Istok draga u jutarnjem haku;

bliješti kroz bdenje grimiz obećanja,
strasna se želja ćutanjem veliča.
O smrti noći! o dosado spanja!
razderat će vas buna moga kriča.

Lijepe su basne što u vrelom dahu
pjanost ih duha brokatno izvezla;
no još su žarča, u sunčanom strahu,
sva moja ljudska i božanska žezla,

svi snovi krvi i biserna plašta
između Crnih ili Žutih Mora;
sve što se ljubi; i sve što se mašta
dušom ljubavi i ljubavi pora.

Teci, o Noći! Sveta, budi gluha!
I struji mračno, i stremi duboko
u ponor moga izgubljenog uha,
i svladaj moje zapaljeno oko;

otkrij mi nove vedre pokrajine
na onu stranu jučerašnjih međa;
i ljubav stvari od kojih se gine,
što ne ču uho i ne vidje vjeđa.

Plamsaj crveno, a na mome mesu
izgori sitne dnevne nečistoće,
i daj mi vrati, u tom urnebesu,
oganj zanosa i zvijezdu samoće.

ŠTO ŠAPĆE VODOSKOK
I
Uveče kada po basenu
ne voze više ljuske djeca,
vodoskok svoju pjesmu snenu
ponovno s bolnim šumom jeca.

Iz starog parka rijetki ljudi
odlaze tiho: neće noću
čovjek da budnom nogom budi
san kipa, sjenu i samoću.

A tada romon vodoskoka
u oblaku od bijela praha
ispuni suzom oba oka
šetača koji nema daha.

I sanjar čuvši u tišini
turobne riječi bolnog mlaza
krije ih duši u dubini:
jer to je Tajna što mu kaza.

II
A jutrom drag i draga slute
magleni odraz svoj u vodi,
pa premda njine usne šute,
oči im kažu da im godi.

Vodoskok voli polutame
kada se ljubav parkom šeće
i kad u dvoje vidi same
dragane, i u kiti cvijeće.

Ljubavni par ga dugo sluša.
Znači: i za njih riječ imade
zamamnu koja srca kuša
i budi za dan nove nade.

Da li razumije srce sneno
riječ perle što se mlazom skliže?
Meni se čini. Jer se - eno -
odjednom dragi stisli bliže.

TRIDESET GODINA PUTOVANJA

Anđele, pogledaj natrag kući
i plači;
no meni pusti da budem jači;
ja neću ući.

Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
I u bijedi ima radost
što nema mreže.

Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.

Čemu se vraćati na stara mjesta ?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.

Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.

Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva

Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači.
Ja neću ući.

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.


Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.


Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena

Mjehurići
Možda ima taj demon, što pamti svako zrno, što je posijao u moj duh.

Ja ne pamtim; ja čujem samo u uhu, gdje šumi i galami.
I bojim se, da i drugih harfista bezbroj čuh.
Ja sam prislonio uho k svakom grmu i šuštavoj slami.
Suviše se vjetrina u mojem bubnjiću slilo i sliva.
Suviše učenih otrova u malom mozgu mi hara.
Do mene vijori šuma, javlja se pčela, što se u šašu skriva
mučena pjesma riječnih bjesova noćna mi spavanja para.

Koliko usta iz mene kao vode šaplju,
koliko mjehura sitnih klokoće u pjeni!
A ja kroz cijev tako škrto istačem kaplju,
i uzdasi su većinom u sjeni voda sneni;
demon je bio u moći da k meni namami čaplju.

O to je današnje vrijeme groznice i mamurluka,
o to su polusni špiljski, što ne mogu na javu.
o to je u lubanji bezbroj žamora i buka,
o to je muka, što prasak nejasan razbija glavu.

Svaki je demon znao samo za se i ni za što više.
A ja sam u se primio kleti savez svih riječi.
I zato se silim da sam od bratstva sablasti više.
A ta gužva zloduha uskoću obzora liječi.
I pustio sam da govor svih bijesova knjigu mi piše,
i mnoštvo glasova zemlje mir ravnotežja priječi.

I sada paklenske sile umova i kalibana
glase se srdžbom mog srca i stida i ne daju da spavam.
Kao kod trepetljike uzrujan list i grana
pjeva i svira, te ovo zavjetno srce svemiru kao harfu davam.

Noćni cvrčak
Kada lijeno noću umoran pijanac
polaganim hodom dotetura kući,
cijeli kraj se čini skamenjen pospanac,
a jedan jedini glas mu priječi ući.
Zaustavlja korak da bi čuo zvuke,
usred zelenila revno cvrčak cvrči;
samac, pjan od sunca, usred tihe luke
lijeće i u letu mamnu dušu grči.
U tom zvučnom glasu bruje uspomene:
na poljane puste zaparena juga.
Glasni noćni pjesnik oživljuje mene
riječju: "Ne znam što je radost, što je tuga."

Samac zvučno zbori posred srca noći,
uskrsnut će slava svih oganja Grčke.
Stariji od mene, a još neće proći,
jer u njemu, kroza nj slušam sve, sve cvrčke.
O ta stabla puna nada obcćanja.
Te zelene grane razgranalih nada
nude nam svježinu, klupko misli, sanja,
i pružaju zbiljski veo meka hlada.

Ona su i njemu dala utočište.
Bolje nego ura, bilježi tišinu
svakog časa, budna duša koja ište:
on će jazu noći izmjerit dubinu.
Ne, još ne usnimo. Duh k snu oklijeva,
oklijeva i k radu, neharnom i mučnom,
jer taj cvrčak tečno, sav zanesen, pjeva,
jedini glas noći u tom kraju bučnom.

I u jazu noći on je znamen sunca,
žarom okoline vrelih suncokreta.
I buk opojnosti bujan polet bunca:
biti će pjevača, sve dok bude svijeta.

Vječni prsten

Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;

jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.

--Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.

Samo je san stvarnost


Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi,
no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju,
svečanu muziku energije koja pročišćuje.
Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put,
s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.

Događaji sa mnom

Ja sam ćudljiv oblak što mijenja nebesa.
Ja sam grana sa kobi da raste,
da se lomi, da vene, da lišće stresa,
da bude nova i da je klice časte.

Ja sam vjetar bez oblika što daje oblik prahu.
Ruka iz koje jato ptica zrnje kupi.
Glagol riječi što steže u dahu.
Trijesak munje što u krošnju lupi.

Ja sam misao mučena u zraku.
Trzaj nogu što se trude svijesti,
Kret nogu što bude misli u koraku;
teglilac sam što nema kud sjesti.

U prostoru ja sam više slika.
Čekrci i lepet rupca o konopcu.
Munjovod sam i zvono sa zvonika,
strasni pelud razasut u škropcu.

Događaji sa mnom traže slične:
dobri hlad po žezi što se krugom širi,
vjetar što se među vrat'ma stvara i piri,
ja sam slika lica iz vode nepomične -

više vrata što se na odmor otvara,
mraz što lice bije iz hladna bunara.
crven šipak što u gnjev zrnja praska.
iz žive šume jedna kućna daska.

Ja sam najzad stvaralačka ruka.
Ruka s milovanjem majke nad kolijevkom
ruka sa dlijetom i ruka nad lijevkom
što sije sjeme, vjetar, munje, prašak muka.

Koncerti u rukama

I

Ima čistih ruku koje oprez čuva,
prebijelih ruku što čuvaju čistoću,
strogih ruku gospâ punih mira snova,
samih, ko da brane nevinost i zloću.

Tašti naš je dar da sanjamo o njima
Svejedno će blijede ostati tek kreda.
I neće se ruke uprljati snima,
niti smjeti na njih da se dugo gleda.

Na njih neće duge, trak ni paučine.
Jer su okovana prošlost drugog vijeka,
i prsten će tijesan da uzalud sine,
jer je krug unatrag ono što ih čeka.

Na tom šetalištu nema želja paše,
to su rijetki bljesci s okna mrtvim gradom,
oholi oltari koji pogled plaše,
samo je opažač otkrio ih kradom.

I u svojem vijeku ograđene zidom,
udaljene ruke štiti klauzura.
Nisu dopušteni prolaz slika vidom,
jedan hladan toranj s kog ne kuca ura.

To su srca dana, da paraju srce,
kutije dragulja kojih se ne maša,
magnetički poli što ih kriju vrpce,
pandže za sve laske, nož za srca naša.

One brane svakom da ih malo voli,
s tvrdim odlukama da i uzdah kazne,
nepristupna ždrijela sred planina golih,
sklopljeni sindžiri, svijetle sablje mazne.

Neosjetne ruke slijede zakon sluha,
stegnuto se kreću po diktatu reda.
Tuđe su i fine ko diskretna uha
u kojima romon krvi znaka ne da.

Jesu li to prsti uskrsli iz groba
iz bjeline snijega lika opatica?
Jesu li to šape iz svečanih roba
slika starih što od sunca brane lica?

Stroga briga koja sputava svoj pokret
paskom oslobađa tajnu melodiju,
i tako je rijedak i tih zvučni okret,
da nam hijeratičke geste ne dodiju:

Njih se ja spomenuh na crti davnine
kao dočarana praga blagog Orka,
kad mi na vrh čela zvučan potez sine,
ravna ruka s lukom Gerarda Ter Borcha.

II

Kada je dirnula tipku krenula se soba,
ruža je propupala u bašti,
dva mrtva oka sinula su usred groba,
pjesnik je napisao stih u mašti,
prozor se stao da lašti.

Lica su mijenjala boju, neka su sjala,
a druga su postala žuta.
Velika hostija Sunca je u Ocean pala,
planuo lampion nad pragom i fenjer usred puta,
prošaptala trava iz kuta.

I djevojka se sjetila davnoga putovanja;
čula je harmoniku koja plače u luci,
pamučni oblak šuštao je usred granja,
a ona je imala krijesnice u ruci
i bila je sve tanja.

I bilo je kao da je golubima udijelila hljeba,
i bilo je kao da su gladni blagovali jelo,
a jedna tužna soba napunila se neba
i svetački vijenac resio je bolesničino čelo.

Na ulici su prosjaci dobili milostinju,
jedan sebični dužnik sjetio se duga,
jedan meteor ukazao se u Postinju,
za srce je postala jednaka radost i tuga,
jedna blistava pruga.

Jedna dver se otvorila u gostinju,
jedna frula ozvala se usred luga,
i zlatne prame patnice uresila je duga.

Od zvijezda je glazba satkala odijelo,
u oku su nikle dvije-tri slutnje nove,
a duša je čežnjom obnovila tijelo,
labudi jezerom počeli da plove.
Čuj! Iz dna noći sova dušu zove.

Nostalgija svjetlosti

Danas sam zgnječen veličinom neba.
Bojim se: plavi val će da ponese
slaboću moju u vis što me vreba.

Da l' sunce žeže ili zima trese,
osjećam mračno ilovaču uda,
i uvijek slabe kosti pune truda.

A oko mene ljudi svi zemaljci,
tjelesa žena sv a od stare gline,
likovi stvari: kocke, kugle, valjci,

A sve su oči pune guste tmine.
Ja patnju svoju, svu, na mesu golu,
što uzaludno ište melem vrela,

Dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
što vele: "Srcu ranjenom od strijela".
Kinji me briga: kakva li će ru ka,

K akva će meka ruka da me spase
od mojih crnih beznadežnih muka?
Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)

Z a krotku djecu izmišljena gatka?
Sô suza pijem u plamenoj čaši;
um dere tkivo što ga mašta satka,

A kada desna za zvijezdu se maši,
znam da će sun ca kojim ne znam ime
pre da me zgrabe u svoje visine,

no što ću ikad spustit u nizine
života Sunca što im ne znam ime.